Novo ruho Alexa i benda ipak nije za "4/5" zvijezdica

Ocjena autora

6.0
Ocjena čitatelja
7.7
  • Godina: 2018
  • Izdavač: Domino Recording Company
  • Žanr: lounge pop

Novo ruho Alexa i benda ipak nije za "4/5" zvijezdica

Alex Turner je snimio album kakav smo, zapravo, mogli predvidjeti da će snimiti. Možda samo nismo mogli predvidjeti da će uslijediti već sad, kao nasljednik odličnog, hitoidnog ''AM''; da neće biti najavnih singlova (jer gotovo nijedna pjesma nema potencijal singla); da će biti gotovo bez refrena; da će ga napisati sam i da će ga odbiti izdati pod vlastitim imenom.

Što su to ''Alex Turner & His Arctic Monkeys'' snimili? Jedanaest pjesama cocktail-lounge piano-pop-rock izričaja koji šokira što starije, što novije fanove, navikle na catchy melodije i gitaru kao primarni instrument ovog benda. Nakon prvog slušanja bio sam uvjeren kako je Alex malo požurio s promjenom izričaja, to jest da je preskočio nekoliko logičnih stepenica te da je morao ''Tranquility Base Hotel & Casino'' izdati pod svojim imenom, onako kako su mu predlagali članovi benda kad su čuli demo snimke. Nakon drugog, trećeg, a pogotovo četvrtog slušanja ukupna slika dobiva na koheziji i naposljetku sve ima smisla. Monkeysi su stalnim, više ili manje značajnim promjenama u zvuku kroz godine polako pripremali auditorij na ovakvu glazbu, a još je to izraženije radio Turner, ponajviše side projectom The Last Shadow Puppets: glazbu koja je hirovita, ležerna, cinična, kulerski ljigava i lirički iscrpna.

Alex se sjajno zabavlja. Bend malo manje, naročito bubnjar Matt Helders; no spremno se uživio u ulogu suzdržanog, no ne i nemaštovitog držača ritma. Gitara ima, no gotovo su cijelim trajanjem albuma ostale ''zarobljene'' u pozadini zvučne slike. Naprijed su samo klavir, Turnerov glas i ono po čemu se bend u počecima karijere isticao kraj mora sličnih bendova: tekstovi. Ovaj put se okušao u skladanju ''konceptualnog albuma''; navodnici su tu jer je opća tema zapravo jako labava i na nju se Alex tek tu i tamo referira. Tranquility Base je hotel na Mjesecu u, pretpostavljam, bliskoj budućnosti, a Turner igra ulogu kućnog glazbenika koji kroz svoju glazbu kanalizira duhove Gainsbourga, Cohena, Scotta Walkera, ali i Eltona Johna i sugrađana Jarvisa Cockera te zeitgeist 50-ih, 60-ih i 70-ih prebacuje negdje u sredinu 21. stoljeća, svirajući i pjevajući o Zemlji kakva je nekoć bila uglavnom malobrojnoj i nezainteresiranoj publici kojoj su navedena razdoblja neka davna, nejasna prošlost koju ne pamte ni njihovi neposredni preci.

 

 

Uvodna ''Star Treatment'' nam odmah servira taj novi zvuk Monkeysa u najogoljenijoj formi. ''I just wanted to be one of the Strokes, now look at the mess you made me make'' – Alex kao da se odmah ispričava fanovima, no istodobno baš njih (i/ili novinare) optužuje kako su si sami krivi što sad moraju slušati album ovakvog izričaja. Ovakvih je bisera kroz album podosta, no mnogo je i teksta, što Turnera čini onim srednjim vanjskim koji daje 10 golova po utakmici, no za to mu treba barem 20 udaraca na rukometni gol. ''In the daytime/Bendable figures with a fresh new pack of lies/Summat else to publicise/I'm sure you've heard about enough'' je primjer bezveznog pokušaja političkog komentara u ''Golden Trunks'', a što reći na cijelu prvu strofu u isforsiranoj ''Science Fiction'': Religious iconography giving you the creeps?/I feel rougher than a disco lizard tongue along your cheek/The rise of the machines/I must admit you gave me something momentarily/In which I could believe/But the hand of harsh reality’s un-gloved/And it’s on its way back in to scoop you up/But not on my watch? Užas. (Ne)kvalitetnih primjera koliko hoćeš, a čak i Turner nešto kasnije priznaje: ''Im so full of shite''. Srećom, u njegovom ''shiteu'' se nađe poneki grumenčić zlata.

U jednom se svakako slažem s kritičarima diljem svijeta: nemamo se za što uhvatiti na ''Tranquility Base''. Jedina pjesma s ovog albuma koju vidim kao potencijalni ''concert favourite'' je rugalica glazbenim medijima ''Four Stars Out of Five''. Totalni zaokret u zvuku benda zanimljiv je, svjež, praktički ''srednji prst'' publici, medijima, drugim bendovima… zapravo, svima. No, kronično nedostaje onoga po čemu se bend proslavio: zaraznih ''hookova'' i riffovlja te čvrstina kojom su ''gazili'' sve pred sobom čak i s mirnijim pjesmama. Je li to nužno loše? Sumnjam da će Arctic Monkeysima pasti vlas s glave, a možda ih sada ''doživi'' i nešto starija publika koja će čuti nešto ''retro'' u onome što su nam servirali Monkeysi. Kao što su U2 i RHCP svoje fanove ''natjerali'' da se mijenaju i da rastu s njima, slično se očito događa i s ovim sastavom. Arctic Monkeys su svakako važan bend, možda i na putu da postanu ponajveći rock bend na svijetu kad i posljednji dinosauri iz 60-ih, 70-ih i 80-ih konačno napuste pozornicu.

 

 

Novom albumu Arctic Monkeysa, kakav god bio, ne treba preporuka za slušanje. Trebali bi ga poslušati apsolutno svi. Onima kojima se album nikako neće svidjeti (ni na n-to slušanje), evo tračka nade: posljednje tri pjesme jasno nagoviještaju kako je sve ovo bio samo zgodan eksperiment, jer ''She Looks Like Fun'' i ''Batphone'' dosta posuđuju od prijatelja im Queens of the Stone Age i evociraju ''Humbug'', a zadnja, jednostavna i simpatična ''Ultracheese'' vuče na ''AM'' te soundtrack za ''Submarine''. Ja se, ipak, neću time tješiti jer sam siguran da će vrijeme pokazati kako je ovo bio pametan potez za bend, iako smo ga morali čekati gotovo pet godina. Samo da sve malo ''sjedne'', da se bend navikne na ''novo ruho'' pa bi ''Tranquility Base Hotel & Casino'' mogao ispasti nova ''odskočna daska'' za bend koji još uvijek nije u naponu snage. Samo ih ljubazno molim da idući put prođe manje od pet godina do novog albuma.

 

Popis pjesama:

1. Star Treatment
2. One Point Perspective
3. American Sports
4. Tranquility Base Hotel & Casino
5. Golden Trunks
6. Four Out of Five *
7. The World’s First Ever Monster Truck Front Flip
8. Science Fiction
9. She Looks Like Fun *
10. Batphone
11. The Ultracheese *

 

* top pjesme