Intervju sa Zvonkom Obajdin iz Svemira
Zvonka Obajdin ( lijevo ) i Svemir

Intervju sa Zvonkom Obajdin iz Svemira

"Svemir je uglavnom prazan prostor", piše na Facebook stranici Svemira, benda okupljenog oko zagrebačke kantautorice Zvonke Obajdin. No, njen je Svemir zapravo ispunjen glazbom koju piše i izvodi od 2009., u početku kao samostalna izvođačica, a od 2011. i kao frontwoman vlastitog benda. Iza sebe, Zvonka i njen Svemir imaju dva studijska albuma, oba vrlo dobro prihvaćena, kako od kritike, tako i od publike. U četvrtak, 11.6., Svemir nastupa u sklopu programa Dozvoljeni Četvrtak u Vintage Industrial Baru, zajedno s bendovima Popečitelji i Rolin Humes. Ususret koncertu, malo smo sa Zvonkom porazgovarali o njoj i Svemiru, prvim nastupima, bendu, obiteljskom životu, inspiraciji te raznim ostalim stvarima.

Za početak, predstavi  nam Zvonku i Svemir.

Kao i većina ljudi koji se bave glazbom kakvom se ja bavim i na način na koji se ja bavim, postoje Zvonka u redovno radno vrijeme koja je nekakav project manager i inženjerka matematike i sve to od čega plaćam račune, klopu i upade na koncerte (smijeh). I postoji Zvonka kao glazbenica koja je kantautorica, znači koja svira gitaru, klavir i piše i izvodi vlastite pjesme. O ovoj potonjoj, možda je zanimljivo spomenuti da, iako sam glazbu obožavala oduvijek, počela sam svirati gitaru tek u kasnim tridesetima, prvu pjesmu napisala sam negdje s 36, a prvi puta nastupila s 38, tako da sam hodajući dokaz za to da nikad nije prekasno za nešto, dok god čovjek ima strasti prema tome. Ako se moram opisati s tri stvari: volim kuhati, svirati i piti pivo (smijeh).

Svemir je moj bend i to su moji prijatelji. Bend sam htjela imati od početka svog bavljenja mjuzom jer sam već od prvog dana zamišljala svoje pjesme u bendovskim aranžmanima i s bendovskom energijom, no eto, ful postava funkcionalnog benda ostvarila se tek 2012. i od tada sviramo u toj postavi. Trenutno u Svemiru ima pet muzičara – osim mene, tu su još, u redoslijedu kako su pristupali, Matko Boršić na bubnjevima, Aleksandra Saša Dokmanović na električnoj gitari, San Mikulec na basu i Ivana Žabkar na violini.

Ono što je super kod Svemira je da se odlično slažemo i nadopunjujemo, kako u sličnosti i različitosti muzičkih utjecaja, tako i na osobnom nivou – super se zezamo kad putujemo na svirke, na probama ili kad skupa izlazimo na koncerte drugih bendova koje volimo. To mi je najljepše.. To što smo ekipa.

Kako bi nekome tko još ne poznaje Svemir opisala svoju glazbu?

Možda bih počela s onom općom odrednicom "americane", iako to definitivno nije nikakva granica ili žanr koji nas određuje. Pošto je ljudima najlakše opisati neku glazbu uspoređujući ju s onime što im je već poznato, navela bih i par bendova s kojima nas često uspoređuju ili koje mi sami osjećamo kao one koji su utjecali na naš zvuk, kao što su s, jedne strane Wilco, Neil Young and the Crazy Horse ili recimo sada vrlo aktualni Jason Isbell, a s druge, primjerice, Chrissie Hynde i njezini the Pretenders ili R.E.M.

Moram pitati, često se za Svemir govori kao "Svemir Zvonke Obajdin". Znači li to da je kreativni proces pisanja pjesama i izrade aranžmana samo tvoj ili je to proces cijelog benda? To jest da li je Svemir krenuo kao Svemir Zvonke Obajdin pa je u međuvremenu prerastao te granice i je sad Svemir bend za sebe kao što je to, na primjer, slučaj s Tomislavom Malagurskim i bendom FOR?

