Repetitor se novim albumom pita Gde ćeš?

Ocjena autora

7.5
Ocjena čitatelja
8.7
  • Godina: 2016
  • Izdavač: Moonlee Records
  • Žanr: Rock, noise, post-punk, garage

Repetitor se novim albumom pita Gde ćeš?

Treći album beogradske trojke nastavlja njihov nalet alternativnog i noise rocka. Iako je često nezahvalno nekog uspoređivati s njegovim uzorima, po pristupu kao da ste kombinirali Tonyja Iommija i Geezera Butlera (Black Sabbath) s Keithom Moonom (The Who) u lokalnoj željezari. Ipak, najbitnija stvar je da se priznaju nečiji korijeni i da se iz tog kasnije razvija i stvori jedinstven zvuk – nešto što se može nazvati vlastitim. Dok su prva dva albuma bila više pod utjecajem navedenih legendi rocka, ovdje se vidi da idu dalje svojim smjerom.

"Suženi snovi" otvaraju pristupačnijim zvukom indie rocka uz tek blagu distorziju gitare. Osjeti se razlika, ali i dalje ima dovoljno dinamike i strasti u sviranju. A i taj predah kasnije prepušta mjesto akustičnoj agresiji – grupa nije zaglibila u vode noise popa. Bitno je primijetiti kako je utjecaj Moona na ovom albumu osjetno slabiji, dok je bas i dalje snižen kao u ranoj fazi Sabbatha, što se jasno čuje na "Gde ćeš". Također je bjelodano da je zvuk blaži, pristupačniji te mnogo više naginje čistom alternativnom rocku nego prijašnjoj kombinaciji s noiseom. Fokus je na konkretnim riffovima u kojima se čak mogu razaznati i akordi. Jedan dio svega toga možemo pripisati i boljoj produkciji - kod snimanja su očito imali veće mogućnosti pa su ih odlučili i iskoristiti. Glas Borisa Vlastelice je neuglađen i sirov kao i uvijek, izmjenjuje se između surove agresije  i očaja, dok Ana-Marija Cupin primjenjuje pankerski stav na "Gde ćeš". Vokale nadopunjuju stihovi o propalim ljubavima i destruktivnim tendencijama ("Ako te ikada") zatrovanih dodatnom dozom paranoje ("Jataci") i nihilizma ("Kralj ničega"). Sve to oslikava opustjeli pejzaž sivo-crnih tonova asfalta i oronulog betona. "Jataci" i "Kralj ničega" nastavljaju istim smjerom kao i prošle stvari. I onda se sve okreće za 180.

Dok je prva strana albuma bila pristupačnija, druga će pridošlice dobro uzdrmati. Prva pjesma na popisu je i drukčija od svega ostalog na albumu. Sa sporim tempom basa uz razlijeganje tutnja gitare započinje "Crvena", a prati ih vokalni folk napjev nadopunjujući atmosferu dark ambienta. Rasprostranjenošću svaki element diše, sve ima volumen, a krajem dominiraju odlično uklopljeni sabatovski riffovi. Dalje, "Ako te ikada" predstavlja idealnu kombinaciju alternativnog rocka u bubnjevima i noisea u gitari. Kao balet – da se izvodi u miješalici za beton. Svrha "Beskraja" je predstavljanje njihovog zvuka u najboljem svjetlu – inače je upravo radi toga izdan prije "Suženih snova", odnosno "blaže" pjesme - te da pokaže kako nisu omekšali. I uspijeva. Težina cjelokupne stvari u kombinaciji s tromošću dooma i "otupjelošću" basa u sredini dovodi album do njegovog tonskog vrhunca – ili bolje reći dna. Slušatelj na kraju dobije malo predaha jer "Ekspedicija" nije toliki napad na osjetila kao potonja, ali završava album dobrim tempom basa, dajući nužnu prljavost koju preuzima oštrina gitare u refrenu.

Cijeli album postavlja dobru kombinaciju starog i novog. Ni (pre)velika promjena, ni recikliranje već viđenog. Vrlo malo izvođača – čak i legendi – se uspješno drži te filozofije. Repetitoru ipak uspijeva i nadajmo se da će tako i ostati.

Popis pjesama:
1. Suženi snovi
2. Gde ćeš*
3. Jataci
4. Kralj ničega
5. Crvena
6. Ako te ikada
7. Beskraj*
8. Ekspedicija

*Top pjesme