Začahureno remek-djelo The Celetoidsa

Ocjena autora

10.0
Ocjena čitatelja
9.5
  • Godina: 2016
  • Izdavač: Doomtown Records
  • Žanr: Punk

Začahureno remek-djelo The Celetoidsa

Uron u pomaknuti svijet briljantnog debi albuma zagrebačkih The Celetoids

Postoji u našem gradu ta jedna takozvana  "Kvatrić punk" škvadra.  Kroz godine su njezinim sastavnim dijelom bili mnogi danas već upokojeni bendovi, inače redovno pretplaćeni na mjesta predgrupa inozemnim punk bendovima u Medici. Ta je knjiga sad spala na dva slova, čini se da su (barem što se tiče diskografski i koncertno aktivnih) Kvatrić bendova trenutno živi samo Modern Delusion i The Celetoids. Sva sreća pa su oba spomenuta sastava poprilično briljantna. Ovi potonji su relativno nedavno izdali album, prvi u odrješitim kimanjima glava u publici i snažnim tapšanjima po ramenima obilježenoj kratkoj karijeri. Taj je album dakako izišao za Doomtown Records, ime mu je dakako Pupal Stage, a ovaj tekst je naravno pokušaj da se isti recenzira, a ujedno i nagovori vas kojima su Celetoidsi možebitno do sad prošli ispod radara da osluhnete i osvijestite o kakvom se opasno dobrom bendu radi.

Ponekad vas neki bend oduševi, pa ih onda krenete proučavati i osvijestite da imaju već par godina iskustva i trideset koncerata iza sebe. Nema u tome ničeg lošeg, dapače. Ali ima nešto stvarno lijepo i posebno u tom osjećaju kad imate čast iz prvog reda svjedočiti prvim koracima novog benda. Primjećivati kako iz giga u gig bivaju sve sigurniji i sve usviraniji, i kako ih publika sve više kuži. Imao sam tu sreću da sam svjedočio prvom (prije neke dvije godine, s Catholic Guilt na podu Attacka), pa i mnogim sljedećim koncertima ovog benda, i priznajem da su me kupili i puno prije nego što je ovaj album uopće snimljen. Razloga je puno, ali glavni je taj što su stvarno posebni. Naravno da vuku razne utjecaje s mnogih strana, ali uspjeli su stvoriti zvuk za koji vam je odmah jasno da su to oni čim ga čujete. A to ne da nije mala stvar, nego je jedno od najvećih postignuća do kojih izvođač može dobaciti. Oni su to riješili odmah u startu, ležerno. "Zanimljivo, samo kakav je to točno zvuk?" pitate se jamačno. Odgovor i nije toliko jednostavan, jer ni Celetoidsi, unatoč tome što sviraju lo-fi garage punk, uopće nisu jednostavni. Radi se o glazbi koja na prvo slušanje ulazi u uho kao dobri stari '77 punk, usto zvuči kao da se komotno mogla naći na nekom od Killed by Death  izdanja, a pozornije prelušavanje otkriva neočekivano velik broj neodoljivih zaokreta i poigravanja na gitarama (jer je bend u doba snimanja albuma ima dvije gitare bez basa, u međuvremenu se to promijenilo) koje priču odvode u neke uvjetno rečeno eksperimentalnije post-punk vode. Ne mogu se sjetiti koja bi točno riječ bila dijametralno suprotna riječi "generično", ali da mogu, sasvim sigurno bih ju sad iskoristio. Lirika također ulazi u tu kategoriju, interpretirana je na jedan vrlo intenzivan, gotovo pa dramatično nervozan način, a dotiče se uglavnom uvrnuto mučne tematike iz kuta gledanja na koji i nismo navikli. Ima i par referenci na horror filmove iz osamdesetih. Ne mislim da pretjerujem kad ustvrdim da su The Celetoids u ovih petnaestak minuta svog debi albuma uspjeli kreirati neki svoj misteriozno-privlačni mikrokozmos za koji si onaj tko ga sluša voli laskati da ga baš on razumije, a u biti ga do kraja mogu apsorbirati smo članovi supkulture koja zasad još ne postoji, a ako se ikad i pokrene, to će biti unutar zidova neke mentalne institucije.

Iako su The Celetoids prilično mlad bend, njihovi su članovi (a pogotovo je to vrijedilo prije nego je Lautar, koji je glumio basista svirajući drugu gitaru, izišao iz benda) svirali već do sad u tisuću različitih sastava, i to se jasno osjeti. Ljudi znaju znanje, vrlo su ozbiljni igrači, naslušanost i sviračka kompetentnost se osjete iz aviona. Ako netko od čitatelja ima u planu u skorije vrijeme letjeti, umoljavam da se provjeri ta teorija. Htio sam reći, stoje rame uz rame s Eke Bubom po pitanju najboljega što se u domaćem punku dogodilo protekle godine. Ma ništa domaćem, Doomtown ima konje kojii se mogu utrkivati s apsolutno bilo čime što se u svijetu glede punka događa. To možda zvuči kao lagano prenadobudna izjava, ali stojim iza nje u potpunosti. Imamo kolegica sa Sound Reporta Andrea i ja tu emisiju o garažnoj glazbi utorkom na Radiju Student (Ispod radara se zove, za slučaj da vas to zanima), tako da mogu reći da sam posluhnuo solidnu količinu recentnih izdanja po pitanju garažnog punka, i The Celetoids su u svakom slučaju tu u samom vrhu. Previše toga zvuči točno kao nešto drugo, previše toga je dobro ali lako zaboravljivo jer nema "ono nešto". A Celetoidsi ne da ga imaju, nego oni jesu "ono nešto". Da stvar bude bolja, ovo im je tek "pupal stage", što li će se tek zbiti jednom kad se riješe čahure i rašire krila do kraja. Doduše, možda i bolje za njih da se to ne dogodi, možda je upravo ta čahura (koja u ovom kontekstu može igrati ulogu luđačke košulje za kukce, što ima tim više smisla ako znamo da sviraju obradu "I'm a Bug") ono što, koliko god ih sputavalo i nerviralo, toliko ih i inspirira na ovakva, da prostite, remek-djela.

Popis pjesama:
1. Max Headroom*

2. Water Makes Me Sick
3. Building Creeper
4. Cable 54
5. Presence
6. Suicide Pact
7. Kill The Sun*
8. Must Be The Gremlins*

Top pjesme*