Chui - "Najdraži nastupi su nam oni kad se poklope dobri uvjeti na stageu i odlična publika"
Foto: Chui © Vanja Vučinić

Chui - "Najdraži nastupi su nam oni kad se poklope dobri uvjeti na stageu i odlična publika"

Sastavljen od prekaljenih glazbenika s domaće scene, Chui je trio kojeg čine klavijaturist Toni Starešinić i saksofonist Vojkan Jocić, koji se ujedno poigravaju elektronikom, te bubnjar Janko Novoselić. Njihov rad njeguje nešto drugačiji pristup jazzu protkan aktualnim trendovima, a njihov zvuk je spoj jazza i suvremene klupske plesne glazbe u kombinaciji s elektronikom, psihodelijom i rock'n'roll beskompromisnim pristupom. 2015. godina je za njih bila izrazito uspješna jer su kritiku i publiku osvojili svojim trećim albumom "Third Sun From The Stone", a mnogi su ga proglasili albumom godine. U srijedu, 16.ožujka, nastupaju u sklopu Good Vibrations programa u Vintage Industrial Baru, a ususret nastupu popričali smo s Tonijem Starešinićem.

Za početak opišite mi svoju glazbu u tri riječi?
Electro Jazz Rock

Preslušavajući vaš prvi album, zatim drugi i sad ovaj "Third Sun From The Stone" uho slušatelja može uočiti podosta razlike. Što se po vama mijenjalo u vašoj glazbi od početaka do danas?
Mijenjala se glazba u našim cd playerima prije svega, pa su se mijenjali i ljudi u bendu. Kako vrijeme ide tako otkrivate nove stvari i to svakako utječe na ono što trenutno svirate jer ono što svirate je u biti zbir svega onoga što slušate provučeno kroz vašu osobnost i karakter. Naravno dolazak novih ljudi u bend donosi sa sobom cijele nove pakete ovog što sam malo prije objasnio. Novi zvuk, novi karakter, nova glava sa svojom kolekcijom ploča. Ja sam isto prilagođavao glazbu ljudima s kojima sam svirao tako da dobijem iz njih ono najbolje. Prvi album je bio u mantrično repetitivnim vodama s kontinuiranim grooveom baziranim na bass loopu s minimalističkim solažama trube, savršeno okružje za bubnjara Đuru Dobranića i trubača Andreja Jakuša koji su tada svirali u bendu.  Drugi album se pomakao malo dalje, nudeći osim kolekciju repetitivnih grooveova i neke okvire konkretnijih skladbi i aranžmana. Na "Chui's Waltzu" se desio i upliv progresivnog rocka, uplovio je funk kroz "Venus Vs Mars" i "Umfufu", a i pop glazba kroz "Can We Be Friends", "Hypnodrome" i "Bedtime Story". Na trećem albumu je na bubnjevima zasjao Janko Novoselić što je otvorilo vrata za puno kompleksnije ritmičke igre, uz veći upliv elektronike i prog rocka krenulo se u tvrđe vode, Vojkan je dobio puno veći prostor da se razmaše nije bilo nikakvog razloga držati se nečeg hajdemo reći prihvatljivijeg širem uhu nego smo krenuli za tom nekom glazbenom muzom pa kamo nas odvede.

Vaša glazba je svakako nešto novo i drugačije, na neki način, po meni, vrlo skladan „thinking out of the box“. Što bi za vas značilo razmišljati izvan okvira u samoj glazbi?
Glazba koju sviramo za nas i nije thinking out of the box jer je to ono što slušamo, osim stare glazbe ponajprije sedamdesetih, pratimo i današnju scenu takvih bendova koja je odlična i svaki dan možete otkriti neki novi bend tog tipa. Naravno govorim o svjetskoj glazbi. Kod nas većina fusion jazz rocka snimljenih zadnjih desetak godina je u nekom sličnom okviru jer ljudi slušaju uglavnom američki fusion. Pat Mettheny, Billy Cobham, Chick Corea, Joe Zawinul i slični njima su glazbenici na čijoj glazbi su te generacije odrasle. Na Chui pak mislim da puno više utječe europski jazz rock, kako onaj sedamdesetih tako i suvremeni. Kad bi svirali nešto drugo onda bi to za nas bilo thinking out of the box

