Momir Oljača (Voland Le Mat): "Glazba je humus iz kojeg prirodno i spontano izranjaju riječi"

Momir Oljača (Voland Le Mat): "Glazba je humus iz kojeg prirodno i spontano izranjaju riječi"

Voland Le Mat, projekt kantautora Momira Oljače, vraća se na scenu nakon šest godina. Kao povratnik na scenu nakon duže pauze, Oljača će u nedjelju, 6. ožujka u sklopu programa MIMO premijerno predstaviti novi sastav benda koji, uz njega kao vokalista i gitarista, sačinjavaju Robert Bagarić na klavijaturama i Velimir Grujić na električnoj gitari.

Za početak, pitanje koje se samo po sebi nameće – nemalih je sedam godina prošlo od "Faustopojki", odakle odluka za ponovnim uranjanjem u glazbenu sferu i zašto baš sad?
Pročistio sam se od nekih negativnih emocija koje su me opterećivale i onemogućavale mi da se bavim glazbom. Ne volim glazbu koja izranja iz negativnih emocija, mržnje, ljutnje, prijezira. Glazba može i smije biti tužna, sjetna, melankolična, ali njezin konačni učinak mora biti pozitivan, ona mora oplemenjivati duh, mora doprinijeti tome da se čak i usred tuge i unatoč tuzi, osjećamo dobro. Bar ja tako gledam na glazbu, to je za mene svrha i smisao glazbe. Ako ne mogu stvarati lijepu glazbu, radije ne stvaram nikakvu. Odem, uzmem malj pa lupam o nekakvu stijenu.

Mnogi su mišljenja kako su tekstovi tvojih pjesama dovoljno kvalitetni da bi mogli funkcionirati i kao gola poezija kojoj glazba često nije niti potrebna. Bi li se složio s tom tvrdnjom? Također, budući da si u više navrata naglasio kako su upravo tekstovi tvoj najjači adut, znači li to da ti je samo pisanje veća strast od glazbe ili te možda upravo kombinacija navedenog najviše kreativno ispunjava?
Ma iskreno, nemam pojma. Budu li mi to dovoljno često ponavljali, možda će me i uvjeriti. Nisam dovoljno čitao poeziju da bih znao što je dobra poezija, a kad uspoređujem svoje pjesme s pjesmama pjesnika koje cijenim, a to su uglavnom klasici, Tagore, Gibran, Ujević, Baudelaire i sl., onda je, naravno, ovo moje trećerazredno piskaranje. Pitat ću Pogačara što misli o tome kad ga idući put vidim.

Pisanje nije veća strast, iako me unutarnji glas stalno opominje da bih trebao pisati više. Ali nisam dovoljno razvio, odnosno nisam dovoljno njegovao naviku pisanja na suho. Riječi su kod mene još uvijek tijesno povezane s glazbom. Glazba je humus iz kojeg prirodno i spontano izranjaju riječi. Naravno, nije to sve samo cvijeće, ima tu puno korova pa treba dosta plijeviti, obrađivati i uređivati. Ali uz glazbu, sve ide puno lakše.

Neko si vrijeme bio administrator fejsbuške grupe Ultimativna top-lista najjebenijih filmova po čemu zaključujem da (aktivno) pratiš i sedmu umjetnost. Možeš li izdvojiti neke filmove u kojima te se glazba posebno dojmila? Možemo li, osim književno-filozofskih, očekivati (ili ih već ima) i neke filmske reference u tvojim budućim pjesmama?

Da, osnovao sam tu grupu s ciljem da razmjenjujem preporuke sa svojim FB frendovima. S obzirom da je grupa zamišljena kao interna stvar, naziv je, naravno, bio čista karikirana zajebancija. Ostavio sam grupu otvorenom kako bi moji frendovi mogli uključiti svoje frendove i nije mi na pamet palo da bi se broj članova mogao popeti iznad 200. Tako je, uostalom i bilo par godina, a onda je, najednom, broj zahtjeva za učlanjenjem (čak i kad je grupa otvorena, potrebno je dobiti odobrenje za članstvo, što je valjda nekakva zaštita od spamera) počeo eksponencijalno rasti, dobivao sam 50 zahtjeva dnevno, smartphone mi je stalno slao obavijesti (što također nije bilo moguće isključiti, valjda kako admini ne bi zapostavili grupu, bar je tako bilo tada), a grupa je ionako s rastom broja članova postajala sve lošija, sa sve većim brojem osrednjih ili pak mainstream preporuka, što sam uredno brisao i tako vodio stalne ratove s uvrijeđenim članstvom. Ukratko, grupa je mutirala i nepovratno izgubila svoju prvotnu namjenu. Mislio sam je ugasiti, ali da bi ugasio grupu, prvo moraš ukloniti sve članove, a to ne možeš skupno, već jednog po jednog, a dotad je već broj članova prešao 1000. Prenio sam administratorske ovlasti prvome tko se javio za to mjesto i digao sidro otamo.

