Sons of Apollo ili Nova godina, nove odluke

Ocjena autora

8.0
Ocjena čitatelja
-
  • Godina: 2020
  • Izdavač: Inside Out Music
  • Žanr: Progressive Metal

Sons of Apollo ili Nova godina, nove odluke

Nakon dosta solidnog prvog albuma, Sons of Apollo počastili su nas par godina poslije njegovim nasljednikom. Iako bi naslovnica mogla biti maštovitija – jedna stvar je logotip, a potpuno druga autoplagijat – može se slobodno reći da je riječ o kvalitetnom uratku. Glavno je pitanje je li bend opravdao svoj naziv? Skoro, ali ne u potpunosti.

Problematika supergrupa jest u tome što vuku korijene iz već etabliranih bendova i karijera, stoga treba sve to spojiti u smislenu cjelinu. Najčešće se izrodi solidan materijal, ali ni približno upečatljiv kao u originalnih sastava. „Mnogo babica kilavo dijete“ tako često postane „mnogo superbabica, prosječno dijete“.

No, da se malo više fokusiramo na glazbu, nije sve tako crno, a ni kilavo. Već kod „Goodbye Divinity“ osjeti se veći fokus na strukturi i melodijama, osobito kod Sherinianovih klavijatura koje imaju solidnu strukturu i zvuk koji je više jedinstven nego onaj na prethodniku. „Whither to Black“ ima mnogo više dinamike od većine materijala s prvog albuma, a i više se truda osjeti u solažama. Očito je da su promislili kuda žele dalje ići s projektom. Imaju mnogo više života i manje igraju na sigurno.

 

 

Ok, „Asphyxiation“ ima uvod koji malo previše podsjeća na  Dream Theater, ali što se može kad imaš dva bivša člana istog? Plus, ipak su Sherinian i Portnoy odsvirali navedeni uvod. „Desolate July“ je znatno sporija nego većina ostalog materijala te dokaz da progeri mogu napisati i kratke, fokusirane stvari bez puno tehničkog masturbiranja. Ima i više hard rocka u zvuku nego na prošlom albumu što vjerojatno neće odgovarati prosječnom metalcu, ali ne bih se previše zamarao prosjekom.

Produkcija je dosta solidna, osobito za metal. Bas i klavijature su dobro definirane, iako bi bubnjevi mogli imati malo više dimenzije. Ovako su previše tanašni i oštri, a istovremeno preslabi za ovakav album. Ipak, da se ne boje isprobavati drukčiji zvuk, čuje se na „King of Delusion“ čiji uvod asocira na nešto što bi bio logički nastavak karijere Storm Corrosiona da su Steven Wilson i Mikael Åkerfeldt nastavili s njim.

 

 

„Fall to Ascend“ je već malo tipičniji prog metal pa se već zna što se nudi, kao i kod „Ressurection Day“. Izuzev „New World Today“ pomalo je očito da im je pred kraj počelo nedostajati inspiracije i/ili energije. No kao drugi album je i dalje dosta dobar. Naravno, nije ni blizu vrhu progresive ili metala općenito, ali to nije ništa novo kod supergrupa. Možda bih za sam kraj bio manje strog da naziv benda sad ne zvuči pomalo (pre)ambiciozno, ali što je, tu je. Ako vam nisu dovoljno virtuozni, imate originalne bendove. A što se tiče ovog, stignu se iskupiti do idućeg albuma. Ili barem promijeniti ime.

 

Popis Pjesama:

  1. Goodbye Divinity*
  2. Wither to Black*
  3. Asphyxiation
  4. Desolate July*
  5. King of Delusion
  6. Fall to Ascend*
  7. Resurrection Day
  8. New World Today