Psihodelic Blues Obsession - Sve što nisam htio, dogodilo se!

Ocjena autora

7.0
Ocjena čitatelja
7.0
  • Godina: 2015
  • Izdavač: Self published
  • Žanr: Blues rock

Psihodelic Blues Obsession - Sve što nisam htio, dogodilo se!

Moram ovu recenziju započeti osobnom crticom jer svoje korijene vuče iz situacije blage frustracije – ono kad dobijete zamolbu za objavu o novom izdanju, a u mailu čitave dvije rečenice uz popis pjesama, pa odlučite poslušati o čemu se radi čisto kako bi sami napisali koju rečenicu više. Na kraju vas već prva pjesma nekako zaintrigira, a svaka iduća sve više i drugačije, pa za pola sata imate stranicu teksta, a niste još ni u tražilicu upisali ime dotičnih. Napravite navedeno i shvatite kako zapravo osobno poznajete dio (barem stare postave) benda godinama, a niste ni znali za ovaj projekt, pa osjetite blagu posramljenost i sreću istovremeno, ali zapravo najviše obožavanje moćne vladarice našeg kozmosa – slučajnosti. Iznenada me počastila zalogajem psihodeličnih opsesija, kako i samo ime izvođača kaže.

Obrok nam je servirao Mile Mijač, inače bubnjar M.O.R.T.-a, ovog puta sam nastavljajući započeto s ekipom skrivenom iza imena Psihodelic Blues Obsession.

Album započinje pitkom, jedinom catchy stvari, odmaknutoj od psihodeličnih sklonosti, pomalo funky ritma, naziva  "Pazi se". Na trenutke kao da želi zvučati kao St (Goribor),  teatralnom dikcijom te pomalo tekstualno, iako ne ide vrluda po mračnim dubinama kao kolega (automatski čujem "sam sebe nisam dobro razumeo"). Na drugoj "Previše" shvatite da je definitivno St u pitanju, samo s debljom dozom rocka – pojačan za još jednu gitaru, malo u điru Majki, sa St-ovim stavom, samo nešto napadnijim, nervoznijim, možda najviše na albumu podsjeća na matični bend M.O.R.T. Iduća i definitivno najmračnija, "Svašta" je sasvim drugačija od prethodnice, nestaju intenzivne gitare, zamjenjuju ih psihodelični elektro elementi sumorne atmosfere i klavir. Raspoloženje je snažno izraženo kroz glazbu, ostavlja za sobom osjećaj tmurne pomutnje. "Put" podiže raspoloženje par stepenica više, ovog puta lagane činele zamjenjuju elektro psihodeliju, stvarajući istu, samo vođenu klavirom, u nekoj bossa nova ili jazz maniri, radoznalog karaktera. "Pogled"  pomoću dionica na klaviru stvara blago potresni ugođaj pri samom početku, a nastavlja se jednako kaotično i nemirno do kraja. Gubi na zanimljivosti kada se drugi vokali pridružuju u nekom, valjda refren dijelu. Definitivno najlošija stvar na albumu. "Ne znaš" ponovo donosi eksperimentalne elektroničke zvukove, da bi na kraju kroz stihove iskazivao ne(dovoljno) doživljenu ljubav. Završivši neočekivano olako, kao da želi pobjeći od izgovorenog ili zatomiti transparentnost, ostavlja svakome da osjeti svoj kraj priče – drži nas kao da će doći vrhunac, a dočeka nas 20-ak sekundi gotovo tišine na kraju.

 

 

Posve drugačija traka je zauzela sedmo mjesto na listi – "Mi" , recitacija – kao da čita tekst za koji nije uspio osmisliti prihvatljivu glazbenu podlogu, a njena poetičnost i dubina je morala ugledati svjetlo dana. Slijedi povratak u rock vode, čisti brži Goribor mračnjak. Zabrinuto vrišti to  "Ja kontroliram svoje vrijeme" kao da je svjestan da se krije iza laži, kao da se sam sebi opravdava – što potvrđuje sljedeći stih – "mada ti kontroliraš mene". Cinična teatralnost u stihovima, emotivna dikcija, intenzivno zagušen vokal  te izražene gitare, sve je ono što karakterizira potonju stvar. Slijedi "Poziv", laganica negativnijeg prizvuka – odjednom  potonete – održava  isti ritam kroz cijelu pjesmu, instrumentalno nema nekog zapleta, stvar je prilično jednostavna. Dugom instrumentalnom dionicom ostavlja tupi osjećaj nemogućnosti proboja iz izluđujuće svakodnevice. Vokali vrlo kontrastni – prvi (Mile) tih, kao da sve radi bez previše promišljanja, ne zna gdje je i zadire u nepoznate dijelove vlastite duše. Drugi vokal (John – M.O.R.T., koji je pjesmu i napisao) ga opominje zbog istog i potiče na buđenje "Čuješ li me, ja tek sam pijesak ti si noj, ovo nije svijet tvoj ni moj. Sad vrijeme je, pokreni se jer previše je previše." "Bez tebe" se vraća riffovima i ritmu bluesa, stavljajući akustičnu gitaru te usnu harmoniku u prvi plan, a ponavljanjem stiha u refrenu povećava ritmičnost, kratka je i pitka, jedna od zanimljivijih. "Zbogom zauvijek" vedre atmosfere, pomalo zaigrane, odskače od ostatka na albumu. Najavljen je dramatičan početak i kraj koji ne odražavaju atmosferu ostatka, nadodani su možda samo da razbiju i zaintrigiraju lako probavljivu pjesmu. U završnici albuma, naziva "Noć" čuje se nešto što su za mene zvukovi ljetne večeri, dobru minutu i 20. Osjećate tu vrućinu dok čujete cvrčke na obližnjoj grani, i taman kad pomislite da kopira TBF ponovo kreće recitacija, oda noći. "Ne brini noći, sve će bit u redu, samo me pusti da se večeras probudim u krevetu". Završivši s 20 sekundi tišine zaokružuje dinamiku albuma koju se trudio postići i uspio.

Prvi pridjev poslušanog je – osebujan. Album ima glavu i rep, kraj i početak u pozitivnoj atmosferi, negativa se širi postepeno vrludajući središnjim dijelom albuma u raznim varijantama. Zaista raznolik uradak, većina pjesama je jedinstvena na albumu, ne ponavlja iste obrasce, a promjene raspoloženja prisutne su iz pjesme u pjesmu. Jasno je kako je Mile više pripovjedač nego pjevač, nema naročite melodioznosti u glasu, kao da ju oštro izbjegava, to prepušta instrumentima, a on svoju priču iz srca prenosi, izbacuje misli i emocije, dajući neku ozbiljnost takvim pristupom. Neke pjesme su teške isključivo zbog emocija koje nose, većina albuma nije za (pozadinsko) repeatanje već za pažljivo slušanje i intenzivno proživljavanje, sve u svemu dosta dobro za prvi solo projekt.