Jonathan: "Sada znamo da možemo raditi što želimo"
Foto: Jonathan © Doris Fatur

Jonathan: "Sada znamo da možemo raditi što želimo"

"To Love/To Hold", dvostruki studijski album Jonathana dobio je riječi hvale publike i kritike te otvorio novo stvaralačko poglavlje njihove uspješne karijere. Isti promoviraju u subotu, 12. svibnja u Tvornici kulturi, a ususret velikom koncertu smo popričali s bendom.


Nedavno ste na Yammatu odradili akustični set… 
Da, jedva smo stigli, zakasnili smo, ali je bilo super. Došli smo u zadnji čas, ali smo se uspjeli uštimati i odsvirati dvije pjesme. Lijepo je bilo.

Je li vam ljepše svirati akustično?
Nismo baš ljubitelji, ne radimo to često. Pjesme nisu napravljene tako, a nemamo baš ni vremena da se time bavimo, da prerađujemo aranžmane. Ali kada zasviramo akustično, gušt je čuti, pjesme dobiju novu dimenziju i drugačiju ljepotu. Kada smo za Šlep šou radili, onda je to dobro zvučalo. Ovo smo jučer uvježbali, na brzinu.

Koliko vam treba da se uštimate i uvježbate?
Probe imamo skoro svaki dan. Ili se rade nove pjesme, ili ako je neka svirka onda radimo neki set, kako će to sve izgledati. Bitno je da su nam instrumenti u ruci, cijelo vrijeme. Ključno je stalno svirati da si na koncertu slobodan, da tijelo samo radi. Da ne razmišljaš što svirati, da samo od sebe ide. 

 

 

Je li se dogodilo da ste skroz zablokirali na koncertu?
Ma naravno! (smijeh)

Koje su metode? Možete li se osloniti na publiku da zapjeva u tim trenucima?
Pa evo, zadnjih par godina to znam napraviti i stvarno otpjevaju ljudi. Dogodi se da zablokiraš, svašta ti ide kroz glavu kada je koncert, ne znam, zatvorim oči, misli ti odlutaju, ne znaš jesi li zaključao stan. Onda otvorim oči i ispred mene petsto ljudi. Ima koncerata gdje je ful dobar filing i skroz si unutra i ima nekih koji iz nekog razloga nisi prisutan pa se tako nešto događa. Jednako kao što i ima ljudi u publici koji ne bulje cijelo vrijeme u tebe i to, nego sigurno razmišlja o nekim drugim stvarima. Na van su to neke ful male razlike, bitno je samo koliko ti daješ. Kada si opušten, bend puno više daje. Kada nije tako, to nije to. Obično ti treba prvih par pjesama da uhvatiš neki feeling i onda sve bude opuštenije. Najgore je kada se dogode neke tehničke poteškoće, pa te to izbaci iz atmosfere, prekida se koncert da se to sve posloži i onda se ponovo trebaš ufuravati. Najljepše je kada cijeli koncert protekne u jednom dahu. Kad osjetiš da je proletjelo, kada niti u jednom trenutku ne razmišljaš što radiš, nego to ide samo od sebe.

Kada se to zadnji put dogodilo?
Pa većinom je tako. Na svakom koncertu (smijeh).

Slušajući zadnja dva albuma, dobila sam perfekcionistički dojam, kao da puno pažnje pridajete detaljima. Je li to samo moj dojam ili?
Pa je, obraćamo pažnju, sigurno. 

Zna li to biti tlaka, ili to dođe spontano?
Pa nije, ideš do kud te pjesma pita. Točno postoji trenutak kad skužiš to je sad to. Da idemo dalje to bismo uništili. Dok se ne popune sve rupice. Sama pjesma to priča, traži to. Slušaš i slušaš i kažeš ovdje mi treba to, to i to. Dobro, taj zadnji nam tač daje i Matej Zec kod kojeg snimamo, on se i oko bek vokala i finesa u aranžmanu brine. To je ona fora, kada znaš ako je nešto loše tamo, čut ćeš to zauvijek. Smetaju nam stvari koji mi remete filing u pjesmi, ne neke tehničke. Ali tko zna kako bi zvučalo da pustimo neki tuđi filing u pjesmu, da ne inzistiramo na našem. Ali što više ideš preslušavati pjesmu, sada nam je javio tip koji je radio spot da je čuo neke stvari koje mi nismo čuli. Tisuću puta je preslušao pjesmu i onda nam je napisao da nam je na jednom mjestu se čuje klik, a nitko to nije čuo. Sve što više ideš u to, naravno da ćeš čuti da vokal niej baš savršen, ali kada preslušaš u jednom dahu pjesmu, nećeš to ni zamijetiti. Težak je taj proces, ne možeš u jednom trenutku više objektivno čuti pjesmu. I onda nakon što se snimi sve, treba ti barem mjesec dana da opet počneš slušati opušteno. Kao da je tehnički slušaš cijelo vrijeme. Sada sve ovisi kako bi to na slušatelja djelovalo. 
Općenito su pjesme otišle u širinu, od prvog albuma koji je čisti gitaristički album, sada ima i violina i klavira, puno bek vokala, svega živog. To sve mora sjesti u jednu cjelinu. Te pjesme imaju po sedamdeset i nešto kanala. To su sve neke orkestracije, da bi se desilo to što se treba desiti. 