Svemir je nastao upravo zato što su se moje ideje, energija i pjesme isprepletali s energijama i idejama drugih ljudi jer da nije tako, zvali bismo se jednostavno "Zvonka Obajdin bend". Prva osoba s kojom sam osjetila da je spoj naših ideja veći od pukog zbrajanja mojih i njegovih ideja, bio je moj prvi gitarista, Robert Kanizsai i za vrijeme dok sam radila s njim, prestala sam nastupati pod imenom "Zvonka Obajdin" i počeli smo se predstavljati kao Svemir. On je i krstio bend tim imenom - Svemir. Robi svira na prvom albumu Svemira, koji je u velikoj mjeri djelo samo nas dvoje, iako nam je na par pjesama gostovalo još nekoliko muzičara, uključujući i već spomenuog Matka na bubnjevima koji je kasnije i ostao u postavi.

Nakon izlaska tog prvog albuma, Robi je prestao surađivati sa mnom i tada sam okupila sadašnju postavu, no zadržala sam tu ideju i koncept, da svi sudjeluju u stvaranju glazbe. Kostur pjesama za sada je još uvijek samo moj, dakle harmonije, melodija, tekst, no svatko u bendu utječe na konačni aranžman, a vjerujem da ćemo u budućnosti početi stvarati i pjesme koje će biti još i više zajednički rezultat jer već i sada na probama znamo doći do interesantnih soundova ili riffova jednostavno improvizirajući, jammajući.

Koji ti je nastup ostao u najboljem sjećanju te gdje bi  najviše voljela nastupiti? Neki festival, država ili grad o kojem si možda oduvijek sanjala?

Najdraži su mi nastupi koji se odvijaju u sklopu programa koje vode entuzijasti kojima je jedini kriterij za dovođenje nekog benda u svoj program to da li vjeruju da je bend zbilja kvalitetan i koji su uložili godine strpljenja i truda u to da profiliraju publiku u svom programu, tako da ljudi na tim mjestima zaista obraćaju pažnju na izvođača i daju mu šansu, a ako im se ne svidi, jednostavno odu u drugi dio kluba gdje mogu na miru razgovarati ili već negdje drugdje. Takva je recimo "Škrabica" koju u zagrebačkom klubu Booksa vodi Adam Semijalac odnosno Bebe Na Vole i na kojoj sam više puta svirala i svaki puta uživala. Tako nam je bilo i u pazinskom klubu Bunker ili Koprivničkom Pixelu ili Beogradskom KC Gradu.

Uskoro sviramo i u sklopu programa Dozvoljeni Četvrtak, kojem je ovo tek prva sezona, ali misilm da će isto biti odličan program pa se i toj svirci veselim.

Naravno, zakon je bilo svirati i na banjalučkom Jelen Demofestu jer je za mene još uvijek rijetko i posebno iskustvo kad sviram pred više od tisuću ljudi, tako da mi je i to ostalo u super sjećanju – to mi je zasada jedini nastup pred četveroznamenkastom publikom.

Od želja, vrlo bih rado svirala na umaškom Indirektu, orahovačkom Ferragosto Jam Festivalu ili bilo gdje u Makedoniji jer je to jedina država ex-yu koju dosad nismo obišli ili ju barem zasad nemamo u planu.

Ima li neka zanimljiva, možda zabavna, anegdota oko nastupa koju bi htjela podijeliti s čitateljima?

Sorry... ništa specijalno (smijeh).

Trenutno u Hrvatskoj doživljavamo svojevrsno "cvjetanje" nezavisne scene. Iako je to sve još uvijek u nekim manjim brojkama primjerenim našoj maloj zemlji, koji je tvoj osvrt na taj proboj nezavisnih glazbenika?

Misilm da je to bilo neminovno, kao posljedica tehnologije koja je omogućila dvije bitne stvari: Prvo, da se napravi snimka pjesme koja je, iako još uvijek amaterska, dovoljno dobra da može prezentirati izvođača (danas je zaista moguće puno toga napraviti s ograničenim budgetom u svojoj vlastitoj sobi) i drugo, da se te snimke mogu podijeliti s ostatkom svijeta putem interneta.

