Eugene Abdiukhanov (Jinjer): "Kod nas je ključan bio mukotrpan rad, mnogo truda i vremena"

Eugene Abdiukhanov (Jinjer): "Kod nas je ključan bio mukotrpan rad, mnogo truda i vremena"

Metal senzacija Jinjer prošloga je petka nastupila u zagrebačkoj Tvornici kulture. Ovi Ukrajinci do velike popularnosti došli su i zahvaljujući sjajnim vokalnim sposobnostima pjevačice Tatiane Shmaylyuk, koja je nakon objave live session verzije pjesme „Pisces“ na YouTubeu prije dvije godine izazvala brojne reakcije YouTubera.

No, Jinjer se ne oslanja na virtualnu popularnost, već neumorno nastupa diljem svijeta. Početak jeseni proveli su u SAD-u i Kanadi, a u studenom i prosincu svirali su diljem Europe. Koncert u Zagrebu bio je jedan od posljednjih koncerata ove godine. Slijedi pauza do ožujka, kada idu u Australiju, a zatim dalje ponovno po Europi i Amerikama. O rastu popularnosti grupe Jinjer i predrasudama s kojima se suočavaju kao bend iz istočne Europe prije zagrebačkog koncerta razgovarali smo s basistom Eugeneom Abdiukhanovim.

 

Kako vam zasad prolazi turneja?

Prilično dobro. Sve smo rasprodali. I danas ćemo imati jedan od najvećih nastupa dosad. Koliko znam, još je samo stotinu ulaznica ostalo do rasprodanog koncerta.

 

Primijetila sam oduševljenje na društvenim mrežama kada je objavljeno da ćete doći u Zagreb.

To je divno znati jer nismo puno nastupali u Hrvatskoj. Zapravo, zanimljivo je da večeras nastupamo pred 1600 ljudi, a prije tri godine smo svirali za pedesetak ljudi.

 

 

Kako gledate na to da ste kao bend napravili taj velik napredak i da ste sve popularniji?

Nije da su se stvari drastično promijenile u jednom određenom trenutku, već je promjena bila postupna. Zato nam je toliko teško vidjeti napredak. Ako baciš žabu u kipuću vodu, ona će iskočiti. Ako žabu staviš u hladnu vodu, koja se postepeno zagrijava, skuhat će se. To se nama desilo. Naravno, vidimo razliku kada se usporedimo s Jinjerom od prije tri godine. Kod nas je ključan bio mukotrpan rad, mnogo truda i vremena. Sjajno je što smo toliko napredovali, ali toga smo svjesni samo kada radimo usporedbu s nekim trenutkom u prošlosti. Nije bilo tog jednog trenutka kada se sve odjednom promijenilo.

 

Kao bendu koji dolazi iz Ukrajine, je li vam bilo teško probiti se na međunarodnom tržištu, pogotovo u zemljama engleskog govornog područja? Nedavno ste bili u Ujedinjenom Kraljevstvu, a prije toga u Kanadi i SAD-u.

Engleski nam nikada nije bio problem. Ponekad mislim da engleski govorim bolje no ukrajinski, jer mi je materinji jezik zapravo ruski. Jezične barijere nije bilo, ali problem je u tome što dolazimo iz mnogo drugačijeg svijeta. Istočna Europa je mnogo drugačija od srednje Europe, a pogotovo od zapadne Europe. Radi toga smo se suočavali s mnogim predrasudama. Neki ljudi nas i danas podcjenjuju samo zato što dolazimo iz Ukrajine, a nema baš mnogo bendova koji dolaze iz Ukrajine, ako me razumiješ. Svaki put kad vide naziv „Jinjer“ i oznaku Ukrajine pored njega, odmah su sumnjičavi. Jer očito nisu čuli za mnogo bendova iz Ukrajine. Zbog toga smo imali problema. Neki festivali nas nisu željeli angažirati, a neki nas možda još uvijek ne žele. Ali, sada postajemo veliki međunarodni bend, uspijevamo razbiti mnoge predrasude, no neke još uvijek postoje.

 

Što se vaše glazbe tiče, ove godine ste objavili dva izdanja: EP „Micro“ i LP „Macro“.  Koja je razlika među njima i kako to da ste odlučili razdvojiti svoj materijal na ovaj način?

Planirali smo prošle jeseni snimiti samo album. No, kako još uvijek postoji velik interes za našim koncertima, naš američki menadžment uvjerio nas je da prošle jeseni odradimo turneju po SAD-u i Kanadi, pa očito nismo imali vremena snimiti album. Istovremeno, više nismo mogli svirati bez novih pjesama, pa smo odlučili snimiti prijelazno izdanje, jer smo samo za to imali vremena. Kada smo svom izdavaču predali materijal za EP, shvatili smo da smo sposobni napraviti još pjesama. Plan je bio biti na turneji tijekom zime i onda se vratiti, pa možda snimiti album. Na koncu smo to i ostvarili, vrlo spontano. Tako je obično s nama.

 

 

Je li vam veća popularnost donijela i bolje uvjete što se tiče snimanja? Snimate li u boljim studijima nego prije, recimo, pet godina?

Zadnja tri albuma snimili smo u istom studiju. Nismo više u '80-ima. Više nije toliko važno gdje snimaš, nego s kojim producentima i inženjerima zvuka radiš. Naravno, jako je važno i koliko dobro sviraš. Mnogo toga se danas može urediti. Neki kažu da ne moraš niti znati svirati kako bi snimio album jer su tome svjedočili. Ali uvijek možeš čuti kada netko doista zna svirati. Na našem albumu „Macro“ pokušali smo zvučiti što prirodnije i sirovije. Sretni smo što smo uspjeli dobiti taj zvuk. Svaki instrument zvuči kako bi trebao zvučati, a ne kao sample kako mnogi danas zvuče.

 

Koji su vam planovi za 2020. godinu? Imate li neke posebne planove i želje?

Dosta ćemo vremena provesti na turneji. To nam je svakako prioritet, pogotovo nakon što smo objavili dva izdanja u ovoj godini. Sada imamo mnogo pjesama koje trebamo predstaviti diljem svijeta. Ako se stvari poklope, možda snimimo DVD. O tome još uvijek razmišljamo, jer za to trebamo odabrati mnogo toga, kao što su lokacija te tehnička i produkcijska ekipa. Nije tako jednostavno, ali to nam je idući korak. Ne razmišljamo o novoj glazbi barem u idućih godinu dana, ali želimo snimiti nekoliko spotova za singlove s albuma. To je ono što ljudi mogu očekivati od nas.