Anathema: "Turneja nadmašuje sva naša očekivanja!"

Anathema: "Turneja nadmašuje sva naša očekivanja!"

Iako Zagreb ovog puta nije bio jedna od postaja na turneji, uvijek rado viđene liverpoolske šestorke Anatheme, imali smo priliku razgovarati s odlično raspoloženim basistom Jamiem Cavanaghom uoči njihovog fantastičnog koncerta održanog u nedjelju (22.10), u kultnom ljubljanskom Kinu Šiška.

Na polovici ste europskog djela turneje, kako ide? Kakve su reakcije publike? Zabavljate li se?
Jamie: O, da! Turneja nadmašuje sva naša očekivanja! Bend nastavlja rasti, publika u sve većim  brojevima dolazi na koncerte... Do sada smo imali nekoliko stvarno posebnih večeri.  Primjerice jučerašnji nastup u Beču, broj publike i njihov entuzijazam nas je apsolutno iznenadio! Sve ide odlično, sastavili smo dobru setlistu i veliku količinu truda uložili u produkciju samnog nastupa, projekcije, rasvjetu i video pozadinu kako bi stvorili interaktivno, vizualno iskustvo.

Ovo je prvi put da ste u nastupe uključili vizualne elemente?
Jamie: Da. Jedini put do sada kada smo to napravili je bilo na Starmusu.

Vaš novi album, The Optimist, tematski je povezan s albumom A Fine Day To Exit. Jeste li planirali, još 2001. godine kad je A Fine Day To Exit objavljen, vratiti se toj priči?
Jamie: Mislim da ne. U to vrijeme nam je bilo zanimljivo ostaviti priču otvorenom. Nitko zapravo nije znao što na kraju dogodilo s protagonistom albuma. Ideja je bila da kraj izgleda kao da je počinio samoubojstvo, ali nije.  Iscenirao je vlastitu smrt. Napustio je svoj stari život i stvorio novi. Osjećali smo da se trebamo vratiti tom liku i nastaviti njegovu priču. To je bila ideja našeg bubnjara i jednog od glavnih tekstopisaca, Johna Douglasa. Htio je da album tekstualno izgradimo oko te teme.

Na zadnjih nekoliko albuma nalazilo se puno osobnih stvari, iskustava i osjećaja. S ovim albumom, osjećali smo da je prirodno vratiti se toj priči i nastaviti ju. Ne bi ga nazvao konceptualnim albumom, ali na neki način on to i je.

Zvuk novog albuma pomalo podsjeća i na filmske soundtracke...
Jamie: Slažem se! Pokušavali smo to postići.

I video teaseri za album izgledali su kao filmski foršpani. Tko je za to zaslužan?
Danny je imao viziju auta koji vozi kroz kišnu noć, to je bio početak. Zajedno s Travisom Smithom, umjetnikom koji kreira naše vizuale, stvorio je vizualni identitet albuma. Protagonist albuma svoje putovanje započinje s plaže pokraj San Diega, s identičnog mjesta gdje je fotografirana naslovnica A Fine Day To Exit. Kreće s točno tih koordinata i vozi sjeverno kroz Los Angeles, San Fransico i Oakland. Vožnju nastavlja kroz Portland, Springfield u Oregonu i putuje sve sjevernije. Poanta je njegovo putovanje. Travis,  odličan fotograf i dizajner, osobno je fotografirao most Golden Gate u San Franciscu, usamljene ulice tijekom noći, hotelske i motelske sobe...  Sve se savršeno uklopilo s paranoidnim likom koji pokušava pronaći smisao i dovesti život u red. Njegovo putovanje završava pozitivno, ali ponovno smo ostavili otvoren kraj, tko zna što će mu se sljedeće dogoditi... Za same teasere zaslužan je moj dobar prijatelj i video dizajner Omeed Izadyar koji je napravio i video spot za pjesmu Can't Let Go. Ideja nam bila u nekom trenutku spojiti ih u film, no to je problematično s financijske strane.

Što bi mogli povezati sa sljedećim pitanjem o konstantoj progresiji i promjeni Anatheme. Postali ste svojevrstan sinonim za mijenjanje glazbenih stilova i zvuka...
Jamie: Hvala!

Zbog toga ste bili često i kritizirani od dijela vaših fanova...
Jamie: Jesmo, iako više ne toliko (smijeh).

Pa, imali su dovoljno vremena naviknuti se (smijeh).
Jamie: Upravo tako, shvatili su nas.

Prirodno je da se vaša glazba mijenja paralelno s promjenama koje proživljavate vi kao izvođači. Sljedeći veliki korak možda bi onda mogao biti film i soundtrack (smijeh)?
Jamie: Aposlutno! Voljeli bi, obožavamo film, voljeli bi raditi na filmu! Aposlutno, apsolutno!

