Kako zvuči hrvatski milenijski rock - pitali smo autore prve enciklopedije istog!

Kako zvuči hrvatski milenijski rock - pitali smo autore prve enciklopedije istog!

Nakon niza književnih dotisaka i prijevoda uspješnih (auto)biografija velikih glazbenih zvijezda, glazbena knjižara Rockmark predstavila je prvo vlastito izdanje - "Enciklopediju hrvatskog milenijskog rocka". Prvi puta od hrvatske samostalnosti nastala je knjiga o suvremenoj glazbenoj sceni koja je, daleko od velikih medija, ostavila (i još uvijek ostavlja) neizbrisiv umjetnički trag. Razgovarali smo s autorima Zoranom Tučkarom i Stjepanom Vrečkom.

Što vas je inspiriralo da napravite Enciklopediju hrvatskog milenijskog rocka?

Z: Vidio sam kako se britanski glazbeni mediji brinu o svojim mladim rock nadama i učinilo mi se da će biti glupo čekati da oni otkriju hrvatske rock muzičare mlađe i srednje generacije, stoga je, činilo mi se, najbolje početi pisati o domaćoj mlađoj rock sceni u formi knjige. Do tad sam pisao na internet portalu, knjiga je bila novi izazov i novi iskorak. Možda sam staromodan, ali knjiga je još uvijek – knjiga, nešto što može preživjeti gašenje interneta ili neku drugu kataklizmu ili ratove, kao što su brojne knjige iz prošlosti preživjele razne nedaće i svjedočile o vremenu koje je prohujalo s vihorom.

S: Cijela jedna generacija glazbenika nije zastupljena u medijima onoliko koliko smo mislili da treba biti i jako malo ljudi za te izvođače uopće zna. Nije bitno sviđaju li im se ili ne, jednostavno ne znaju da postoje. I Zoran i ja pratili smo domaću indie scenu od samog njezinog početka, gledali kako stasa, razvija se i grana, te doživjeli da u posljednje vrijeme postane dio mainstreama. Mislio sam da je jedno ovakvo izdanje potrebno kako bi pružilo uvid u scenu koja se brzo mijenja, izvođače koji još brže nastaju i nestaju, Zoran i Krešimir Blažević iz glazbene knjižare Rockmark su se složili i 'bacili' smo se na posao.

 

Koliko je milenijski rock u Hrvatskoj različit od onog iz prethodnog vremenskog razdoblja?

Z: Vremenski malo ili nimalo ne zaostaje što se tiče suvremenosti u odnosu na inozemne umjetnike, žanrovski je divergentniji od rocka devedesetih. Čini mi se – možda veseliji, u smislu, generalno nije toliko nadahnut općim beznađem u društvu. Metaforički, hrvatski rock devedesetih zamišljam kao jedan teški magloviti studeni na rubu oborina s teškim zrakom, općom fobijom od izlaska van i prašnjavim podrumom s distorziranim gitarama i jecajućim vokalom. Milenijski rock je poput vremena između Svetog Nikole i Božića – za svakoga ponešto, ponuda je svakakva, muzika nije toliko opterećena egzistencijalističkim dilemama. Milenijski rockeri nisu (bili) toliko politični poput KUD Idijota, Hladnog piva, Pipsa ili čak Majki u devedesetima, milenijalci su politički korektniji jer, eto, nikad ne znaš tko te može angažirati, a političko kolo sreće se okreće po svima znanom principu.

 

Koje su se po vama, dobre, a koje loše strane dogodile u novom mileniju, vezano za razvoj lokalne glazbene scene?

Z: Dobre strane su internet i ostale blagodati koje je omogućio tehnološki napredak. Mislim da se sada solidan spot može snimiti mobitelom, što je u devedesetima bio SF. Društvene mreže su također učinile svoje. Što se loših stvari tiče, mislim da se možda izgubio onaj romantični duh rock benda kao muzičke i prijateljske jedinice po principu “svi za jednog, jedan za sve” jer više nije rijetkost da muzičari paralelno sviraju u više sastava.

S: Dobra stvar je tehnološki napredak, no premda je danas lakše snimiti i objaviti pjesmu i/ili album, teže je nametnuti se i zadržati se. Postoji određena hiperprodukcija i prezasićenost na svim poljima, ne samo u glazbenom svijetu, pa je jasno da je publika istovremeno i nestrpljiva i obeshrabrena i nezainteresirana. Većini kao da je teško ili lijeno potražiti bilo što izvan okvira koji im je serviran.

