Nebo Roza - "Uvjeren sam da širenjem moje pozitive i najbolje vizije sebe mogu utjecati na druge"

Nebo Roza - "Uvjeren sam da širenjem moje pozitive i najbolje vizije sebe mogu utjecati na druge"

Kantautorska scena u Hrvatskoj sve je jača. Jedno od imena koje pripada toj sceni jest ono Brane Norca, poznatijeg kao Nebo Roza. U srijedu 21. listopada nastupa u Vinylu s Denisom Katanecom, a kakvi su njegovi muzički počeci, planira li i dalje njegovati formu "one man band" te kako održava balans između klasične glazbe i stvaralaštva Nebo Roza te kako se u sve to uklapaju njegovi pogledi na glazbu i svijet, pročitajte u ovom intervjuu.

S obzirom da je ovo prvi doticaj Nebo Roza i Sound Reporta, ne bi bilo loše da čitatelje poučiš kratkoj povijesti svog kantautorskog projekta.
Ja se odavno bavim glazbom. Točnije, od moje osme godine kada sam u glazbenoj školi počeo svirati klarinet. U pred pubertetskom razdoblju počela me "pucat" gitara te sam već u 7. razredu osnovne škole imao bend. Nastupili smo na jednom festivalu i ljudi su to, začudo, odlično prihvatili. Tako me cijela ta situacija oko benda i stvaranja pjesama zaintrigirala. Svirao sam nekakvu kombinaciju punka, funka i reggaea što je zapravo bila jedna super zajebancija, koja isto tako bila super kreativna i neopterećena – kao i svaka druga adolescentska zajebancija. Ipak, počeo sam se razvijati u nekom drugom smjeru koji mi bend nije dopuštao te sam u drugom razredu srednje škole počeo skladati pjesme koje su već tada ličile na nešto što se danas zove Nebo Roza.

Teško je glazbi koju stvaraš nalijepiti etiketu jednog, točno određenog, muzičkog stila. Možeš li mi pomoći pri tom pitanju?
Glazbu koju stvaram obilježio je dugi niz godina muzičkog razvijanja, tako da ne mogu točno odrediti stil glazbe koju sviram. Prošao sam kroz mnogo faza kako bih iskristalizirao ono što stvaram danas. Zapravo bih volio da me jednoga dana kritika okarakterizira jer sam ja oko toga previše subjektivan i meni je to sve isto. A opet, kada seciram pjesmu po pjesmu, nijedna pjesma nije u istom stilu, ali i dalje vjerujem da sam uspio stvoriti jedan stil koji je specifičan i koji sadrži sve stilove koje sam slušao i upijao tijekom godina. Kada bih bio u situaciji da totalnom laiku objasnim što sviram, rekao bih  pop rock...i pregrizao jezik da zaustavim bujicu stilova.

Koji su onda uzori, zaslužni za kristalizaciju tvog stvaralaštva?
Zaista mnogi. Protežu se od samih 60-tih godina preko Beatlesa i ostalih psihodeličnih bendova do novog vala. Spomenuo bih svojevremenu opsesiju Haustorom te ranu indie glazbu (The Smits). Također sam se dosta hranio glazbom s prostora bivše Jugoslavije, tradicijom koju su započeli Pipsi, Nežni Dalibor ili Jarboli. Zapravo, tisuće stvari koje sam podsvjesno pokupio jer se bavim i klasičnom glazbom. Dakako, ne moraju biti samo glazbeni uzori, oni mogu biti i životni. Stoga bih svoje uzore svrstao u jednu homogenu smjesu.

Nebo Roza? Što to znači, odakle naziv?
Priča oko Nebo Roza s jedne je strane logična, a s druge besmislena; što zvuči malo paradoksalno, ali evo, objasnit ću. Došao sam studirati u Zagreb i, kao u Sinju, nisam uspio skupiti pravu ekipu za bend. Jedan prijatelj me još u Sinju nukao da počnem svirati sam, no ta ideja mi je tada bila čudna i nisam ju shvaćao ozbiljno. Stoga sam se malo sam ubio pojam i počeo zaboravljati na svoje pjesme. Mislio sam da to ne vodi nigdje i da nije dovoljno dobro. No tada sam upoznao Emu, moju djevojku, koja uopće nije znala da pišem i skladam. Ona je na moje stvaralaštvo "riknula" i rekla mi da je to ono što trebam svirati. Svakako mi je to dalo poticaj da nastavim dalje. U to vrijeme počele su prijave za HR demo klub i kako bih se prijavio trebalo mi je ime. Uvijek sam sanjao o bendu te sam htio odvojiti svoje ime i dati zajedničko ime svemu tome. Nebo Roza se stvorilo u jednoj od Eminih poruka i ta sintagma mi se jako svidjela. Pogotovo kako zvuči. A tada sam imao filozofiju da mi je puno važniji zvuk imena nego značenje, tako da nisam uopće pomišljao na realno značenje, nego na fonetičko svojstvo. Na prvu mi se svidjelo i prihvatio sam ga. Kasnije mi je majka rekla da u Sinju postoje rozi zalasci sunca, dan prije nego što će puhati bura. Tako da se iz svega da izvesti i jedna zanimljiva metafora o zatišju pred buru. O nečemu što izgleda prilično fino i romantično, ali zapravo je nešto nakon čega slijedi nešto opasno.

