Muerto Rico - "Njegujemo DIY etiku i sve radimo sami"

Muerto Rico - "Njegujemo DIY etiku i sve radimo sami"

Donosimo vam intervju s beogradskim sastavom zanimljivog imena, Muerto Rico. Bend svira screamo/punk glazbu, a koja su njihova gledanja na glazbu, kako na stvaranje, tako i na stanje iste, pročitajte u nastavku.

Za početak ako se možete predstaviti. Tko što svira, koliko dugo svirate, kako ste počeli skupa svirati itd. Kratka biografija.
Stefan: Muerto Rico postoji od sredine 2014. godine, a namjera je od samog početka bila jasna. Istražiti neke mračnije kutke hardcore punk glazbe. Što se tiče benda,  ja sam bubnjar.

Kosta: Filip i ja smo par godina unazad pričali o tome kako bismo voljeli napraviti bend zajedno. U jednom trenutku su se okolnosti jednostavno poklopile da to i realiziramo. Stefan se pokazao kao logično rešenje da upotpunimo tu našu bandu, a kako smo sva trojica bili u nekom istom muzičkom mindset-u, zvuk je vrlo brzo i prirodno došao sam od sebe.

Filip: Ja sam gitarist. Kao što je Kosta već rekao, dugo smo pričali o tome da napravimo bend, s tim što ja nikako nisam imao vremena jer sam već svirao u jednom. Po izlasku iz tog benda su se konačno stvorili uvjeti za tako nešto i sve je došlo na svoje mjesto.

Ime benda je Muerto Rico, kako ste došli do tog imena?
Stefan: Relativno smo rano zaključili da njegujemo sličan smisao za humor koji se zasniva na dobronamjernome cinizmu, pa nam se dopalo da karipski raj s razglednice preimenujemo u neku veselu makabrističku viziju.

Filip: Ja sam se nešto zajebavao s time još prije nego što je nastao bend. Kad smo konačno počeli svirati, nismo nikako mogli da se dogovorimo oko imena. Sjećam se da sam u jednom momentu predložio Muerto Rico znajući da se svima dopada ta retardirana fora i to je bilo to.

Kosta: Tisuću loših forica i pun-ova dok nismo došli do one najmanje loše.

Povezano s time, jedna pjesama nosi ime San Juan, koji je glavni grad Puerto Rica. Koji je razlog raznih asocijacija na tu karipsku državu?
Stefan: Samo smo razvili topografiju fiktivne države Muerto Rico. Jebeš Muerto Rico bez svog San Huana.

Kosta: Fanovi Anchormana će takođe razumjeti analogiju.

Filip: San Juan de la Muerte.

Što se tiče žanra benda, opisujete se kao screamo/punk band, ali u pjesmama imate i instrumentalne naznake žanrova poput stoner metala(Stay Classy/San Juan). Jeste i prije svirali takvu glazbu ili je odluka za takav žanr došla s okupljanjem benda?
Stefan: Nismo svirali nikakav stoner, ali smo ga, kao i mnogo toga drugog, slušali. Kad pravimo pjesme, ne razmišljamo o dijelovima u žanrovskim okvirima, već prosto slušamo kako bi pjesma voljela i kako bi trebalo da se razvija. Onda svoje ideje prilagodimo dinamici same pjesme i uglavnom ne budemo nezadovoljni.

Kosta: Nismo pretjerano novi u sviranju po bendovima, pa smo prošli kroz razne faze i stilove što nam pomaže da se ne libimo da ubacujemo neke dijelove koji ponekad ne djeluju kao očigledno rješenje u glazbi ovog tipa.

Filip: U principu slušamo sve i svašta i onda se sve to nekako provuče kroz našu glazbu. Bit će tu još stonera i raznih drugih utjecaja. Suština priče je da nikada ne razmišljamo u stilu "Ajde sad da napravimo stoner/post rock/metal/emo/gipsy punk pjesmu".

Trenutno imate snimljen LP Worst Coast(2015.) pod palicom Caspara Wijnberga(Bjesovi, Kanda Kodza i Nebojsa, Eyesburn). Koliko smatrate da je potrebno da mladi demo bendovi snimaju svoje prve uratke u studiju? tj. Koje je vaše mišljenje o tome da se s obzirom na današnje mogućnosti, dosta toga može i napraviti u tzv. Do-It-Yourself produkciji?
Stefan: Kao i veliki dio ovdašnje scene, njegujemo DIY etiku i apsolutno sve zamišljamo, financiramo i ostvarujemo iz vlastitih glava i džepova. Nas je Kaspar snimao i miksao, ali je taj proces bio gotov za jedan dan sviranja u studiju za vježbanje i to iz prve, bez mnogo šminke. "Worst Coast", dakle, zaista je DIY etike, Kaspar nam je samo pomogao da uradak zvuči najbolje što može.