Ne obraćam previše pažnju na glazbu dok gledam filmove. Film uvijek nastojim doživjeti kao cjelinu i ne izoliram pojedine elemente osim ako sami ne odskaču, bilo kvalitetom ili manjkom iste. Ima, naravno, filmova koji ciljano koriste popularnu glazbu kako bi još učinkovitije osvojili i pridobili gledatelje ("500 Days of Summer", "Wish I Was Here", "The Secret Life of Walter Mitty", "Boyhood" i sl.), ali to je ziheraški pristup koji je jednostavan i nema me zašto impresionirati. Dopadljivo je, ali ništa više od toga. Namjenska filmska glazba daleko je zahtjevnija. Pada mi na pamet film "Perfume: The Story of a Murderer" gdje se glazbom, tako si bar ja zamišljam, htjelo kompenzirati izostanak najvažnijeg elementa, glavnog nevidljivog protagonista – mirisa. I u tome se, u spoju sa slikom, uspjelo. Taj je film estetsko savršenstvo. Ali ne mogu prizvati u sjećanje puno filmova gdje je glazba igrala tako značajnu ulogu. Naprosto ne idem za tim.

Odgovor na treće pitanje je: ne znam. Možda. Tko zna. Zašto ne?

Koliko se tvoj glazbeni ukus promijenio prilikom šestogodišnjeg odsustva sa scene? U jednom nedavno objavljenom intervjuu, spomenuo si da sve više razvijaš afinitete prema elektroničkoj glazbi što je jako teško povezati s dosadašnjim opusom Volanda Le Mata. Znači li to da će se glazba VLM-a (ukoliko je odlučiš i dalje stvarati) drastično promijeniti? Namjeravaš li i sam sudjelovati u tehničkom kreiranju iste ili ćeš taj zadatak prepustiti nekom drugom?

Sve se mijenja pa tako i moj glazbeni ukus. Ali prije je riječ o širenju, račvanju, opasavanju novih područja i žanrova. Uostalom, i sama glazba se stalno mijenja, razvija se, ne vidim zašto bismo ostali fiksirani na određeni žanr ili stil, osim ako smo okamenjeni, tvrdoglavi ili naprosto ograničeni. Prošlo je sedam godina od izlaska Faustopojki, i šest godina od posljednjeg koncerta, tako da je za mene to davno ohlađena juha koju nemam namjeru podgrijavati. Polazim iz ove trenutne pozicije, dakle s idejama i afinitetima koje trenutno imam. Koliko će se to razlikovati od onog prije, prosudit će slušatelji, ja nisam dovoljno objektivan da o tome donosim sud.

Trudim se biti maksimalno samostalan, uvijek i u svemu, ali naravno da to nije uvijek moguće. Ali nemam ništa protiv suradnje bilo s kim sve dok je kemija dobra, afiniteti slični, dok postoji zdrava atmosfera i međusobno uvažavanje.