Kada počinje to opasno?
Ono je već tu. U mojoj glavi, čuvajte se (smijeh). U pjesmama ništa nije bez veze. Sve su one vrlo dobro izbalansirane i promišljene. Ali pravo tek dolazi.

Svoj projekt si započeo sam, s gitarom i vokalom kao jedinim oružjima. Unazad nekoliko koncerata arsenal je sve veći. Kako to? Hoće li se Nebo Roza i dalje instrumentalno širiti?
Definitivno će se širiti u bend, a meni je plan proširiti ga što više. Ovo je tek početna verzija. Početak pitanja bio je zametak Nebo Roza, sadašnje stanje je fetus, a dijete će se tek roditi (smijeh). Trenutno pokušavam svirati sa što više ljudi na koncertima zato što volim široki zvuk. Zasad su tu Tomislav Kreš, multi instrumentalist koji svira trubu i pjeva back vokale, ali mislim da ću mu u budućnosti uvaliti klavijature. Također, Hrvoje Pandžić koji je trenutno na metalofonu, back vokalima i ponekad na gitari, ali zapravo mi je dugoročni plan postavit ga na bubnjeve. No kako situacija u Hrvatskoj nije zavidna što se tiče kulture i cijenjenja kulture, ne vjerujem da je netko spreman isplatiti nepoznati šesteročlani bend. Zato vjerujem da ću nastaviti funkcionirati kao kantautor na nekim manjim svirkama. Ali definitivno preferiram širi zvuk i želja mi je od ovoga stvoriti veliki bend. Tko zna, možda jednoga dana i orkestar (smijeh).

Zamišljaš li onda i buduće snimljene pjesme u takvom širem aranžmanu? Ima li novoga materijala?
Malo je stvari koje sam zamišljao ovako kako su snimljene. Velika većina pjesama zamišljena je u bendovskoj formi. Zato u mojoj glavi zvuče puno šire, nego sada kada ljudi slušaju snimke. Zbog toga me malo iritira taj ogoljeni zvuk. Mislim da imam puno više za ponuditi u glazbenoj širini. Trenutno ispada da sam ja više tekstopisac nego glazbenik, a ja zapravo jesam primarno glazbenik. Naravno, ti tekstovi jesu iskreni, promišljeni i nisu tu bez veze, ali su zapravo odraz glazbe i samim tim mog emocionalnog svijeta u tom trenutku.
Što se tiče snimačkog dijela priče, zasad dok ne skupim potpunu varijantu benda ne planiram snimati album. Namjeravam snimati nekakve sessione ili polu-live svirke ukomponirane nekim videima, čisto kako bih promovirao nove pjesme. Ne kao završne forme, nego kao pozitivne skice koje pomažu u upoznavanju Nebo Roza. Novog materijala ima dosta i itekako sam zadovoljan njime.

Student si Muzičke akademije u Zagrebu gdje sviraš klarinet. Također, komponiraš i klasičnu glazbu. Postoji li kakva kolizija između ta dva, naoko, različita svijeta? Je li klarinet tu kako bi si osigurao egzistenciju?
Prije sam doživljavao sebe i život drugačije. Pokušavao sam se uživjeti u razne uloge. Uloge kantautora, uloge nekoga tko radi kompozicije klasične glazbe ili uloge klarinetista. Sada mislim da sam dovoljno zreo da se doživim kao cjelokupnu osobu. Mislim da sam osoba koja će cijeli život tako kreativno funkcionirati. Problem je samo vremena. No trenutno uživam jednako svirajući klarinet i svirajući s Nebo Roza. Mislim da sam se napokon počeo hraniti jednim i drugim. Dobar je balans i uzimam samo najbolje od jednog i drugog. Tek kad sam se stopio kao kantautor, kompozitor i klasični glazbenik  počeo sam ovu potonju svirati jednako opušteno kao da sviram svoje kompozicije, a u svojim pjesmama sam naučio tražiti klasičnu suptilnost i profinjenost izraza.
Komponiranje klasične glazbe me zapravo jako zanima, ali traži jednu disciplinu koju trenutno nemam i jedno vrijeme koje trenutno nemam. Čak mi možda fali jedna doza znanja. Kasnije u životu, kada budem dovoljno zreo, možda se malo više posvetim komponiranju klasične glazbe. Iako znam da sam vjerojatno u onoj kompoziciji ("Radost življenja" – "Joy of Life" op.a.) u 3 minute rekao više nego što bi nekim albumom pjesama. Ali Dalmatinac sam pa uzimam lakšu opciju. Lakša opcija je trenutno završavati faks, studirati klarinet i svirati s Nebo Roza.