Nedavno ste imali veliku odazvanost na koncertu u Čakovcu, imali ste rasprodan koncert u Tvornici što navodi na zaključak da publike za takvu vrstu glazbe ima. Kako vi objašnjavate toliku zainteresiranost ljudi za vašu glazbu/koncerte?
Publike za ovakvu glazbu itekako ima, ljudi žele čuti nešto novo i drugačije i kad im to servirate s hrpom pozitivne energije jednostavno ne mogu ostati imuni na takav paket. Van Zagreba su nam redovito svi koncerti  rasprodani, a evo u Zagrebu smo uspjeli napuniti mali pogon Tvornice i falilo je još dosta karata. Imali smo jedan period u Zagrebu kad smo non-stop svirali pa smo dosadili svima pa smo napravili pauzu par mjeseci prije Tvornice što je bio odličan potez. Al zapravo je nevjerovatno koji se hype desio oko svega toga, kritičari su tu pripomogli odličnim recenzijama i proglasom "Third Sun From The Stonea" albumom godine, pa su mediji sve to zagrizli, PR Tvornice je isto odradio odličan posao. Na kraju svega toga ipak stoji glazba i ljudi odlaze zadovoljni s koncerata i to mi je najbitnije. 

Kakvi su vama koncerti najdraži? Veliki? Mali? Klupski ili možda festivalski? Koji vam je najdraži nastup?
Najdraži nastupi su nam oni kad se poklope dobri uvjeti na stageu i odlična publika. Teško je izdvojiti neki. Nastup pred Medeski Scofield Martin & Woodom na Zagreb Vip Jazz festivalu je svakako nešto što ćemo pamtiti cijeli život. Sviranje himne na tvrđavi Sv. Mihovila također, pa nastup na Kaunas Bienalu, Liburnija Jazz, pa legendarni nastup u Bacchusu gdje smo postavili rekord prodanih karata... Tvornica... ma ima ih mnogo.

Dogodi li se nervoza prije nastupa i kako ju liječite?
Nervoze nema, jedino sam bio nervozan na Zagreb Vip Jazz festivalu jer su mi MMW jedan od najdražih bendova zadnjih 20 godina i velika inspiracija i uzor. Nema lijeka za takvo što, jednostavno idete i ako se osjetite dobro za klavirom, monitoring vam je dobar, stvari krenu u najboljem smjeru, ako pak nešto ne štima nesigurnost se provlači dok stvari ne sjednu na svoje mjesto.

Improvizirate li u svojim nastupima ili se pokušavate držati nekakvih okvira?
Držimo se nekih okvira pjesama čisto da znamo kako da se sretnemo na nekoj točki s koje onda krenemo dalje. Prije smo znali i improvizirati cijele koncerte, krenuli bi s jednom pjesmom i mozak baj baj odosmo... ali takvi koncerti su znali varirati u kvaliteti, nije inspiracija uvijek na 100% pa se znalo desiti da bude ili najbolje ikad ili zapilite sebe i publiku i postanete dosadni sami sebi.

Koje glazbenike bi Chui izdvojio kao zanimljive njima, odnosno, što slušaju dečki iz Chuija?
Mogu ti reći što ja sad slušam: Kneebody, Sao Paolo Underground, Bowie, Go Go Penguin, Tigran Hamasyan... od stare glazbe trenutno najviše uživam u talijanskoj prog jazz rock sceni sedamdesetih: Area, Ping Pong, Goblin, Perigeo...

Jeste li zadovoljni svojom pozicijom na Hrvatskoj glazbenoj sceni i kakvom vam se čini sama jazz scena u Zagrebu i Hrvatskoj?
Što se tiče hrvatske naša pozicija se može samo opisati kao LUDILO.
U Hrvatskoj je uvijek bilo odličnih glazbenika, to nikad nije bilo problem, danas pogotovo ima mnogo odličnih mladih glazbenika, budućnost jazza s te strane nije upitan. Problem je jedino gdje svirati??? Kako zaraditi neku lovu??? Na tom polju stvari samo tonu i svjetla na kraju tunela nema.

Nominirani ste za ovogodišnji Porin u kategoriji najboljeg albuma alternativne glazbe i u kategoriji najbolje instrumentalne izvedbe. Kakav je osjećaj biti nominiran za ovu prestižnu glazbenu nagradu?
Meni ti to zapravo znači da smo postali dovoljno poznati među širom publikom da se skupi dovoljno glasača koji su odlučili nama dati svoj glas. Za instrumentalan jazz rock bend to je svakako veliki uspjeh. Porin ima veliki prostor za napredak i šteta je da to ostane ovako kako je sad.

I za kraj… Neki planovi, želje, projekti za budućnost?
Nakon Vintagea praktički dolazi ljeto i dobili smo pozive za neke velike festivale, čekamo da oni objave line up s nama pa da idemo s tim u medije. U planu je još zanimljivih stvari za 2017'tu ali otom potom, prerano je još govoriti o tome, samo držite fige da uspije.