Kosta: Iako je radio s mnogo većim bendovima od nas, Kaspar je imao sluha i razumijevanja za naš DIY pristup svemu, tako da nam je pomogao da to baš tako prenesemo na snimke.

Filip: Pa da, i dalje je to sve bilo u okviru tih nekih neformalnih DIY zajebancija. Prosto mislim da je važno da kada snimaš album, radiš to s nekim tko zna što radi kako bi taj proces bio što bezbolniji i brži. Ovo je stvarno bilo ekspresno i s više nego zadovoljavajućim rezultatima, što vjerojatno ne bismo nikad postigli s nekime tko nije tako iskusan kao Kaspar.

Koji su daljnji planovi po pitanju snimanja?
Stefan: U okviru sesije kada smo zabilježili Worst Coast smo snimili ukupno osam pjesama. Preostale četiri pjesme trebalo bi da budu EP Undermost koji je gotov i koji bi trebao izaći sredinom studenog. U međuvremenu smo napravili novih nekoliko pjesama koje ćemo, nadamo se, snimiti u narednih nekoliko mjeseci.

Kosta: Trudit ćemo se snimiti pjesme što češće i izbacivati ih kao EP izdanja jer su nove pjesme uvijek one koje najradije sviramo uživo.

Filip: Da, imamo 4 nove, skoro gotove pjesme. Treba samo da se dogovorimo koliko ćemo još pjesama napraviti za to novo izdanje.

Kako teče proces stvaranja pjesama? Tko radi tekstove, tko glazbu?
Stefan: Molimo se vragu, a kada nam to pođe za rukom, sjednemo s nekom idejom i krcamo je zajedno dok ne budemo zadovoljni. Neke pjesme napravimo za petnaest minuta (to je slučaj s "Kevin Babin"), oko nekih se više pomučimo, ali uglavnom se ne maltretiramo mnogo. Tekstove uglavnom pišem ja, ali Muerto Rico je generalno zajednički napor trojice prijatelja gdje pojedinačne zasluge nikada nisu u prvom planu.

Kosta: To što je Stefan rekao, uglavnom nema nekih pravila i uobičajenog procesa koji pratimo, osim toga što će u većini slučajeva Stefan napisati riječi, dok ćemo Filip i ja najčešće napisati gitarske dijelove.

Filip: Uglavnom neko od nas dođe na probu s nekim idejama za pjesmu i onda svi zajedno radimo na tome dok svi ne budemo zadovoljni. Ponekad se dešava i da krenemo od nule na probi i da tako napravimo pjesmu iz čistog đemanja. Svatko doprinosi na svoj način i nema nekih posebnih pravila kad radimo nove stvari.

Koja bi bila tematika tekstova? Općenite stvari, osobne ili pomiješano?
Stefan: U slučaju mojih tekstova, tematiku određuje slika koja mi se razvije u glavi ili stih koji mi djeluje zgodno. Uglavnom levitira između euforije i razočaranja, uključujući tu i letargiju kao obrambeni mehanizam. Jebeno je živjeti s ljudima, još je jebenije živjeti bez njih. Nastojimo da osobno povežemo s općenitim. Realno, svatko se najčešće osjeća blago govnjavo. Nismo politički bend, jer ne bismo bili dobar politički bend. Preveliki smo skeptici, ali opet negdje vjerujemo u antifašističke vrijednosti u svim njihovim oblicima. Oko toga ne bi trebalo da bude spora.

Filip: Treba se udaljiti od politike i sličnih otrova, što je više moguće.

Stefan: Pazi, ima bendova koji su odlični eksplicitno politički bendovi, koji su negdje i u temelju hardcore punk priče. Mi to nikako ne bismo mogli biti, zato se držimo tih nekih intimnih pejzaža i osobnih mudrovanja koja su implicitno politički. Ipak smo za nešto, a protiv nečega drugog. Samo ne eksplicitno.

Kosta: Rijetko kad se hvatam olovke u tom smislu, ali kada se dogodi, to su uvijek neke stvari koje moraš izbaciti iz sebe, a često to ne možeš napraviti u razgovoru s ljudima.

Tekstovi su vam na engleskom, ali imate i uvodni dio na srpskom? Zašto ste se odlučili uvodni dio staviti na srpskom umjesto na engleskom, pošto su tekstovi na potonjem jeziku?

Stefan: Prije svega jer je odličan citat, inače iz kultnog jugoslovenskog filma Mlad i zdrav kao ruža. Stvorovi smo svog okruženja, ali ne i njegovi robovi. Na primjer, na drugom EP-u smo stavili neke citate iz filma Waking Life i jednog nastupa Billa Hicksa. Jedini kriterij je da se atmosferski uklapaju u pjesmu i da nam se sviđaju.

