Kakva je sličnost između novog albuma Ive Pogorelića i Toola?

Ocjena autora

5.0
Ocjena čitatelja
10.0
  • Godina: 2019
  • Izdavač: Sony Classical
  • Žanr: klasična glazba

Kakva je sličnost između novog albuma Ive Pogorelića i Toola?

Najpoznatiji pijanist ovih prostora nakon duge je diskografske stanke napokon objavio album. No, je li ispunio sva očekivanja?

Dok se fanovi Toola svakodnevno kunu u genijalnost svake note njihova dugoočekivanog izdanja, koje su čekali skoro pa duplo kraće, fanovi Pogorelića ovih su dana poprilično zbunjeni. Baš i kao mnogi glazbeni kritičari diljem svijeta, od kojih je zasigurno najzanimljiviji kritičar NPR portala koji nije znao što bi zapravo napisao o ovom albumu, pa je u pomoć pozvao kolege s drugih najuglednijih svjetskih glazbenih medija da zajednički prodiskutiraju „situaciju“.

„Situacija“ je veoma jednostavna. Pogorelić je izuzetno specifična ličnost, a u posljednje vrijeme iskače iz profila „očekivanog“ više nego inače. Emocija koju donosi ne uklapa se u mnoštvo pijanističkih interpreta, zbog čega je upravo ovaj album izazvao mnogobrojne polemike. Glazbeni karakter albuma očito je odraz njegova trenutnog stanja, koje je mnogima teško interpretirati, laički rečeno, probaviti. Nakon cjeloživotnih hvalospjeva, teško je javno izgovoriti da je možda došlo do određenog zasićenja, pa su mnogi upravo tako i prošle godine u Lisinskom opisali koncert. Kao „težak“, pritom ostali fini u maniri „ne bi se štel mešati“. Osobno, bio je to jedan od rijetkih koncerata u Lisinskom tijekom kojih sam počela brojati lampice na stropu. Dva sata bez prekida, bez emocija, bez zapleta, bez raspleta, blijedo udaranje po klaviru, za razliku od zanimljivosti predstavljenih ranijih godina.

 

 

Relativno jednostavne strukture uzima buntovnički, prisvaja ih s popriličnim odmakom od prvotne ideje skladatelja, čime se odmiče od ukrašenih romantičnih fantazija, uglađenih interpretacija na kakve je publika navikla i kakve očekuje. No, gradacija u zahtjevnije dijelove veoma je zanimljiva kod Pogorelića. Nastane u trenutku kada je najmanje očekuješ, dramatičnost koja budi uspavanog slušatelja, daje mu poseban osjećaj skladnog kaosa koji je iskren i direktan, što je posebno izraženo u Beethovenovim sonatama. Takvo što više priliči Rahmanjinovu, čija je Druga sonata zauzela najviše prostora na albumu, a ima svojih jako dobrih trenutaka. Pomalo siledžijskih, mora se priznati, koji znaju biti neugodni. Čak i za najveće ljubitelje silovitog zvuka.

Problem nastane kada Pogorelić zanemari karaktere određenih glazbenih razdoblja i svako djelo odsvira na vlastiti način. Što na trenutke zvuči odlično, a na trenutke, blagorečeno, nespretno. Estetsku ljepotu zvuka daje na kapaljku, više se oslanja na svojevrsnu apstrakciju koja slušatelju jednostavno odgovara ili ne odgovara. Sredine nema.

 

 

Album je interpretacijski skladna cjelina, premda su se mnogi iznenadili u spajanje Beethovena i Rahmanjinova, upravo zbog praznine i ozbiljnosti Pogorelića koji tvrdoglavo provlači jednake emocije tijekom svih 54 minuta trajanja ovog diskografskog izdanja.

Koja je povezanost između Pogorelića i Toola? Trebalo bi se ići u jako, jako duboke i apstraktne analize da bi se ovaj album legitimno mogao proglasiti vrhunskim remek-djelom. Ili jednostavno - dobrim. Što će najvećim fanovima koji ga prate već dugi niz godina vjerojatno i poći za rukom, no običnom slušatelju, ovaj bi album, nažalost, mogao djelovati odbojno. Za razliku od Toola, koji običnom slušatelju zvuči solidno, uz puno, puno manje isprazno-dosadnih trenutaka. "Loše" je možda preteška riječ, to je jednostavno Pogorelić danas, ili vam odgovara ili ne.