Bilo bi jako zanimljivo, lako je moguće zamisliti vaše pjesme u funkciji filmske glazbe.
Jamie: Naš producent Tony Doogan radi s Mogwaiem, a oni često snimaju soundtracke. Napravili su odlične stvari za filmove i serije. Sjećam se da je započeo raditi s njima na novom soundtracku, nekoliko tjedana nakon što je završio rad na našem albumu. Tako da, ako želimo napraviti filmski soundtrack, to je prava ekipa s kojom trebamo raditi.

Imate sve prave veze...
Jamie: O da, da (smijeh)! Tony Doogan i Castle of Doom studio savršeni su za to. Voljeli bi raditi na filmu, svi smo veliki obožavatelji filmske umjetnosti i  kompozitora poput Clint Mansella i Hansa Zimmera.

Mogu se pronaći određene sličnosti vaše glazbe i kompozicija koje je za film Fontana života, Darrena Aronofskog, skladao Clint Mansell.
Jamie: Da! Ima nešto u tome, neki elementi ambijentale glazbe. Vincent trenutno radi na zanimljivom ambijentalnom projektu, ambijentaln/elektronskom projektu, o kojem ne smijem previše pričati. Svi zapravo imamo razne interese i projekte kojima se bavimo i izvan Anatheme. Nikako ne bi isključio mogućnost da napravimo soundtrack za film ili čak soundtrack sami za sebe.

Zbog toga fanovi uvijek nestrpljivo čekaju vaše nove materijale i projekte. Sve mogućnosti su otvorene i teško je pogoditi što slijedi. Iznenadite li sami sebe ponekad smjerom u kojem krenete?
Jamie: Da, ponekad da. Pravi primjer je pjesma Distant Satellites. Ta pjesma je bila stara 17 godina u trenutku kad smo ju napokon završili i zvučala je miljama daleko od onog kako smo zamislili na početku. Čak i kasnije demo verzije bile su drugačije, u studiju su ju John i Vincent oblikovali u ono što je danas, a live verzija zvuči još bolje i dinamičnije. S lightshowom koji ide uz nju, jedan je od vrhunaca naših koncerata.

Stvarno možete iznenaditi sami sebe. Možete raditi na starim pjesmama, primjerice, na ovoj turneji sviramo verziju pjesme  A Simple Mistake koja zvuči potpuno drugačije od verzije s albuma We're Here Because We're Here. Lee je sada glavni vokal, a Vincent vokal na klavijaturama. To je potpuno promjenilo dinamiku pjesme i prvi put kad smo ju svirali uživo bio sam oduševljen! Zvučala je puno drugačije i bolje nego prije. Ponekad se te stvari spontano dogode i znate koji je smjer u kojem trebate krenuti.

Zvuči odlično! Jedva čekam da ju čujemo večeras.

Jedna od asocijacija na vašu glazbu su emocije, intenzivne emocije.  Kako se osjećate kada djelite tako osobna iskustva?
Jamie: Pokušavate ne buljiti u publiku previše jer ako netko u publici počne plakati, počet ću i ja. Ako nekome zasuze oči, moram se okrenuti, inače...to je kraj (smijeh).

Ali radite to, tjerate ljude da plaču, iz dobrih razloga (smijeh)
Jamie: Samo iz dobrih razloga (smijeh)!

Anathema je obiteljska stvar, dvostruka obiteljska stvar zapravo. Kako rad s braćom utječe na dinamiku u bendu?
Radimo to već toliko dugo da je jednostavno postalo prirodno. Mislim da zapravo pomaže. Ljudi nam kažu da smo ludi; tri brata u bendu, to ne može funkcionirati, samo svađe... No, ne svađamo se uopće toliko. Poznajemo se jako dobro, svi znaju koji su im zadaci. Danny zna što se od njega očekuje i obrnuto, a isto je samnom i Vincentom. Svi imaju svoju ulogu. Ja sam više praktična osoba i organizator. Vincent i Danny bave se sa setlistama i takvim stvarima. Svi znajju što trebaju raditi i na taj način sve savršeno funkcionira. Nikad ne dolazi do sukoba jer svi imaju drugačiju ulogu.

Sigurna sam da je lijepo djeliti ova iskustva sa svojom obitelji.
Jamie: Zaista je. Naravno, Lee, John i Cardoso dio su obitelji kao i nas trojica.

Svirali ste na prekrasnim mjestima koja se savršeno uklapaju s vašom glazbom, npr. katedrale i antičke ruševine, posljednjih godina. Jedan od zaista posebnih koncerata bio je na Starmus festivalu na Tenerifeu gdje vam se na pozornici prodružio veliki Stephen Hawking. Kakvo je za vas bilo to iskustvo?
Jamie: Nadrealno i fantastično iskustvo u isto vrijeme. Ispred sebe imate svjetski poznatu ikonu, vođu inteligencije, simbola znanosti, napretka i najjačeg živućeg čovjeka današnjice. On je apsolutno čudo na toliko različitih načina. Znao sam za profesora Hawkinga od djetinjstva, a Vincent i ja smo veliki obožavatelji astrofizike i svemira, oduvijek smo bili.

