Heather Leigh: "Nastupanje pred publikom nije jednosmjerna ulica, ja trebam njih"

Heather Leigh: "Nastupanje pred publikom nije jednosmjerna ulica, ja trebam njih"

Peter Brötzmann na saksofonu i klarinetu i Heather Leigh na pedal steel gitari istražuju free jazz i improvizaciju dovodeći potencijal svojih instrumenata do krajnjih granica. Brötzmann je jedna od najvažnijih figura europskog free jazza još od 1960-ih, a Leigh vuče svoj ekscentrični pedal steel zvuk iz rudarskih naselja West Virginie i Texasa. Njihova energična glazbena razmjena munjevite improvizacije stvara suludi blues za svijet buke i kaosa u kojem živimo koji ćemo u KSET-u slušati u sklopu ZEZ festivala 14. travnja. Ususret nastupu, popričali smo s Heather Leigh.

Tko je Heather Leigh?

Nemam pojma! U životu izbjegavam precizno definirati tko zapravo jesam. Ta se slika stalno mijenja. Kad bih se detaljno opisala, tada bi nastala nemogućnost promjene. Ali, postoje određene konstante – smatram se ženom. Ja sam gitaristica, pjevačica, glazbenica, vrtlarica, ljubavnica, hedonistica... Umjesto da se usredotočim na to što jesam, volim se osloniti na posao. Imam mnogo ljubavi za dati, no ponekad moram biti oprezna i sačuvati dio samo za sebe.

 

Što ti je pomoglo kod kreiranja specifične glazbene vizije?

Osjetila – vid, sluh, miris, okus, dodir... činjenica da sam dio svijeta, otvorena uma. Odrasla sam u prodavaonicama ploča, na koncertima, okružila sam se kreativnim ekscentricima koji prate vlastitu viziju, a to mi je dalo hrabrosti da sama pratim svoju.

 

 

Što je glavna poruka koju želite poslati vašom glazbom?

Ne postoji određena poruka, jer smatram da ne mogu publici nametnuti nešto što trebaju. Nastupanje pred publikom nije jednosmjerna ulica, ja trebam njih. Komuniciramo energijom koju unose u prostor, jako sam osjetljiva na atmosferu u bilo kojem prostoru. Otvaram im se, riskiram i pokazujem vlastitu ranjivost i mislim, što bih mogla time izgubiti? Čovjek treba biti iskren prema samom sebi i slušati vlastite potrebe, pratiti intuiciju, a ne raditi ono što drugi misle da se očekuje od vas. Osoba sam koja srce nosi na dlanu, ne mogu skrivati osjećaje, a mislim da i publika to osjeća. Poštujem ih tako da dajem najviše što mogu u trenutku, ne zamarajući se usput reakcijom i posljedicama. Poruka s pozornice je ta da čovjek bude prisutan u sadašnjosti, a prisutni smo zajedno. Kada koncert završi, nastavljamo dalje. Život je prepun promjena, a na nama je da ih prihvatimo.

 

Što vas inspirira ovih dana? Kako nastaju vaše pjesme?

Moj rodni grad Glasgow je velika inspiracija. Arhitektura, istraživanje grada, ljudi, moj vrt – promatranje života svakog dana, obitelj i prijatelji, glazba, vizualna umjetnost, filmovi, putovanja, seks, posao, vjera u proces, vjera u to da će sve patnje u mom životu završiti kao pjesme. Puno šetam, često mi tako melodija ili ideja padne na pamet, otvoreni sam kanal prema svemiru koji mi govori tko sam, a ja mu vjerujem.

 

U Zagrebu ćete nastupiti s Brötzmanom. Kako je došlo do suradnje?

Gledala sam ga uživo otkad sam bila tinejdžerka. Bila je to privlačnost na prvi pogled, a njegov zvuk duboko se usadio u mene. Sviđa mi se njegov stil, znala sam da je često na putovanjima, iskreni umjetnik koji je odan vlastitoj viziji. Kontaktirala sam ga 2015. i tada smo nastupili na Tectonics festivalu u Glasgowu. Nisam očekivala njegov entuzijazam, bila sam sigurna da ne zna ništa o mom radu. Ali, baš kao i ja, voli riskirati, a tada nismo mogli niti predvidjeti kakav će zvuk nositi naša suradnja. Postali smo prijatelji, inspiriramo jedno drugog, borimo se na bini. To je glazbena kemija koju je teško definirati, misteriozna je, ali znamo da postoji.

 

 

Što je najbolje u improvizaciji?

Rizik, komunikacija/kreacija/interakcija koja prelazi jezične barijere, razina na kojoj osjećam da se intenzivnije i detaljnije može izraziti životno iskustvo. Radost kada se sve posloži i nešto novo se rodi. Izazov i prihvaćanje nečega što je nezadovoljavajuće, propitkivanje sebe i nastavljanje sa životom.

 

Koji nastup dosad pamtite kao najbolji?

Teško je reći, svi su važni na svoj način. Smiješno je, ali ponekad najbolji nastup meni ne znači da je bio istovremeno i najbolji publici ili obrnuto. Moja duša to osjeti, a osjećaj je poprilično intenzivan. Svi djeluju kao jedno, oslobađa se nešto u publici što i mene pokreće, mijenja me i ostavlja na životu.

 

Što zagrebačka publika može očekivati od vašeg nastupa?

Nadajmo se da će ovaj nastup dobiti epitet „najboljeg“.