Koliko ti je tehnička potkovanost muzičke akademije pomogla u skladanju?
Ako je pomogla, pomogla je podsvjesno. Još se ponekad zapitam koja je koja žica (smijeh). Više sam se hranio smjerovima poput jazza, new wavea pa čak i post punka. Samo što nitko nikada ne bi rekao da je to Nebo Roza, ali sve je to unutra.

Teme su ti pretežno ljubavne. Je li ti to jedina inspiracija ili ćeš se doticati i nekih drugih tema?
Možda se nešto dogodi u mojoj glazbi pa prestanu biti samo ljubavne pjesme. Da, većinom su ljubavne ili opće ljudske. Recimo, maknem se od ljubavi i počnem pisati o širini ljudskog postojanja i opet završim na ljubavi. Ali to možda moja osnovna poruka. Ja sam uvjeren da je svaki čovjek neka vrsta poruke. Svatko posjeduje energiju koju mora poslati nekome. Ljudi su emocionalna poruka. Tako ja sebe izražavam kroz glazbu. To je moja osnovna poruka koju želim poslati, to je moja zadaća.

Znači to je ono što želiš u ljudima izazvati putem svoje glazbe?
Ja ne želim proturiti neku ideju nekome kroz glavu. Da npr. glasa za nekoga, a za nekoga ne, da živi ovako ili da ne živi onako. Da vjeruje, da ne vjeruje. Sve se svodi na to da ti unutra znaš koja je najbolja verzija tebe. Uvjeren sam da širenjem moje pozitive i najbolje vizije sebe mogu utjecati na druge. Da ja svojom emocijom mogu izazvati u nekome istu takvu emociju, potaknuti nekoga da bude ON u potpunosti. Da se saživi sam sa sobom, da se osjeća ugodno. I drago mi je kad to uspijem postići. Koncert u KSET-u je bio takav. Vidio sam na ljudima sreću i nježnost. To je bilo to. I baš sam bio sretan.

U srijedu sviraš s Denisom Katanecom u Vinylu. Poznaješ li njegov rad i opus i što očekuješ od koncerta?
Taj koncert je zamišljen kao završetak njegove turneje na području bivše Jugoslavije i ja sam naknadno upao u program. Taj potez se činio zgodan jer s Denisom sviram na nekim većim koncertima i pratim ga.
Itekako sam upoznat s njegovim radom. Slušao sam ga još davno, u drugom razredu srednje, zajedno s Vlastom Popić i cijelom tom ekipom izvođača. U ranijim periodima je i utjecao na mene. Naša suradnja se dogodila slučajno, ali zaista je profunkcionirala. Ne znam točno kako bih to okarakterizirao, ali imamo nešto jako slično u stavu. Imam osjećaj da smo ista strana jednog novčića. On je ona tamnija strana, mračnija verzija. No isto tako je jako iskren, nježan i promiče tu ljubavnu tematiku. Kada sve to uzmeš u obzir, mislim da bih ovo mogao biti jako lijep koncert. Ne sumnjam uopće u to.

I eto, za kraj, je li u snovima stvarno sve lakše?
Kad je nastao taj stih, malo sam drugačije razmišljao. Sada mislim da je realnost dovoljno dobra da ju je vrijedno živjeti. Mislim da se ne treba zakopavati u snove, nego ih treba živjeti. Prije sam više živio u idejama, a manje funkcionirao prema van i sve više sam bio nezadovoljan. Mislim da treba biti realan, izravan, zadovoljan i tražiti u životu lijepe stvari. Ne treba sanjati stvari, već treba raditi. I sve se samo poklopi. Na kraju ispada to da netko živi svoj život, netko živi svoje sne. Ja sam počeo živjeti svoje sne.