Dobili smo neobičan e- mail u kojem je pisalo: "Vi ste bend u stilu Pink Floyda, čuo sam neke vaše pjesme. Napravio sam voice over za Pink Floyd. Možete li izvesti tu pjesmu (Keep Talking), ako da mogu li vam se pridružiti na pozornici da ju izvedemo zajedno?"

Glave su nam eksplodirale; dobili smo priliku svirati sa Stephenom Hawkingom, nijedan bend to neće više dobiti, ajmo napraviti to kako spada! Pripremili smo sve, ali imali smo tehničkih problema s usklađivanjem profesorovog glasa i glazbe. Poslao nam je software koji koristi za svoj glas, ali je toliko kompliciran da samo on zna kako raditi s njim (smijeh). Poslao sam mu mail i dobio odgovor da mu pošaljem tekst koji želimo, za dva sata poslao mi je snimku i mogli ste čuti svaki "bleep" i pucketanje, zvukove njegove stolice, kompjutora, sve sitne digitalne zvukove... Odjednom se čuo njegov glas, pustili smo ga na velike zvučnike. To je bila jedna od najnadrealnijih stvari koje sam čuo u životu... Nevjerojatna je činjenica da smo imali osobnu povezanost s tako nevjerojatnom osobom koja je to snimila posebno za nas. Snimili smo pjesmu, otišli na lokaciju i bili jako, jako zaposleni pripremajući se, na kraju je prošlo apsolutno savršeno. Svaki najmanji detalj. Bilo je veličanstveno.

Aposlutno fantastično.
Jamie: Još jedna stvar! Stojim s lijeve strane pozornice, s moje desne je profesor Hawking između Dannya i Vincenta, a s lijeve strane, pokraj pozornice stajao je Brian May, profesor Brian May! Plesao je i pjevao cijeli koncert, a ja ga nisam vidio, nisam znao da je tamo! Da sam se okrenuo i vidio ga...

Onesvjestio bi se (smijeh),? To je ipak bog rocka i doktor astrofizike Brian May, nevjerojatno!
Jamie: I Hans Zimmer i Neil DeGrasse Tyson i Bryan Cox... U prvom redu na našem koncertu, toliko čuvenih osoba.

Takav monumentalan trenutak...
Jamie: Da... Mislim da se više neće ponoviti. Otpočetka je bilo  upitno hoćemo li biti izvedivo, zbog njegovog zdravlja, vrućine, umora... No, bio je sasvim dobro i uspjeli smo!

Mislim da je njegova snaga volje jača od fizičkih barijera.
Jamie:  Apsolutno! Kad smo se zajedno fotografirali, mogao sam vidjeti njegov ekran, pisao je brzinom svjetlosti, na tom istom stroju koji ja nisam mogao shvatiti. Mislim da je pisao rad funkcioniranju crnih rupa. Nevjerojatan događaj i nevjerojatan čovjek.

Drago mi je da ste dobili tu iznimnu priliku, mislim da su Anathema i profesor Hawking savršena kombinacija...

Znam da ste veliki fanovi Pink Floyda, što još slušate u zadnje vrijeme?
Jamie: U zadnje vrijeme... Bilo što zapravo, nisam imao vremena slušati glazbu zadnjih par mjeseci jer sam prezaposlen tako da uglavnom uživam slušati tišinu (smijeh)!

Naravno, može biti jednako terapeutska kao i dobra glazba (smijeh)!
Jamie: Osim tišine, volim Bena Howarda, akustičnu glazbu, klasiku, opuštajuću glazbu, Briana Enoa, soundtracke, Hansa Zimmera, Clinta Mansella i slične kompozitore. Veslim se i novom albumu Mogwaia. Zbog prezaposlenosti ne tražim novu glazbu, a kad imam vremena preferiram prirodu i tišinu.

Moje zadnje pitanje zapravo je rješavanje dugogodišnje svađe, pitanje je pive i ponosa... Dakle, jednom za sva vremena, izgovara li se pravilno Anathema ili Anathe'ma?
Jamie: Pa, oboje je! Da se vratim na Starmus, prišao mi je Brian Eno i pitao me: "Jamie, izgovara li se Anathema ili Ana'thema? Ja izgovaram Anathema, ali svi oko mene vas zovu Ana'thema." Dakle, to je Brian Eno koji me pita to pitanje i mislim si: "Brian, kako god ti želiš je." (smijeh) Tehnički je Anathema jer se tako pravilno izgovara riječ, ali u kontekstu benda može biti Ana'thema. Dakle, još uvijek je otvoreno i mislim da vaša svađa nikad neće završiti (smijeh).

Definitivno nikad neće završiti (smijeh)! Jamie hvala na vremenu i ugodnom razgovoru!