BABA Stage Crew - ekipa iz pozadine s velikom odgovornošću!

BABA Stage Crew - ekipa iz pozadine s velikom odgovornošću!

Čovjek iz pozadine na prvoj fronti odgovornosti za gradnju glazbenih hramova, Dino Bahtijarević sa svojim momcima iz BABA Stage Crew-a, već preko 20 godina brine o glazbenicima i njihovim koncertnim doživljajima. Uz mnoga domaća imena (Parni Valjak, Tereza Kesovija, Majke, Gibboni, Leteći Odred...), imali su prilike dijeliti pozornicu sa svjetskim imenima među kojima su Rolling Stonesi, Phill Collins, Motorhead, R.E.M, Bryan Adams, Depeche Mode, White Stripes...

Pozdrav, Dino. Za početak, recite nam nešto malo o BABA Stage Crewu. Koliko dugo postojite? Kako je sve to krenulo? Što vas je motiviralo da se počnete baviti organizacijom koncerata kao čovjek iz pozadine koji doslovno gradi temelj koji kasnije glazbenici popune svojom energijom?
Baba Stage Crew zapravo postoji od 1996. godine, sjećam se da je prva svirka bila u Zaboku na 1. Hrvatskom glazbenom festivalu na kojem je pobijedila grupa Stampedo. Sjećam se da danima nisam mogao ustati iz kreveta od bolova, tada sam radio kod mog velikog prijatelja Nenada Zubaka, postavljali smo razglas i rasvjetu, a to je bio težak fizički rad. No, mene je nešto privuklo u svemu tome i već idući vikend ponovo smo bili na putu, mislim da je Gibo svirao u Orahovici! Tako je počelo. Prvi band sa kojim sam krenuo na turneju bio je Leteći odred, u to doba imali su veliki hit "Sanjao sam moju ružicu", sviralo se neprestano i svuda. Kod njih sam bio zadužen samo za binsku opremu i više se nisam vraćao na razglas i rasvjetu, bavili smo se samo brigom o bandovima i njihovoj opremi. Tako je počeo naš put koji traje i danas, a trajat će još dugo. S vremenom se posao širio, tako da danas radimo kompletnu organizaciju, od bookinga do PR-a.

Što točno vi radite kao ljudi iz pozadine glazbenika i njihovog front-row glamura? Pretpostavljam, nimalo glamurozan posao, ali od užasne važnosti i odgovornosti. Opišite nam malo svoju funkciju. Približite nam ono što radite, nama kojima ste najčešće samo grupa tehničara i tonaca sa strane.
Logistiku jednog banda čini puno ljudi. Naravno, postoje i bandovi koji nemaju nikoga iza sebe osim "managera", ali srećom to se sa godinama promijenilo, i sve više i sami glazbenici uviđaju kako je potrebno i lakše kada je na njima onaj najljepši dio, da odsviraju koncert i ne misle o stotinu drugih stvari prije i poslije nastupa. Na primjeru Parnog valjka mogu opisati kako to izgleda. Prvi na put kreću roadiji, njih dvoje, u kombiju u kojem je 1.5 tona binske opreme. Oni dolaze prvi u dvoranu ili klub, tada bina mora biti spremna za unos opreme. Sve je striktno precizirano u tehničkom rideru, organizator ima sve upute na vrijeme. Nakon njih, na mjesto svirke stižemo majstor rasvjete, ton majstor, čovjek za monitoring i ja kao tour manager. Do tada je backline spreman, štimaju se gitare, postavljaju mikrofoni, radi se line check. Tour manager za to vrijeme pregledava hotel, backstage, priprema sve za dolazak banda. Tonska proba kod ovog banda zna potrajati i do dva sata, što je mnogima neshvatljivo, ali sa bine se ne silazi dok sve ne funkcionira besprijekorno. Nebitno je gdje se svira, u velikim arenama ili u malim mjestima, odnos prema poslu i publici je uvijek na nivou. Nakon svirke ide se u hotel, binski tehničari spremaju instrumente i još jedan show je iza nas. Naravno, ovo je samo ukratko, pošto u samoj organizaciji nastupa ima stotine malih detalja koje treba organizirati i uskladiti. Jedna greška može izazvati puno problema kasnije.

