Edi Maružin: "Blues je stanje uma, odraz duše, blues je utjeha duše"

Edi Maružin: "Blues je stanje uma, odraz duše, blues je utjeha duše"

Edi Maružin na domaćoj je glazbenoj sceni poznat po radu u Gustafima, no sada predstavlja novi projekt blues glazbe. Bio je to povod našeg razgovora u kojem smo željeli saznati nešto više o Edi East Trance Blues projektu i novom albumu „Sumpor“

Osnovali ste Edi East Trance Blues i zaplovili u nove glazbene avanture. Vaš album prvijenac “Sumpor” isključivo je blues album. Što je blues za Vas? Sjećate li se svog prvog susreta s bluesom? Je li to bila ljubav na prvo slušanje?

Nisam siguran da se mogu sjetiti baš prvog susreta s bluesom, ali ono čega se sjećam definitivno, da je blues prva muzika na koju sam se naježio! Najkraće i najegzaktnije što mogu reći za blues, napisao sam u uvodu za ovaj CD – za mene blues je stanje uma, odraz duše, blues je utjeha duše. Za mene blues nije isključivo crnačka, niti američka priča, svatko ima svoj blues. Ja sam samo učio od crnačkih majstora. I ipak, ne bih smio reći da je to baš bila ljubav na prvi pogled, tj slušanje. Sjećam se da sam taj album, kompilaciju nekakvog delta bluesa, neko vrijeme vrtio po rukama, slušajući neke čudne, za mene ne baš prijemčljive, harmonije i ritmove, nekako dosadne. No, ta mi se ploča stalno vraćala u ruke i na gramofon, dok nisam ostao potpuno opčinjen sa tom muzikom.

 

O kojoj vrsti bluesa je riječ na "Sumporu"?

Osnova mog trance bluesa je North Mississippi Hill Country Blues, Fred McDowell, R. L. Burnside, Belton Sutherland, Junior Kimbrough... čije sam oruđe koristio u obradi naše njive. Veliki utjecaj je, naravno, jer je to u meni, ostavila i istarska narodna kanta, pjevanje na tanko i debelo, tarankanje u kojoj sam pronašao izvornog duha bluesa, sve spojio sa svojom osobnošću i dobio ovaj hibrid. Nisam želio otkrivati toplu vodu, nema tu ničeg novog, revolucionarnog, osim samog spoja te naizgled nespojive muzike. Sve je to samo utjeha duše, blues čovjeka čiji svijet polako nestaje. Odlazi sa svim tim ljudima koji su već otišli. Naravno, ne smijem izostaviti i Otisa Taylora, bluesmana, jednog od posljednjih velikih živućih, kojega sam osobno upoznao i sprijateljio se sa njime. Njegov glazbeni šamanizam me zarazio.

 

Kako je “Sumpor” prihvaćen, jeste li zadovoljni?

Možda je još prerano za pričati o tome koliko je prihvaćen, ipak je to glazba koja se ne prima baš na prvo slušanje, treba proći neko vrijeme, ali s druge strane dobio sam puno više pozitivnih komentara nego sam očekivao. Posebno su mi dragi oni komentari koji su stigli nakon prve ocjene: „Dobar ti je ovaj album“ -  „ Ej, ovo ti je puno bolje nego što sam mislio na prvo slušanje“. Da, definitivno je ovo album, kako ja kažem, na četvrto slušanje. Zato će mu i trebati više vremena, a s druge strane i nisam ga napravio da postane hit album, ovo je moje pročišćenje, moja utjeha duše. Ostao je u meni i dalje gorjeti onaj David Thomasovski duh. Bez sumnje, ovaj je album nešto što će ostati.

 

Album ste snimili na domaćem terenu, kakav je bio proces rada?

Dosta specifičan! Obzirom da je uzanca da se album iskomponira na jednom mjestu, uvježbana drugom, snimi na trećem, miksa na četvrtom, a masterira na petom, mi smo odlučili da se malo poigramo. Radi se ipak o nekakvom low budget projektu, pa sam si mogao dozvoliti i eksperiment.  U zadnje sam se vrijeme malo bolje osposobio za rad u studiju, imam svoj vlastiti studio i odlučio sam da ovaj put kompletan proces obavim u istom prostoru, mom studiju Kumpir, tj. doma, među mojim mačkama, psima, i ostalim domaćim životinjama, da pokušam uloviti duha pjesme tamo gdje su nastale. Sve sam na početku i sam odsvirao, usnimio i onda je krenuo proces uvježbavanja sa ekipom, kompletno ponovo snimanje, sve pod producentskom palicom Edija Cukerića, po završetku smo pozvali našeg kompanjona Marka Kalčića, da on to smiksa i u konačnosti još i sami masterizirali snimak! Nadam se da smo uspjeli i po kriterijima drugih, ne samo nas. U svakom slučaju album je specifičnog zvuka. Naravno, red je i da predstavim ekipu koja je učestvovala na snimanju i tvori EETB: dakle, uz mene, to je moj stari kompanjon, bubnjar Čedo Mošnja, gitarista i usni harmonikaš Predrag Ljuna, basisti Davor Milovan Bili i Danijel Paulović, ovaj potonji je i član live četvorke. A na albumu su još učestvovali i Ang Maružin na gitari, te Bernarda Ravnić kao back vokal.

 

 

“Sumpor” ste izvorno htjeli podijeliti s publikom putem društvenih mreža, što se promijenilo? Kako je došlo do suradnje s Vašom diskografskom kućom “Croatia Records”?

