Šetnja kroz prapovijest uz novi The Ocean

Ocjena autora

10.0
Ocjena čitatelja
-
  • Godina: 2020
  • Izdavač: Pelagic Records
  • Žanr: Post-metal, progressive metal

Šetnja kroz prapovijest uz novi The Ocean

Njemački kolektiv The Ocean jedan je od onih bendova koji definitivno zaslužuju više pažnje. Osnovani su 2000. godine i kroz njega su prošli deseci glazbenika, a jedini konstantni član je osnivač i gitarist Robin Staps. Kroz sve godine i promjene postave The Ocean se polako, ali sigurno, probijao na sceni, gurajući svoje granice sa svakim novim albumom. Njihovo najnovije izdanje Phanerozoic II: Mesosoic/Cenosoic možda je i najbolji album koji su dosad objavili.

The Ocean je po mnogočemu poseban bend. Osim što je kroz njega prošlo mnogo članova (zbog čega je poznat i pod nazivom The Ocean Collective), u njihovoj se glazbi može pronaći i puno raznolikih utjecaja. Prvenstveno se tu može govoriti o prog i post- utjecajima (i rock i metal), također i sludge metalu, ambijentalnoj glazbi i riffovima kakvih se ne bi posramili ni najbolji bendovi njujorške hardcore scene. Precizniji pogled u njihove utjecaje može se dobiti iz Spotify playlista koje su članovi javno objavljivali kao pripremu za izlazak novog albuma, pogotovo iz playliste koju je Staps sastavio za magazin Astral Noize, nimalo začudnog naziva „The Ocean- The Songs That Inspired Phanerozoic II“ na kojoj se između ostalog nalaze OM, Dead Can Dance i Godspeed You! Black Emperor. Ovakvu glazbu ne mogu pratiti prosječni tekstovi, tako da The Ocean i u tom aspektu nadilazi granice uobičajenog. Njihovi su albumi inspirirani filozofijom, poviješću, geologijom, oceanografijom itd. Pelagial je inspiriran oceanskim dubinama, Heliocentric i Anthropocentric bili su kritika religije (česta tema u metal glazbi, ali na ovim uradcima jako pametno i temeljito obrađena), dok je fascinacija prapovijesnim počela već na Precambrianu iz 2007. Ona se nastavila na prvom djelu Phanerozoica, naslovljenim Paleozoic. U sklopu turneje kojom su ga promovirali posjetili su i zagrebačku Močvaru, a izvještaj s tog koncerta bio mi je prvi tekst za ovaj portal.

 

 

Drugi dio Phanerozoica tematski se bavi drugim geološkim razdobljima, Mezozoikom i Kenozoikom, u kojem se i sami nalazimo. Čini se kao grandiozan projekt, a to pokazuje i od prve sekunde. „Triassic“ počinje laganim, ali pomalo zlosutnim americana uvodom u kojem vokal pjevača Loica Rossetija pliva kao u oceanu kojeg lagano uzburkava nadolazeća oluja. Ta slojevitost instrumentala jedna je od najboljih kvaliteta ovoga albuma, dok je njegov prethodnik bio dosta direktniji i s manje eksperimentalnosti. Na ovom albumu ne nedostaje orkestracija, iznenađenja i neočekivanih obrata. Uvod „Triassica“ je možda smiren, ali u trenu ta pjesma eksplodira silom sve megafaune koja je nekoć koračala Zemljom. Druga po redu „Jurassic/Creataceous“ vjerojatno je i najbolja pjesma ovog albuma. Glavne su joj značajke maestrala orkestracija i odlično odsviran bas, a cjelinu zaokružuje gostovanje Jonasa Renkea iz Katatonije. Njegov se vokal odlično uklapa u glazbu The Oceana, što je pokazao i na prethodnom albumu gostujući na „Devonian: Nascent“. U 13 minuta ove pjesme čuje se talent svakog od članova benda, a nekakve pretencioznosti nema ni u tragovima.

Ostatak albuma sastoji se od kraćih, ali nipošto manje kvalitetnih pjesama. „Palaeocene“ se može pohvaliti vokalima tipičnima za sludge bendove, a riffovi jako podsjećaju na prve uratke The Oceana (konkretno, na prvi album Fogdiver). Iznimno je zanimljiv i instrumental „Oligocene“, smirujuća skladba koja pobuđuje usamljenost tog drugog vremena nakon nestanka tolikih životinjskih vrsta, a koja nam je bliskija nego što smo svjesni. Na sličan način (samo s tekstom) funkcionira i „Miocene/Pliocene“, u kojoj Loicove izmjene growlova i cleanova najviše dolaze do izražaja. Posljednje dvije pjesme „Pleistocene“ i „Holocene“ podsjećaju na raniji album Anthropocentric i zvukovno i tematski. Prvoj dodatnu dimenziju daju violine, a čuju se i elementi black metala, savršen začin za sonični kaos u koji se pjesma pretvara. Druga joj je sušta suprotnost, tiha i mirna, s izraženim klavijaturama i bas linijom koja je i više nego dobra točka na i ovog albuma.

 

 

Teško je opisati instrumentalno bogatstvo ovog albuma jer se pri svakom slušanju otkrije nešto novo: neki novi sloj, nova melodija ili figura koja je promakla slušatelju. Stoga ovaj album odlično funkcionira i kao album instrumentala. Instrumentalna verzija je objavljena uz regularnu verziju i svakako daje još dublji uvid u glazbenu kvalitetu albuma, ali i samog benda.

Tekstualno se bend i dalje oslanja na filozofske uvide, pokušavajući davnu (pra)povijest prikazati kao nešto što nam je puno bliskije nego što se na prvu čini. Nije ovo samo puko pjevanje o dinosaurima i sabljozubim tigrovima: ovo je priča o učenju iz (pra)povijesti, kako ne bismo ostali u vječnom ponavljanju. Ljudska se civilizacija nalazi se na rubu i unatoč svojoj moći i veličanstvenosti može nestati u trenu. Staps i ekipa su to ovako opjevali: „We are like reptiles/ Giant rulers of the world/ Within the blink of an eye/ Wiped off the face of the earth.“ U svjetlu gorućih klimatskih promjena i godine koja se svakim danom činila sve bližom apokalipsi, ovi stihovi zvuče znakovito. Krajnje je vrijeme da se zamislimo nad sudbinom čovječanstva, a The Oceanu hvala za ovaj nevjerojatni komad glazbe koji nam je uljepšao ovu tmurnu godinu.

 

Popis pjesama:

1, Triassic*

2. Jurassic/Cretaceous*

3. Palaeocene

4. Eocene

5. Oligocene

6. Miocene/Pliocene*

7. Pleistocene

8. Holocene

 

*top pjesme