Marko Louis: "Glazba je beskrajna, a žanrovi postavljaju granice"

Marko Louis: "Glazba je beskrajna, a žanrovi postavljaju granice"

Marko Louis premijerno će se zagrebačkoj publici predstaviti 29. studenoga u Tvornici kulture. Novi album „Euridika” postigao je veliki uspjeh u regiji zbog jedinstvenog pristupa i fuzije glazbenih žanrova koji ovog kvalitetnog glazbenika stavljaju u kategoriju najboljih. Prije samog nastupa popričali smo s Markom Louisem koji je otkrio zašto biste trebali navratiti na njegov koncert u Tvornicu, ali i nekoliko zanimljivih detalja o profesionalnom životnom putu.

Kako teku pripreme za Tvornicu?
Bio sam prije dva mjeseca tamo, super izgleda. Nikada prije nisam nastupao tamo. Divan prostor, ja sam prije, ne znam, dvije godine, na svojim društvenim mrežama objavio da želim ovdje nastupati i eto, sad ćemo napraviti taj showcase.

Lisinski?
Pa, mislim da je trenutno mali Lisinski za mene. Šalim se, ja sam htio napraviti nešto.... moji koncerti su za ples, više za stajanje. Prvo uvijek gledam ako je to moguće uopće, u nekim gradovima nema mogućnost da se koncert napravi negdje gdje su stajaća mjesta. Jako mi je važno da publika ima mogućnost plesa, jer volim napraviti dobru žurku.


Album je prilično perfekcionistički napravljen, pa pretpostavljam da je naglasak i na kvaliteti zvuka, kada se radi o nastupima uživo?
Zapravo, i nije tako. Naravno, meni je zvuk jako bitan. Ja sam producent, radio sam i postprodukciju svega. Najbitniji je trenutak, kako se snimi. Onda nije niti bitno je li korišten kvalitetan mikrofon, ili slično. Glavno je da je trenutak iskreno uhvaćen. Kada je nešto iskreno i izađe lagano, tada je postprodukcija lagana. Uživo, naravno, napravimo da bude neki upgrade za razliku od albuma.


 

Kako ste na albumu uspjeli dobiti taj „trenutak”?
Zbog takvih trenutaka se ja bavim ovim poslom. Ne bih to niti zapravo nazvao poslom, bavim se ovim iz ljubavi. Napisao sam i magistarski rad o tome. Ima poglavlje koje se zove „Faktor prvog tejka”. Kada glazbenik ulazi u studio, on na samom početku ne razmišlja kako će to ispasti. Čovjek koji snima kaže: „Hajde da nešto isprobamo, na početku samo da namjestimo stvari.” Tada glazbenik misli da je to samo proba, ne razmišlja o nekim stvarima i zato su ti trenutci najbolji. Svaki trenutak je moj prvi pokušaj.


Kako si to uspio dokazati u magistarskom radu, sa znanstvenog aspekta?
Magistarski rad je o mom prvom albumu „Shine On Me”. Tu sam objasnio neke trenutke, recimo kada sam rukama držao laptop na kojem je pisao tekst, a između nogu sam stavio mikrofon kako bi snimio pjesmu. I eto, pjesma je na tome ostala. Zato što je taj trenutak bio najmagičniji. Pokušao sam poslije toga to bolje odraditi, možda jest točnije otpjevane, ali nema taj flow.


Koje su znanstvene poveznice onda s tim flowom?
U suštini, istražujem to. Što je ustvari groove? Što znači funk? Funk je prljavština, a groove je ustvari nepravilnost. Nesavršenost, po meni daje karakter. Ja sam jedan od snimatelja i producenata koji voli ostaviti grešku koja se dogodila u tom trenutku koja će dati poseban pečat toj pjesmi. Ljudi se mnogo opterećuju oko toga, no nije stvarno problem. Kada bi ljudi istražili kako su snimljeni albumi Boba Marleya, Pink Floyda... tu je bilo dosta, dosta grešaka. To jest čar.


Koji je za tebe album s produkcijskog aspekta najbolji ikada napravljen?
To je teško... „Talking Book” Stevieja Wondera, D'Angelo „Voodoo”... ima ih mnogo, ali to su možda moji omiljeni.