Ja sam apsolutno uvjerena da je distribucija talenta jednaka u cijelom svijetu i da se svuda rađa jednak broj ljudi sposoban i talentiran za glazbu (ili bilo što drugo, kad smo već kod toga), tako da me ne iznenađuje da talentiranih autora ima i kod nas. Dapače, neko veliko čuđenje nad kvalitetom u "vlastitim redovima" uglavnom vidim kao provincijski kompleks. No, ono što razlikuje dijelove svijeta su uvjeti u kojima se taj talent može razvijati – naravno da nije isto hoće li nadareni klinci imati sve mogućnosti i poticaje da svoj dar razvijaju od malih nogu ili će većinu dana morati biti posvećeni golom preživljavanju.

Ne znam, možda smo mi baš na onoj razmeđi uvjeta koji s jedne strane ne onemogućavaju posve razvoj umjetnika jer se ipak još nekako stigne i svirati iako se mora i preživljavati, a s druge strane, dovoljno nam je teško i komplicirano da upravo taj pritisak stvara te male dragulje koji se ovdje pojavljuju, autore koji i u ovim našim daprostiš - sjebanim uvjetima - imaju dovoljno volje, drajva, strasti, da se posvete mjuzi, u uvjetima u kojima bi netko manje strastven i manje lud za time odustao.

Da se nadovežem na prošlo pitanje, koje izvođače bi s naše domaće, a možda i regionalne, scene izdvojila kao vodeće kreativce?  S kime bi najviše htjela možda neku suradnju napraviti?

Ovo mi je najteže pitanje jer ima jako puno ljudi čijem se radu jako, jako divim i izdvojiti sad samo nekoliko je nemoguća misija. Nina Romić, Denis Katanec, Vlado Kuzman, Nikša Marinović – Rokambol, Bebe Na Vole,  Matija Habijanec, Ilija Ludvig, Anita Iličić, bendovi kao što su Marinada, Vlasta Popić, Pridjevi, Valentino Bošković... Lista nema kraja.

Što se tiče suradnje, najviše bih željela snimiti nekoliko dueta s Ivanom Škrabeom i neki planovi u tom smjeru već postoje, no zasada ne mogu odrediti da li će se to uspjeti realizirati ove godine. Ali jednom već bude! (smijeh)

Koje su tvoje glavne motivacije te izvori inspiracije za pisanje pjesama?

To ovisi, naravno, o mojim trenutnim životnim preokupacijama. U početku, glavni je motiv i inspiracija bila disfunkcionalna ljubav i to prožima cijeli moj prvi album, a i dobru većinu drugog, iako se tu već vide zaokreti u tematici.

Ljubav je i dalje povremena tema pjesama, samo sada iz drugačije, sretne perspektive (što mi je super jer nije lako napisati sretnu ljubavnu pjesmu s kojom si zadovoljan, da ne zvuči banalno i da ti nije plitka), a osim toga i drugi međuljudski odnosi, pa tako npr. sada aktualni singl "Iz daljine" propituje odnose s ljudima koji su mi u nekom periodu života bili jako bliski, a onda su naprosto negdje "nestali".

Još jedna tema koja me oduvijek zaokupljala je prolaznost, što je s druge strane povezano s time da mi je jedna od velikih inspiracija sama priroda, u kojoj je sve prolazno, ali se sve opet i obnavlja i pretvara u nešto drugo.

Dva albuma su iza Svemira, oba dobro prihvaćena od publike i kritike. Koji je korak dalje? Koja je vizija budućnosti za Svemir?

Pokušat ćemo još više svirati, iako je to zeznuto u situaciji u kojoj svi članovi benda rade i za svaku svirku izvan Zagreba koja nije za vikend, moramo usklađivati godišnje – no nastojat ćemo jer uživamo u tim putovanjima i ugovaramo svirke i dalje, već smo počeli bookirati i jesen.