Parni Valjak @ Arena Pula, 12.08.2016Parni Valjak @ Arena Pula, 12.08.2016

Iza vas je 20 godina, 2000 koncerata, između njih Parni Valjak u pulskoj Areni prvi puta u svojoj karijeri. Kakav osjećaj je danas nakon toliko godina pogledati u sve te silne koncerte, fizičku muku? Da li se isplati? 
Naravno da se isplati. Pritom ne mislim na novac, nego na sve ono što čovjek vidi i doživi.  Arena Pula je definitivno najzahtjevniji prostor za organizirati koncert zbog svojih nebrojenih posebnosti i pravila koja treba poštovati. No, meni je ujedno i najdraži, jer sam tamo radio puno puta i svaki puta bilo je odlično. Zadnji koncert, u kompletnoj našoj organizaciji, bio je ujedno i meni osobno najdraži koncert u životu. Kada sam noć uoči nastupa zapravo shvatio što smo to mi tamo izgradili, bio sam neopisivo ponosan na sve nas, band i ljude koji ga prate.  Na kraju smo kao nagradu dobili neopisivu simbiozu publike i banda, kao i koncert koji ćemo uvijek pamtiti.

Osim domaćih imena, iza sebe imate impresivna imena i sa internacionalne scene. Rolling Stonesi na zagrebačkom hipodromu, Ray Charles u Mariboru, Phill Collins u Domu sportova, Motorhead u Klaonici, Bryan Adams u Osijeku, Sick of it all u Otv domu, Alicia Keys u Areni Zagreb... Kakva su vaša iskustva u radu s velikim svjetskim imenima? Postoji li neka izričita razlika u odnosu na domaća imena s kojima ste dosada radili i s kojima još uvijek radite?
Rad na svim tim koncertima bio je prije svega izazov, a onda i velika čast. Sjećam se kako sam na hipodromu postavljao monitore za Jaggera, pomagao njihovom tehničarima na bini, mislim da je bilo 80 šlepera opreme, sve je to bio jedan novi svijet za mene. Ono što sam viđao sa strancima htio sam kopirati na našu scenu, većinu sam uspio ali neke stvari bojim se da se neće promijeniti dok sam ja živ :) Sjećam se kako je managerica Phill Collinsa hladnokrvno rekla organizatorima da ako tuševi za njihov crew ne budu spremni do 8 ujutro, koncerta neće biti! Poslije mi je objašnjavala kako je svaki član ekipe jednako bitan. To pokušavam prenijeti i kod nas.

Prije 20 godina, kada ste tek počinjali, i danas... Što se promjenilo u vašoj liniji posla? Je li bolje sada? Da li posla ima više s obzirom na to da se glazbena industrija iz dana u dan sve više širi? Kakav je vaš stav po pitanju mlađih generacija? Da li mislite da će i mlađe generacije doprinjeti slaganju velikih pozornica?
Iskreno, bojim se. Stanje je definitivno bolje nego prije, ali dogodila se inflacija novih produkcija, novih managera, radi se loša stvar za posao, od dampinga cijena do nedovoljne kvalitete produkcije. Naravno, postoje izvođači koji inzistiraju na kvaliteti po cijenu da ne sviraju, ali većina ide linijom manjeg otpora, ne shvaćajući da tako štete sebi. I nije stvar samo u cijenama i nedostatku novca. Zar treba novac da bina bude uredna, da oko bine nema hrpa nepoznatih ljudi i lokalnih moćnika koji žele biti blizu glazbenika? To je vani nezamislivo, stvari su jasno postavljene. Veliki je problem nedostatak klubova i mjesta za svirku, organizirati koncert u dvorani bez konkretnih sponzora uglavnom je neisplativo, naravno ako govorimo o koncertima na visokom produkcijskom nivou, tako da definitivno situacija nije najbolja. Ali vjerujemo i borimo se!

Na turneji odmara se gdje se stigneNa turneji odmara se gdje se stigne

Koja su vaša iduća velika postignuća u smislu koncerata? Imate li već novih aseva spremnih u rukavu? Postoji li možda određeno glazbeno ime u čijoj organizaciji bi voljeli raditi?
Mi smo uvijek u nekakvoj akciji, uvijek na putu i novim projektima. Prvi sljedeći veliki koncert je repriza Pule, u Spaladium Areni u Splitu. Kompletna produkcija, scenografija i ekipa seli na par dana dolje, spremamo dosad najveći Valjkov koncert u Splitu. Naravno da bi voljeli raditi sa nekim stranim izvođačem, sjesti u tour bus i otići par mjeseci na turneju. To ovdje nećemo doživjeti, ako se spoje tri dana zaredom otvaramo šampanjac, toliko je to rijetko. Ne žalimo se. Radimo, trudimo se i vjerujemo da će jednog dana sve ono što smo stvarali kroz sve ove godine, dobiti konačnu potvrdu i smisao.

Evo za kraj, želim vam još toliko godina uspješnih koncerata i zahvaljujem vam se na odvojenom vremenu i pažnji. :)