Editors: "Ne želimo slijediti već poznati smjer, cilj nam je iznenaditi same sebe i to nas motivira.”

Editors: "Ne želimo slijediti već poznati smjer, cilj nam je iznenaditi same sebe i to nas motivira.”

Uvijek rado viđeni miljenici domaće publike, britanska petorka Editors, prošlog je tjedna održala sjajan koncert na 14. Pozitivnom koncertu Domu sportova. Uoči same svirke popričali smo s njihovim gitaristom Justinom Lockeyjem i klavijaturistom/gitaristom Elliotom Williamsom. Kakav je život na turneji, gdje vole snimati svoje albume i što se kuha u taboru Editorsa, saznajte u sljedećim recima.

Dobrodošli natrag u Zagreb. Ovdje imate iznimno odane obožavatelje. Što je toliko posebno u odnosu Editorsa i hrvatske publike?

JL: U Zagrebu se svaki put dobro zabavimo. Koncerti su uvijek vrlo žestoki, vrlo intenzivni.

EW: No definitivno je bilo vrijeme da odemo iz onog prostora u kojem inače sviramo (op.a. Tvornica kulture). Svirke su svaki put jako dobre, ali je stvarno užasno vruće unutra. Drago nam je da ovaj put sviramo na hladnom mjestu.

Idete iz ekstrema u ekstrem.

JL: Točno tako, ovaj put smo otišli u potpuno suprotnom smjeru i sviramo na ledu.

Posljednji put kad ste bili u Zagrebu, vaš album Violence bio je svježe objavljen. Prošlo je skoro devet mjeseci, kakvi su dojmovi? Jeste li zadovoljni reakcijama?

JL: Album je stvarno dobro prihvaćen svugdje gdje smo bili. Na turneji smo već dugo, od veljače. Na početku publika nije bila baš upoznata s novim materijalom, pa je uzbudljivo vratiti se i čuti ih kako pjevaju nove pjesme s istim entuzijazmom kao i stare. Ovo je za nas bila jako dobra godina.

Snimanje Violence zvuči kao zanimljivo iskustvo jer ste imali novog producenta, Blanck Massa (Fuck Buttons), kojeg niste nikad upoznali, čak ni tijekom procesa snimanja samog albuma. Kakva je bila ta suradnja?

JL: Suradnja je bila vrlo jednostavna jer je Blanck Mass odlična osoba s kojom je vrlo ugodno surađivati. Ono što kaže da će napraviti, on to i napravi. Nikad se ne morate ništa pitati. Čim nam je poslao prvu stvar, znali smo na čemu smo.

Imate li planova surađivati s njim i u budućnosti?

JL: Postoje planovi o kojima trenutno ne smijemo razgovarati, ali znat ćete uskoro.

EW: Saznat ćete sljedeće godine, jako smo uzbuđeni.

Koja su vam idealna mjesta za stvaranje glazbe i snimanje albuma? Poznato je da se ne zadržavate predugo na jednom mjestu.

EW: Volimo odlaziti na različita mjesta. Lijepo je otići u potpuno novu okolinu i maknuti se od svakodnevice. Također, zabavno je kad sva petorica zajedno doživljavamo nova iskustva. Tijekom snimanja ovog albuma dosta smo se selili, bili smo u Oxfordu, Londonu, Walesu… Odlazak na nova mjesta potiče kreativnost i uklanja osjećaj ustajalosti izazvan rutinom.

Svakim albumom obožavatelje iznenađujete novim zvukom. Iznenadite li ponekad sami sebe, odnosno, krenete li s početnom idejom koja na kraju preraste u nešto potpuno drugačije?

JL: Mislim da se to dogodi svaki put. Tom (Smith) se pojavi s par akorda i nekoliko ideja i od toga krećemo na krivudavo putovanje u potrazi za novim zvukom. Rezultat nas uvijek iznenadi!

EW: Ne želimo slijediti već poznati smjer, cilj nam je iznenaditi same sebe i to nas motivira.

Na turnejama provodite jako mnogo vremena, postane li vam zamorno ili vam je to iskustvo i dalje uzbudljivo? Što najviše volite kod “života na cesti”?

JL: Zamorno je, ali vrlo zahvalno iskustvo. Imamo priliku putovati na mjesta na kojima nikad nismo bili i upoznati divne ljude. Najzamornije je tražiti pristojan wi-fi.

EW: Ponekad može biti jako monotono. Lokacije se mijenjaju, ali rutina ostaje ista; ručak je svaki dan u isto vrijeme, nastupi su u isto vrijeme… Ta monotonija vam može postati zamorna, ali kad ste doma duže od tjedan dana, shvatite da vam već jako nedostaje.

JL: To je jako čudan odnos, istovremeno pun ljubavi i mržnje.

Ne možete s tim, a ne možete bez toga. Čime začinjavate tu rutinu?

EW: Ja stvarno puno igram stolni tenis.

JL: Dosta kartamo. Najdraža nam je igra Nomination Whist koja je jako popularna u staračkim domovima u Engleskoj. Volimo kartati, gledamo filmove, slušamo glazbu, a ja spavam, volim spavati gdje god stignem.

EW: On je serijski spavač.

JL: Prvak sam u spavanju.

EW: Ako u blizini postoje dobri muzeji, volimo ih posjećivati, također volimo go-kart.

JL: Moramo se nekako zabaviti inače bi nas dosada usisala. Većina ljudi misli da je život na turneji iznimno zabavan. Sjajno je nastupati, ali koncerti su 1% cijelog iskustva, ostalih 99% su putovanja i čekanje.

Uhvati li vas ponekad trema prije nastupa? Sjećate li se nekog koncerta prije kojeg ste bili posebno nervozni?

EW: Na samoj pozornici ne, ali neke nastupe preuveličamo sami sebi prije nego počnu, ali kad krenemo sve ispadne ok.

JL: Kad preživite prvu pjesmu, sve je dobro.

EW: Mene trema najviše ulovi kad sviramo u mom rodnom gradu jer su mi tamo obitelj i prijatelji koje ne viđam toliko često i jako mi je bitno da se dobro zabave.

JL: Zna biti napeto i kad smo headlineri festivala ili recimo kad Red Hot Chili Peppers nastupe prije nas.

Za kraj, da morate odabrati samo jednu pjesmu Editorsa kao vama najdražu, koja bi bila?

JL: Moja je definitivno No Harm.

EW: Teško pitanje… U ovom trenutku bi odabrao Bird Of Prey, ali to se mijenja iz dana u dan.

Odlični odabiri. Dečki hvala vam na razgovoru i želim vam odličan ostatak turneje.