U Zagrebu je primjerice aktualna kantautorska scena uz ostale tipove glazbe, kakvo je stanje u Beogradu?

Stefan: Kod nas je također kantautorska scena u porastu, mada ne kao prije nekoliko godina. Najveći proboj napravio je bend Stray Dogg, a tu je i Wooden Ambulance, Dojo, Ana Ćurčin... Sada je u naletu obnova tog nekog gradskog rocka, što god bi to sve trebalo značiti. Predvodnici toga su Artan Lili, Repetitor i Straight Mickey and the Boyz. Hip hop je isto u velikoj ekspanziji.

Filip: Ovdje prolazi ta Americana jer su nam Dom omladine pretvorili u američki kulturni centar i veliku salu nazvali, pogađaj – Americana. Ništa od toga nije slučajno. Iza toga stoji Bilderberška grupa, Joseph Biden i Trilateralna komisija, to je više nego očigledno. Inače, volim tu vrstu glazbe.

Kakvo je stanje pronalaska klubova za koncerte u Srbiji? Izlaze li klubovi u susret?

Stefan: Naša scena koncerte skoro isključivo organizira preko raznih booking kolektiva koji su u dogovorima s klubovima, gdje opet u žižu dolazi DIY etika. U principu za što manje para ugostiti bendove i podržati domaće. Nije lako, ali je ostvarivo.

Kosta: U posljednjih godinu-dvije, nekoliko klubova u kojima smo radili koncerte je zatvoreno, tako da situacija po tom pitanju ne postaje ništa bolja. Sve se svodi na par klubova koji su voljni da manjim DIY bendovima i booking kolektivima daju OK uvjete za svirke manjeg tipa, što je opet često na meti kritike zbog udaljenosti od centra grada i sličnog. Teško je udovoljiti svima, ali dok postoji volja nekolicine za manjim svirkama, nešto se uvijek događa.

Koji biste koncert izdvojili kao najvažniji ili najbolji do sada?

Stefan: Sigurno najvažniji bio je na ovogodišnjem Sick As We Are festivalu u Županji. Sjajna atmosfera, sjajni bendovi, brojni ljudi pred binom. Zaista je bilo odlično. Naš najbolji koncert bio je u klubu Fest gde smo svirali s novosadskim bendovima Reflections of Internal Rain i First Flame i zagrebačkim bendovima Black Sails i Nailed In. Te večeri su se neke čakre otvorile, bilo je preludo.

Filip: Da, to večer u Festu je pukla pinealna žlijezda i otišlo sve u kurac.

Daljnji planovi po pitanju koncerata?
Stefan: U planu nam je europska turneja iduće godine, vjerojatno u travnju. Vidjet ćemo da li nam je zapisano u zvijezdama. Trebali bi ju odraditi s velikim prijateljima iz benda Eaglehaslanded. Imamo i sjajnu priliku da binu podijelimo s francuskim Birds in Row 18. studenog u Beogradu, što ima sve preduvjete da bude antologijski koncert. Slušan i vrlo važan bend u domeni hardcore punk svirke. Formativan po nas. Ponovo, vidjet ćemo što kažu zvijezde.

I za kraj, što slušate trenutno i što biste preporučili od glazbe s našeg područja?

Stefan: Trenutno slušam novi album elektro-pop gurua iz Beograda čije je umjetničko ime Ensh. Vrlo jak "vibe".  Eaglehaslanded isto, ne zato što su nam prijatelji, već stoga što su predobar bend. Navukao sam se sad i na jednog ovdašnjeg repera po imenu Bege Fank. Novosađani Against the Odds isto imaju dosta dobru priču. Novi Black Sails je fenomenalan. Bistrim stari Basement dok čekam novi, ova posljednja  stvar Promise nothing obećava baš mnogo.

Kosta:  U posljednje vrijeme najviše vrtim Thundercat, Chairlift,  Now Now, a što se regije tiče, Stefan je već pomenuo našeg prijatelja pod imenom Ensh koji je izbacio odličan album prošlog mjeseca. Das Rage iz Vukovara su jako dragi ljudi koji prave sjajnu glazbu. Gore spomenuti prijatelji Eaglehaslanded su svakim izdanjem sve bolji, tako je njihov ovogodišnji split s kanadskim Foxmoulder možda najbolje izdanje ovog benda.

Filip: Dok pišem ovo slušam Whirr. Volim ih jer mrze ljude. Slušam i nove albume bendova Birds in Row, Loma Prieta i Defheavan. Od starih albuma u posljednje vrijeme dosta Slowdive-a, MBV, Nirvana, Sonic Youth itd. Što se tiče naših prostora preporučio bih ljudima da ne slušaju ništa, pogotovo ne Eaglehaslanded, jer su pičke.   

Pratite Muerto Rico putem Bandcamp i Facebook stranica.