Das Rage: Recenzija istoimenog albuma vukovarskog dvojca

Ocjena autora

6.0
Ocjena čitatelja
6.8
  • Godina: 2015
  • Izdavač: Rude Pilgrims Production Web
  • Žanr: electro-pop / rock

Das Rage: Recenzija istoimenog albuma vukovarskog dvojca

.

Das Rage su Ana Bučko (vokal, sintisajzer) i Zoran Filko (gitara) iliti electro-pop / indie-rock duo iz Vukovara. Osim sudjelovanja u finalu ovogodišnjeg HGF Demo festivala u Zaboku te niza koncerata u Hrvatskoj, nastupali su i kao predgrupa londonskim synth/shoegaze psihodeličarima, The KBV, u Mediki. U organizaciji Kultnog Kultivatora i Lynx Lynx Musica, 13. lipnja su u Spunku premijerno predstavili svoj debitantski album Das Rage. Napomenimo kako je uz njih iste večeri koncert održao i Mr. Albino, zagrebački bend koji je na HGF festivalu proglašem najboljim hrvatskim demo bendom u sezoni 2014./2015. No, osvrnimo se na istoimeni album benda u fokusu.

Ono što odmah plijeni pažnju je specifično androgeni vokal Ane, rezak i dubok, fluidan i točan u svojoj izvedbi, čija je boja jedna od onih koja se slušatelju jako sviđa ili ga pak pomalo iritira - što je je dobro jer znači da nije zanemariv. Album počinje pjesmom "Boye" (za koju je u ožujku izdan i videospot) koja se žanrovski može smjestiti u okvire electro-popa kakvog na ovim prostorima, između ostalih, njeguju Nipplepeople i podsjeća na starije stvari tamno prebojane Lollobrigide. Nakon uvodne, slijedi nešto melankoličnija "Another Man Done Gone", unutar koje je uočljiv glatak, ali žanrovski odmak od svoje prethodnice. Pjesma je prvenstveno duet ritam mašine i solo gitare u mračnom, zadimljenom prostoru, dok je vokal u određenoj mjeri zatomljen i sporedan. Ovdje se javlja i prva zamjerka - naime, dikcija je prilično nerazumljiva, što, uzmemo li u obzir da je pjesma na engleskom, otežava slušanje - slušatelj se fokusira na odgonetavanje riječi, pritom nesvjesno stavljajući čitav aranžman pjesme u drugi plan. 

Treća pjesma odgurnula je sve naznake elektronike te je pravilnim i lakopamtljivim ritmom "bubnjeva", ritam i solo gitarom i popratnim klavijaturama zašla duboko u sferu tipičnog rocka, a materinji jezik na kojem je Ana otpjevala "Dok Sanjam" pomaže u subžanrovskoj klasifikaciji pjesme, podsjećajući na glazbu novog vala. Upravo to je ono što potencijalno ovaj bend čini jednim od onih pjevnih i nekompliciranih sastava za šire mase te stvara perspektivu za proboj na scenu, što ne mora nužno biti loše. Iz tog razloga, za Das Rage je neophodno profilirati se, budući da im pjesme međusobno jako variraju, kako žanrovski, tako i kvalitetom, oprečnim naznakama disharmonije i iznimne pjevnosti. Dokaz za to je nesklad između treće i pjesme koja slijedi, naziva "Eho", meni jedne od dražih na albumu. Mekani, minimalistički electro-pop laganog ritma i sanjivog prizvuka šalje jasnu i osobnu poruku "Tebi se ne dopada eho srca mog". Čak se i Anin vokal prilagodio abmijentu, a budući da se u Hrvatskoj trenutno događa svojevrsni boom ženske kantautorske scene, ova pjesma čak ostavlja dojam mogućnosti uklapanja unutar iste - kada bi elektronsku opremu zamijenila akustična gitara. Album potom naglo siječe pjesma "Srce", najpamtljivija stvar od njih 10. Industrial rock, ciklički isprepleten unutar vokalne mantre minimalističkog teksta - "Ona ne zna kako boli srce na papiru", čini pjesmu koja vješto balansira na granicama ukusa usputnih slušatelja i onih izbirljivijih; konkretnije, pjesma je potencijalni hit.

"Gun Down" je još jedna pjesma otpjevana na engleskom i prate ju jednake kritike kao i njenu anglističku sestru pod rednim brojem dva; ali bez obzira na nespretno izgovaranje riječi, glazba uopće nije loša. Mogu je zamisliti u izvedbi Toma Waitsa u početnoj sceni filma "Wristcutters: A Love Story" dok rezignirani protagonist detaljno čisti stan da bi u njemu mogao počiniti suicid - pjesma je stoga prihvaćanje rezignacije bez primjesa patetike. Možda su toga svjesni i kreatori jer je nadolazeća stvar naslovljena "Ljepši san". Anin glas raste za oktavu od uobičajenog, ali se ne rastaje od sivog ugođaja. "Marlene" je pjesma zanimljivog ritma, unutar koje je vokal skladno upotpunjen višim back vokalom, uz jedva vidljive naznake elektronike u pozadini pozadine ritam gitare koja nam nema priliku dosaditi jer čitava stvar traje jedva tri minute, završavajući nenametljivom, ali distorzičnom solo gitarom i atmosferom koja je korektna uvertira u nadolazeću stvar, "MR"., što je još jedna pjesma vrijedna isticanja, prvenstveno zbog ponovnog prisustva electro-popa koji album napokon čupa iz magle sivila ispušnetog od strane prethodnih nekoliko pjesama. Das Rage završava instrumentalnom pjesmom "Hypersensitive", hibrida electro-popa i rocka koji korektno stavlja točku na i ukupnom albumu. Ipak, za instrumentalnu pjesmu, zvuči nedorečeno, kao da nešto nedostaje; kao da je u prvi plan stavljena kvantiteta pjesama, tako da sam dojma kako je album mogao i bez nje.

Popis pjesama:
1. Boye
2. Another Man Done Gone
3. Dok sanjam
4. Eho*
5. Srce
6. Gun Down*
7. Ljepši san
8. Marlene
9. MR*
10.Hypersensitive

*top tracks