Prva je ideja bila da album sam odsviram, snimim i smiksam i, bez fizičkog izdanja, samo dam u besplatni download. No, krenulo je drugačije čim su prvi ljudi izvana to čuli. Nakon sugestija da je to odličan materijal koji zaslužuje i službeno izdanje, krenulo je putem koji sam opisao, a onda je usljedila komunikaciuja sa CroRecom, konkretno Nikolinom Mazalin, koja je odmah pokazala interes i sve je ostalo povijest.

 

Kako ocjenjujete stanje na hrvatskoj glazbenoj sceni? Ima li prema Vama mjesta za rock i alternativniju glazbu? Imaju li izgleda u "borbi" protiv mainstreama?

Stanje na našoj sceni je LOŠE! Ono malo što valja, čami u nekom zapečku, malo ljudi to sluša, mainstream je na najnižim granama, internet je ubio svaku mogućnost, pa i želju da se nešto ozbiljno prati, gomila svega i svačega je oko nas, ne stigne se to pratiti, osuđeni smo milost nekakvih glazbenih kritičara ili urednika, koji su načešće neuki ili bez kriterija, jer ono što oni uzdignu bude gore, ono što popljuju propada, sve u svemu najisplatljivije i najunosnije je svirati neke komercijalne gaže po terasama i kafićima. Ljudi koji cijene kvalitetnu glazbu su najčešće starije osobe, koje mahom čame kod kuće, a van izlaze i po koncertima idu samo mladi, oni su raspodjeljeni između turbo folka i turbo techna, znači muzike najnižih strasti i kvalitete. Tako da jedino što preostaje čekati neka druga vremena, da se nešto okrene. A kako se sve okreće oduvijek, okretati će se i dalje, dolazi nešto novo.

 

Pratite li rad nekog od domaćih izvođača? Tko Vam je trenutno interesantan?

Ma iskreno i ne previše. Umorio sam se. Teško je to više i pratiti iz gore opisanih razloga. Malo ti je 24 sata slušanja na dan da bi stigao popratiti što se nađe na internetu. A ja sam svoje prioritete usmjerio prema svojoj muzici i zemlji. Obrađujem zemlju i bavim se sam sa sobom. Sviđa mi se Bebe na Vole, zbilja dečko ima nečeg svojeg, idu mi na onu stvar svi ovi naši bendovi koji pjevaju na engleskom, čim ih čujem više me ne interesiraju, ima tu ta jedna generacija sad već starijih „rockera“ TBF, Kawasaki, Postolar Triper (sad već bivši) i sigurno bi se tu našlo još nekih, ima i nešto mlađih, simpatičan mi je i ovaj Vojko V, ali to mi je malo previše na tragu nekakvih doskočica tipa Dubioze Kolektiv, bitno da je u trendu i da klinci pjevaju, nekog sam sigurno i ispustio, ali sve je to jadno i slabokrvno. Ako nešto i valja, teško više dolazi do uha slušatelja. Ispričavam se svima koje sam ispustio.

 

Vaši Gustafi prošle godine su napunili 38 godina, kakva je budućnost Gustafa? Postoje li možda planovi za rad na novom materijalu?

Gustafi funkcioniraju besprijekorno koncertno, radimo sasvim solidno, mislim da bez problema možemo koncertirati još 10 godina, a onda ću imati već 73, pa nisam zabrinut. Trenutno nemam u planu nikakvu studijsku inicijativu, znači snimanje novoga materijala nije na vidiku. Ne kažem da neću nikada, ali nekako mi se čini da to nije ni potrebno, bar za sada. Malo sam i iziritiran publikom, koja stalno traži nešto novo, a stalno sluša samo staro, tako da mi sad u potpunosti odgovara EETB, a k tome publika od nas ne može tražiti stare stvari, kad imamo samo nove, hahaha... Ne mogu živjeti u močvari samo starih pjesama, treba mi nešto novo, da mogu disati, lako moguće da uskoro pokrenem i neki novi projekt potpuno eksperimentalne muzike. Vraćam se na početke.

 

Iza Vas je zaista impresivan broj koncerata. Uživate li u svirkama kao i prije? Što Vam je najdraže u nastupima uživo?

Da! Koncert je za mene celebration, posvećenje, ritual, ponekad mi liči na misu. Svaki put isti obred, a svaki put drugačiji osjećaj i pouka. Od toga nisam nikad umoran, mogu jednu pjesmu na sto načina odsvirati. Umorila su me putovanja, drndanje po kombijima, spavanje po svakojakim rupama i jedenje svakojega smeća po prčvarnicama. Umorilo me spremanje i raspremanje, svlačenje i presvačenje. Volio big kad bih mogao živjeti od koncerata najviše 20-30km od kuće. Kao nekad Tom Waits, da mogu svirati svaki tjedan u istom prostoru, a ljudi koji me žele vidjeti da dolaze od svukud. Neka oni malo putuju! Da, znam da je to utopija.

 

Možete li nam otkriti planove za bližu budućnost? Gdje ćemo Vas imati priliku gledati uživo?

Na žalost, ne živimo u vremenu i prostoru gdje ja mogu imati rasprodan kalendar godinu dana unaprijed, sve su to sporadične svirke koje se ugovaraju mjesec, dva, max tri prije nastupa. S Gustafima sad nešto radimo po maškarama, a EETB ima dogovoreno 3-4 koncerta po kafićima u Istri i nastup na Kastafskom Blues Festivalu u kolovozu. Uskoro očekujem i koncertnu promociju u Zagrebu, ali točnog termina još nemam. Znaćt ćemo sve uskoro. Hvala na pitanju!