Treći album polako se priprema, imamo zasad spremno jedno 5-6 pjesama koje ćemo tijekom ljeta još dodatno ispeglati, a i nove stvari čekaju u redu za bendovsku obradu. Širimo zvuk, ja se igram s efektima na električnoj gitari, eksperimentiramo sa soundom. Nedavno smo i proširili svoj prostor za probe pa je u planu da na zimu u prostor uđu i moje klavijature, za koje do sada nije bilo mjesta, tako da su pjesme do sada bile uglavnom gitarski orijentirane i klavir se pojavljuje samo na studijskim snimkama, a i to, uglavnom, ne kao noseći instrument već samo kao neki ukras, no jedva čekamo da napravimo par stvari u tom skroz pijanističkom điru i još malo proširimo svoj izraz.

Osim Svemira, ja imam i neke projekte sa strane koje bih željela realizirati, radi se o jednom konceptualnom albumu na kojem bih uglazbila deset pjesama iz ciklusa "Pomrčina sunca na otoku Grguru 15. veljače 1961.", pjesnika Stojana Vučićevića, a također se nadam i već spomenutoj suradnji sa Škrabeom. I inače sam vrlo kolaborativni tip te bih voljela u budućnosti raditi sa što više različitih ljudi na što više različitih projekata ili da netko gostuje u mom bendu ili još i bolje, da ja gostujem u tuđem.

Dok današnji klinci uzmu instrumente, zatvore se u garažu i nakon godinu dana se već nađu na pozornici nekog birca ili kluba, kod tebe je malo drugačija situacija bila. Negdje sam pročitao da je tvoj prvi nastup bio u tvojoj 35. godini života. Koliko dugo se u tebi kuhala ta želja za nastupanjem pred publikom te kakav je osjećaj bio kada si napokon počela nastupati?

Moj prvi nastup je bio 12.02.2009. i ja sam tada već bila u trideset i osmoj (smijeh).

Želja za mjuzom postojala je oduvijek, ali mi je kao klinki kronično manjkalo samopouzdanja. Početkom faksa, nakon što je par prijatelja koji su već imali neke bendove ili se bavilo glazbom, pohvalilo moje pjevanje, oprezno sam se bavila idejom da se javim nekom bendu kao pjevačica, tada još duboko uvjerena da songwriting nije moj talent i da nikada, ali apsolutno nikada neću napisati ni note svoje glazbe, možda eventualno neki tekst, ali da bih mogla barem pjevati.

No, dok sam se ja još poigravala s tom idejom da li da se okušam ili ne okušam negdje s vokalom, desilo se da sam zatrudnjela u 22. godini, nosila sam blizance, u svog sam tadašnjeg momka bila ful zatreskana i odlučila sam postati mama.

Nakon toga, par godina ni na što drugo osim na pelene, kašice i kako ipak završiti faks, nisam stigla misliti, a kad su djeca krenula u vrtić, a ja konačno diplomirala, tada sam bila uvjerena da je već stvarno prekasno da se vratim tim maštarijama i snovima o bendu pa sam ih pogurala duboko u sebe i čekala da umru. Ali eto... Nisu htjeli umrijeti (smijeh).

Te frustracije zbog nerealizirane ljubavi prema glazbi izdržala sam negdje do trideset i pete. Tada su se zbrojile zajedno s drugim frustracijama koje su me u to doba prale, nekim osobnim nezadovoljstvima vezanima za to kako sam tada živjela i jebiga, moralo je puknut'.

Osjećaj kada sam se počela konačno baviti glazbom i općenito živjeti neki svoj autentičan život, a ne tuđa očekivanja, bio je fenomenalan. Kao da sam do tada držala glavu pod vodom i sad sam konačno izronila i pomalo dišem. Stvarno skoro kao da sam se ponovno rodila.

Što bi sada poručila tim klincima koji tek kreću u svoje prve glazbene pustolovine sa životnim iskustvom koje sad imaš?

Samo jedno "bravo" što su krenuli i neka samo furaju svoj film.

I za kraj, ima li nešto što te nisam upitao, a da bi htjela podijeliti?

Mislim da sam se stvarno dosta napričala (smijeh).

Hvala za intervju i vidimo se na Dozvoljenom Četvrtku 11.06.

Svemir možete pronaći na BandcampuFacebooku