 

Kako je nastajala knjiga? Kako ste i gdje ste prikupljali informacije o glazbenicima?

Z: Knjiga je nastajala u nekoliko stvaralačkih krugova, od ideje do slanja u štampu. I kolega Stjepan i ja smo bili svjedoci često iz prve ruke ove scene, tako da smo bili izloženi informacijama. Nadam se da smo ih dobro sistematizirali.

S: Čitav proces trajao je nešto više od dvije godine: prvo smo sastavili popis svih izvođača koji se u nekoliko eliminacijskih krugova sužavao. U Enciklopediji je na kraju završilo njih 336, a na prvotnom ih je popisu bilo gotovo duplo više. Čitali smo intervjue, izvještaje s koncerata, službene press materijale, preslušavali izdanja, radili sve za što smo držali da nam može pomoći. A kada bismo zapeli - pomogli su nam članovi nekih bendova, izdavači, diskografi i mnogobrojni zaljubljenici u glazbu.

 

Koji vam je izvođač s popisa posebno drag?

Z: Vjerojatno ću pasti u neku od kategorija po imenu  “kolega navija za kolegu”, no nekako sam najviše emotivno vezan za cjelokupan rad Ante Perkovića. Kad čujem pjesmu “Rokenrol snovi”,  ne mogu si ne priznati da je to vrhunski humor i da je takve duhovitosti uvijek manjkalo. S Antom se nisam uvijek slagao, ali on je bio vrhunski intelektualac.

 

Koja je informacija na koju ste naišli najsmiješnija, najbizarnija, najzanimljivija?

Z: Uvijek mi je simpatično pročitati kako je grupa Mjuzikl odlučila platiti kaznu zbog prevelike buke tijekom jedne probe, na način da je organizirala koncert u Tvornici i odabrala predgrupu – Hladno pivo. I tako je Hladno pivo bilo predgrupa momcima na koncertu da se podmiri kazna za preglasnu probu.

S: Nekako sam zapamtio bend Radost! i njihovu live verziju "Uspavanka za Mileta S." u kojoj su na glazbenu podlogu čitali izvatke iz recenzija domaćih glazbenih kritičara. Podsjetili su me na bend The Long Ryders koji su nešto slično izveli u svojoj "Encore from Hell".

 

Po čemu se hrvatska rock scena posebno razlikuje od svjetskih lokalnih scena? Ima li određene specifičnosti i prepoznatljive karakteristike?

Z: S jedne strane mi je drago da se uglavnom ne razlikuje od zapadnoeuropske ili angloameričke scene i da se većina problema kod jednih i drugih može podvesti pod zajednički nazivnik. S druge strane, glazba, kao i druge umjetnosti u Hrvatskoj dobivaju sramotno malo od države i tužno je da se prepuštaju tržištu. Nedavno sam gledao emisiju o Zagorki pa sam se sjetio kako ju je nadbiskup Strossmayer uzeo “pod svoje” i omogućio joj da piše. Pokušavam zamisliti scenu da nadbiskup Bozanić “pod svoje” uzme, recimo, Saru Renar, Dunju Ercegović ili Željku Veverec. Teško to mogu zamisliti.

S: Često se u Enciklopediji na različitim mjestima spominju ista imena i mislim da su si svi međusobno velika podrška. Ne vjerujem da su motivirani financijskom računicom, više željom za sviranjem i stvaranjem glazbe koju žele čuti i u kojoj žele uživati.

 

Koja karakteristika domaće milenijske rock scene je vama osobno najdraža i najsimpatičnija?

Z: Današnji su muzičari uglavnom vrlo uspješni u skrivanju vlastitih taština i egomanije. Ili tog ima puno manje nego što je bilo prije, možda je i to.

 

Kako vidite budućnost hrvatske rock scene?

Z: Do pojave korone sam vidio budućnost na jedan, vrlo optimističan način, a sada više nisam siguran. Ne želim coprati. Smatram da je stasala nova generacija umjetnika koja je spremna dati nov i neponovljiv pečat hrvatskoj, pa i regionalnoj sceni. Korona je toj generaciji, bar na neko vrijeme, otkinula kruh iz usta jer su svirke bile stavka koja je najviše donosila novaca muzičarima. Pitanje je kako će glazbena scena reagirati na restrikcije i evidentne nepravde koje te iste restrikcije donose.

S: Vjerujem da će neka od imena iz Enciklopedije s vremenom postati glazbeni autoriteti, ali za samu glazbu bilo bi najuzbudljivije da se nekada u budućnosti pojave izvođači koji će 'lupiti kontru'.