U Münchenu si studirao?
To je mala dezinformacija koja se provlači kroz hrvatske medije. Ja sam išao na konzervatorij za Filharmoniju mladih za perkusije, ali nisam studirao tamo. Završio sam ekonomsku školu, trenirao sam košarku. S dvadeset i dvije godine došao sam u Beograd kako bih upisao Fakultet dramskih umjetnosti gdje sam diplomirao i magistrirao na području dizajna zvuka.


 

Sport, glazba, filmska umjetnost, kako se to sve odražava na novi album „Euridika”?
Odražava se na sve albume. Volim tu dramaturgiju zvuka, psihologiju zvuka koja na neki drugi način dotakne ljudski mozak. Glazba je jedini medij koji u ljudskom mozgu ne predstavlja nikakve granice. Muzika je beskrajna, a granice postavljaju žanrovi, industrija, glazbeni kritičari i novinari... Ali sam ljudski mozak specifično radi kada sluša muziku, a još specifičnije radi kada stvara muziku. Istraživanja su pokazala da je jedini trenutak kada mozak koristi sav svoj kapacitet jest kada se sluša glazba, a kamoli kada se ona stvar i svira. To je najbolji orgazam.


Što ti se mota po glavi kada si na bini?
Ja sam jako svjestan svega, doduše ne uvijek. Prvobitno se gledam kao zabavljača. Volim to raditi i volim nasmijati ljude. Probuditi neke emocije u njima, to me ispunjava. Nisam pjevač, nisam glazbenik, ja sam producent i dizajner zvuka. Ali opet, pjevam, sviram perkusije, produciram, zabavljam ljude. A na bini se dogodi jedna stvar koja se ne može nigdje dogoditi, a to je refleksija. Refleksija mojih osjećaja i kroz emocije publike.


Koji je najbolji feedback publike koji si ikada dobio?
Nešto što mi stvarno laska su komentari koje često dobijem da sam ja žanr. Kao, bilo bi super da se izmisli žanr koji se zove kao ja. To je veliki kompliment. Ja sebe ne svrstavam u neki žanr, ali najveći kompliment je reakcija. Nikakve riječi, to nikada ne znaš kada je zapravo iskreno. Emociju se ne može sakriti.


 

Mnoge te osobe iz javnog života u regiji hvale. Ima li netko koga bi želio uključiti u glazbenu priču, a da nije nužno glazbenik?
Ima dosta izvođača iz Hrvatske s kojima bih htio surađivati. Poslao sam čak nekima upit, ali nisam dobio odgovor. Pjesma „Svemir” je trebala biti duet s jednim hrvatskim izvođačem, ali nažalost nije se odazvao. Na kraju je sve ispalo bolje nego što sam očekivao. Volio bih raditi s ljudima koji su u potpunosti drugačiji od mene. To sam napravio na prethodnom albumu kada sam surađivao s ljudima kao Adnan Šaran iz grupe Skroz koji je totalni drugi svijet, Božo Vrećo naše različitosti stvorili su nešto posebno, mi smo kao braća. To mi je zanimljivo.


Surađivao si s Helem nejse. Kabadahija je veliki hit.
Da, to je predivna pjesma. Nastala je u njihovoj radijskoj emisiji kada im je gostovala Dubioza. Mario, saksofonist Dubioze je moj kum. On je tada snimao kod mene u studiju, zvali smo ekipu iz Helem nejse koji su predložili da ja otpjevam refren. Upoznali smo se u Sarajevu i sada smo jako bliski. I na novom albumu su, na pjesmi „Idi” koja je jako dobro prihvaćena. Zasigurno ćemo snimiti spot za to. Pomažemo si, ja im pomažem u postprodukciji albuma, Stihomir je napisao tekst za dvije moje pjesme. Divni su momci, želim im više nego sebi.


Što želiš sebi?
Volio bih uživo predstavljati moju glazbu i dijeliti je s ljudima. Jako je dobro prihvaćena po regiji, ja nemam toliko osjećaja o tome, ne znam koliko je to zapravo u Hrvatskoj. Po nekim statistikama vidim da se to i ovdje sluša, htio bih puno nastupati po regiji i šire.