„The New Abnormal“ kao veličanstveno uskrsnuće The Strokesa

Ocjena autora

10.0
Ocjena čitatelja
10.0
  • Godina: 2020
  • Izdavač: Cult Records/RCA Records
  • Žanr: rock

„The New Abnormal“ kao veličanstveno uskrsnuće The Strokesa

Čak sedam godina nakon izdavanja svog posljednjeg albuma ''Comedown Machine'', The Strokesi se vraćaju s novim izdanjem ''The New Abnormal''.

Iako su albumom iz 2013., raznim svirkama u drugim bendovima i individualnim projektima većinu uvjerili da nemaju više što ponuditi publici te da je ''Is This It'' bio njihov vrhunac i onaj album kojemu će se svi uvijek klanjati, ovim albumom pokazuju da to uopće nije istina i da se definitivno mogu svrstati među najbolje rock bendove današnjice. I samim naslovom ''The New Abnormal'' najavljuju nešto novo i nenormalno (dobro). Nostalgični za osamdesetima, ali prilagođeni suvremenosti, u 9 pjesama ovaj bend sazrijeva i odrasta, a nama iskreno iznosi sve što usput osjeća i kroz što prolazi.

Zasluge idu i producentu, Ricku Rubinu, koji je poznat po mnogim izdanjima nakon kojih su bendovi ''uskrsnuli'', kao što je to, na primjer, bilo s Peppersima. Elektronski obogaćen zvuk koji bi inače bio sirovi rock podsjeća na to koliko su osamdesete bile zanimljive godine što se tiče glazbe, ali i na to koliko je ona utjecala na glazbu današnjice jer gotovo sve sad zvuči kao ''nešto iz osamdesetih, ali modernizirano''. Već snažnim uvodom na ''The Adults Are Talking'' daju do znanja da ovo nije album koji su objavili samo kako bi održali bend na okupu. U zarazni se beat ove pjesme savršeno uklopio prodoran glas Juliana Casablancasa koji je u ovoj pjesmi toliko ležeran da se čini kao da se uopće ne mora pretjerano truditi i da će super zvučati što god on otpjevao.

 

 

Ta činjenica još više fascinira jer je ova pjesma zapravo pobuna protiv ''svijeta odraslih'', protiv onog nine to fivea i ''normalnog'' poslovnog (ili pasivnog) života i time zapravo dokazuju koliko su buntovni. Nakon laganije, romantične i prilično intimne ''Selfless'' u kojoj se Julian obraća višim vokalom koji se u ovom slučaju doima kao nježnija verzija njegova glasa, vraćaju se opakim synthevima koje Fab pojačava svojim bubnjevima na ''Brooklyn Bridge To Chorus''. I stihom ''I just wait for us to go in circles'' ističu da se sve vrti u krug, a tako i glazba koja sada želi biti poput one u osamdesetima. Ovo bi se također moglo primijeniti i na odrastanje tijekom kojeg se lako izgubiti i posezati za prošlošću, u nedostatku ideje za boljim. Taj eighties feel se potpuno odrazio i u pjesmi ''Bad Decisions'', također jednoj od singlica koja zvuči toliko poznato, a opet nekako svježe, poput pjesme koja nam je oduvijek bila potrebna.

Proces odrastanja kulminira u ''Eternal Summer'' u kojoj su zrelost i psihodelija isprepleteni s pobunom protiv svih problema današnjice, od globalnog zatopljenja do korone. Posebno se ističe stih ''They got the remedy/ But they won't let it happen'' kojim Strokesi vraćaju u realnost i pokušavaju nas natjerati da shvatimo koliko je sve zapravo sjebano i koliko se ljudima mažu oči te da smo nemoćni i osuđeni na propast. Velike su poruke upakirane u vrlo zarazne melodije i ritmove zbog kojih je ovaj album moguće slušati i bez prevelikog razmišljanja o tome što oni zapravo žele reći svojom glazbom. Najveća se stilska promjena dogodila na pomalo mračnoj, čak onostranskoj, ali melodičnoj ''At The Door'' na kojoj se osjeća utjecaj Daft Punka, a budući da nema Fabrizija na bubnjevima, Julianov se glas ističe i lijeno proteže uz zvukove sintisajzera i gitara.

 

 

Oni jednostavno uspijevaju prenijeti ono što svi mislimo na karakterističan način, pa se i u pjesmama ''Why Are Sundays So Depressing'' i ''Not The Same Anymore'' osvrću na borbe svijeta i pojedinca koji biva neshvaćen. Cijeli se tempo albuma usporava na posljednjoj, ''Ode To The Mets'', na kojoj se opet ističe ta činjenica da Julian ne mora raditi ništa pretjerano svojim vokalom da nam prenese nešto veličanstveno i da jednom rečenicom, poput ''Drums please, Fab'' može šokirati i zaludjeti sve svoje fanove.

Iako naslov albuma zvuči kao da je nastao zbog svih ovogodišnjih događaja i nakon što smo svi počeli imati novo (ne)normalno, zapravo je nastao još 2018., a sad predstavlja i paralelu između dviju najvećih prijetnji ljudskoj vrsti – pandemije i globalnog zatopljenja. Prožet nostalgijom, ali i zabrinutošću za budućnost, ''The New Abnormal'' predstavlja pobunu, ali ne na agresivan, već iskren, jednostavan i realan način. Budući da su ovim albumom obilježili svoje uskrsnuće, možda bi nas sve mogli produhoviti turnejom po katedralama. (Isn't that a great idea, Karen?). Alex Turner je 2018. rekao ''I just wanted to be one of The Strokes'', pa vjerujem da bi i on pohodio ovakvu vrstu mise.

 

Popis pjesama:

The Adults Are Talking

Selfless

Brooklyn Bridge To Chorus

Bad Decisions

Eternal Summer

At The Door

Why Are Sundays So Depressing

Not The Same Anymore

Ode To The Mets