U sklopu MIMO-va programa u MSU-u, uz Voland Le Mat, nastupa i odnedavno tročlani bend, Mika Male koji si svojedobno (uz Ninu Romić) istaknuo kao iznimno kvalitetan sastav vrijedan pažnje kritike i publike. U međuvremenu, regionalna je scena iznjedrila popriličan broj mladih kantautorskih snaga. Pratiš li aktualne izvođače i izvođačice takvog tipa i postoji li netko kome bi sada udijelio iste riječi kojima si tada komplimentirao Nini Romić i Tusovu bendu?
Ne pratim aktivno ni svjetsku ni domaću scenu, ono što dopre do mene i osvoji me, to i slušam. Znamo već kako to danas funkcionira, Fejsbuk je, recimo, odlična platforma za otkrivanje nove glazbe, svi smo više-manje okruženi frendovima sličnih afiniteta i šeramo si nova otkrića. Naravno da mi nisu promakla nova imena na sceni, izvođačice i izvođači, autorice i autori, i oduševljen sam količinom i raznovrsnošću talenata. Nevjerojatan vokal Luce, karizmatičnost Sare Renar, genijalno zabavni ludički tekstovi Mikija Solusa, producentski rad Marka Mrakovčića, nevjerojatna talentiranost i širina Dine Rizvić… Vrlo je nezahvalno nabrajati jer je nemoguće sve obuhvatiti. Ekipa iz Mika Male, Nina Romić i ja upoznali smo se, družili, nastupali zajedno pa je normalno da smo se i podržavali, gurali jedni druge u prvi plan. Ako me dojam ne vara, ta se pozitivna energija međusobnog podržavanja održava i širi i kod mlađih generacija i to me najviše veseli. Umjetnost shvaćena kao igra lijek je protiv okoštavanja ljudskog duha pa se nadam da će taj duh zaigranosti zaraziti sve veći broj mladih ljudi.

Odmaknimo se malo od kantautorske scene... Na Facebooku si nedavno linkao Kozmodrum i napisao kako je njihov CD "Na Tragu Satelita" prvi koji si kupio u zadnjih deset godina. Što te toliko impresioniralo u njihovu nastupu da si prekinuo desetogodišnji post od kupnje takve vrste nosača zvuka? Postoje li još neki regionalni bendovi koji su ti, barem u podjednakoj mjeri, intrigantni?
Impresionirala me njihova savršena svirka jer sam navikao na vlastitu koja je poprilično nesavršena. Znao sam da je mala vjerojatnost da ću njihov album naći na internetu pa sam kupio CD, ali time sam, naravno i htio podržati njihov rad. Ali sagledajmo stvar iz pravog kuta: vrlo rijetko izlazim, u posljednjih 6 godina bio sam možda na 5-6 koncerata, tako da sam pomalo i zaboravio kakvih sve genijalaca ima uokolo. Uglavnom boravim u špilji vlastitoga stana ili u prirodi, nisam baš in touch pa bih, ustvari, ja trebao pitati tebe: ima li još bendova u regiji koji bi mi na sličan način mogli biti intrigantni?

Napomenuo si i da voliš čitati knjige iz područja psihologije pa su sljedeća dva pitanja manje-više u psihologijskom stilu. Budući da si se okarakterizirao iznimno ambicioznim, ali bez potrebe za javnim priznanjima (s kojima često dolazi i materijalna potpora), mogu zaključiti kako te primarno gura intrinzična motivacija. Koliko je teško kreativno napredovati  i stvarati kada ovisiš o vlastitoj količini volje i kada si, na kraju krajeva, osuđen zadovoljiti sam svoje (pretpostavljam, visoke) kriterije?
Moram ovdje opet istaknuti da su za mene glazba i pisanje pjesama isključivo jedan oblik duhovne razonode i način kvalitetnog ispunjavanja slobodnog vremena. Želim da glazba bude ukras mom životu, a ne njegov uteg, dakle ne dopuštam si da mi glazba bude opterećenje niti želim glazbu opteretiti pretjeranim ambicijama. Biti čovjek ipak mi je veći prioritet, nego biti pjesnik ili pjevač.

Zanimaju te književnost, poezija, filozofija, religija, glazba, film, bio si profesor u školi, a trenutno radiš kao književni urednik... Prilično svestrano! Oduzmemo li ti umjetnost, što od tebe ostaje?
Ostaje nešto što nisi navela, a što je jako bitno: tijelo. Sve ovo gore što nabrajaš spada u duhovne (ili mentalne, kako je kome draže) aktivnosti, koje su – naravno - lijepe, korisne i važne, ali svi mi ljudi od knjige prečesto zaboravljamo i zapostavljamo tijelo, taj "dom duha", uzimajući ga – pogotovo ako nemamo ozbiljnijih zdravstvenih problema – zdravo za gotovo. Tek sam relativno nedavno, nema tome ni dvije godine, "otkrio" svoje tijelo, energije koje ono sadrži, snagu koju je u stanju razviti. Zato ćeš me danas češće naći u nekom street workout parku, nego u knjižnici. Jer duh ne boravi u knjigama, nego u tijelu.