 

 


Puno ste truda uložili u to.
Jesmo, i u prvi smo album jednako toliko truda, samo nas je gruvala ta energija, sada nas vodi nešto drugačije. Puno smo jednostavnije tada radili, nismo imali nikakvih očekivanja od sebe pa se nismo petljali s tim detaljima. Nismo znali niti razmišljali o tome. Nismo niti mislili da radimo album. Tek smo osnovali bend, nismo niti čak bili bend. Sve smo svirali uživo, pa smo odlučili snimiti album. Sada smo zaključili što nam je najbolje. 

Kada gledate taj album, imate li odgovornost za nastajanje njegovog nasljednika?
Sada je olakšanje. Ovo je bila jako zahtjevna priča koja traje tri godine. Neke su pjesme iz vremena "Blissa" koje su tek sada dospjele na albume. "Bliss" je bio neko lepršavo stanje, nakon se dogodila ta eksplozija koju nitko nije očekivalo. Tada je došlo neko razdoblje u kojem su nas pjesme odvele u nekom drugom smjeru. Oko benda se pojavila masa ljudi sa svojim očekivanjima, trebali smo naći svoju srž. Hoćemo li se zakukuljiti u nešto što ljudi očekuju ili otići gdje nas bend vodi. Odlučili smo ovo drugo i dobro je ispalo. Sada znamo da možemo raditi što želimo, da nema očekivanja od nas, nego da možemo guštati. Ako je dobro, idemo to raditi. Za "To Love", te pjesme nisu toliko radiofonične kao "Bliss", one su jednostavne brze pjesme koje radio voli, a ovo su dosta dugačke pjesme... možda recimo "Who Lies To Whom". 

Ona baš iskače...
Da, uvijek je tako, i na "To Hold". To je ta neka naša priča, ima svoj žanr i svoj stil, ali ima tu neku poveznicu.

Jeste li s ovim albumom razmišljali o koncertu u Lisinskom? Album bi pristajao tamo?
Pa, jednog dana možda, da. Sigurno je pogodan, ali znaš koji je to posao. Treba doći do toga. Čak je zahtjevnije organizirati još osam svirača iza nas, raspisati note... to je super stvar, ali je izazov, mislim da nismo još uvijek na toj razini. Oduzelo bi nam puno vremena i energije. Za samo jedan koncert. I mi bismo trebali s tim ljudima raditi na tome, to je proces kao da idemo snimati album. A već nam je dosta sve zgusnuto, a stalno nam je energija usmjerena na van. Ove godine planiramo neku europsku turneju, Britaniju na jesen, Ameriku. Draže nam je da ulažemo u tom smjeru. Kada budemo imali pedeset godina, sjest ću u barsku stolicu k'o Aki i poderati Lisinski (smijeh). 

 

 

Samo nemojte uskoro na oproštajnu turneju...
Nećemo, tek smo svoj studio počeli graditi. 

Kako to?
Pa evo, trebala nam je prostorija (smijeh). Zatvorimo se u studio, a žene znaju gdje smo. (smijeh)

Koji su vam domaći festivali ostali u najboljem sjećanju?
Ovaj Ferragosto JAM, on je bio dosta jak. Bilo je veselo, ne sjećamo se baš, ali bilo je super. Na Exitu je bilo super, dosta ludo. Od ovog ljeta, Exit i Ferragosto baš iskaču (smijeh). I Sea Star je bio dobar, ali nismo baš svirali puno festivala. Bili smo dosta zaokupljeni oko novog albuma. Ferragosto je bio dosta zabavan, a i super je festival, kako se razvio od ničega. U Slavoniji u sred ljeta, masa ljudi. Ekipa svira i po danu... odličan festival.

Zašto dvostruki album, zašto nije sve u jednom?
Imali smo masu pjesama, i onda smo doslovno kao na Euroviziji, svatko je glasao za svoje favoriti. Odabrali smo pjesme koje da uđu, na kraju je bilo dvadesetak pjesama. Priča se nekako bipolarno razvila u pjesmama, u temama i u svemu pa smo odlučili da to budu dvije cjeline. I onda u procesu stvaranja tako se dogodilo, malo jer smo i htjeli.

Tvornica je pred vama...
Radi se na tome da ćemo napraviti svoj samostalan koncert, nadamo se rasprodan. Gostovat će nam Dunja, da odsviramo uživo taj duet s njom, probat ćemo napraviti nešto novo što se vizuala tiče. Bit će vjerojatno najdulji set dosad, pridružit će nam se neki instrumentalisti dodatno. Potrudit ćemo se da uživo izvedemo sve kako je i na albumu.