Stray Dogg: "Uspeh brzo bledi ako nemaš kontinuitet"
Foto: Stray Dogg by Filip Bušić

Stray Dogg: "Uspeh brzo bledi ako nemaš kontinuitet"

Stray Dogg, melankolični beogradski folk/americana bend, vraća se u Tvornicu kulture u četvrtak 24. siječnja u sklopu promocije albuma “Look At The Moon”. Bio je to povod našeg razgovora.

Pozdrav Dušane, dobro nam došao ponovno u Zagreb. Ovog puta dolaziš s novim, četvrtim albumom, “Look at the Moon”. Svojevremeno si izjavio da si ostao bez pjesama nakon što si snimio treći album. Koliko je teško bilo doći do novoga materijala, i da li su nove pjesme donjele neku značajnu stilsku promjenu?
Delovalo je beznadezno u jednom trenutku, ali onda se desilo nešto i najednom sam imao ceo album, devet pesama u rukama. Ipak je prošlo tri godine od prošlog albuma, tako da je taj nalet inspiracije bio neminovan. Naravno, nije to jedan trenutak, ali veći deo pesama se desio u jednom određenom periodu.

Otac ti je cijenjeni glazbeni poznavalac i kritičar, koliko je on zaslužan za tvoj odlazak u glazbene vode i tvoje stilsko opredjeljenje?
Sigurno jeste, ali ne u smislu da me je gurao u muziku, već spontano, kroz besomučno slušanje muzike u našem domu, međutim on se nikad praktično bavio muzikom, nije svirao nikad, pa je pored njega za to najzaslužnija Ana iz našeg benda, koja mi je otvorila taj svet muzike u nekom drugom smislu, da nije sve to samo ezoterija i nešto neuhvatljivo, nego da čovek zapravo može da se bavi muzikom, da je izužava i u naužnom i izvođačkom smislu..

 

Prošlu godinu Stray Dogg započeo je nastupom na Eurosonicu, najvećem europskom showcase festivalu. Koliko jedan takav nastup može pomoći jednom manjem bendu da se probije van granica matične zemlje? Da li sada, godinu dana kasnije osjetite neku promjenu kada želite bukirati neku svirku vani, ili eto novi cd promovirati van regije?
Pomoglo nam je dosta, jer smo na osnovu tog festivala zakazali nekoliko drugih, kao i upoznali i povezali se sa agentima iz Evrope, pa smo prošle godine imali pored Eurosonica, jos nekoliko turneja, jednu do Francuske i nazad, a drugu preko Nemačke i Posljske, i na kraju još jednu turneju u Italiji. Međutim, sve se dešava brzo u današnje vreme, pa tako i uspeh brzo bledi ako nemaš kontinuitet, pa evo mi sada pokušavamo da nastavimo gde smo stali, da nam se ne bi zatvorila ta vrata koja smo tek odškrinuli.

Osim Eurosonica i rada na albumu, kako je prošao ostatak 2018.?
Odlično, kao sto pomenuh nekoliko turneja, i onda to snimanje albuma nam je oduzelo drugi deo godine, kao i sve sto uz snimanje albuma ide, pripremanje spotova, prikupljanje sredstava itd.

S obzirom da si čest gost u Hrvatskoj, što bi rekao da je najveća razlika između srpske i hrvatske scene trenutno?
Sto se tiče izvođača, ne prevelika, rokenrol je i dalje margina, nije ni blizu mejnstrima.
Najveća razlika je u standardu čini mi se, što se vidi po tome da Zagreb koji je znatno manji od Beograda ima 4-5 odličnih prostora za klupske svirke, sa solidnom opremom, a Beograd ima jedan.

Kojeg izvođača s naših prostora trenutno voliš slušati i koji noviji album, osim svojeg naravno, bi preporučio našim čitateljima?
Iz Hrvatske definitivno je Svemirko najveći hit, iako mi se više dopada prvi album (možda jer drugi još nije prosao kilometražu) ali i nezaobilazni Denis Katanec, koji je za mene regionalno gledano, nas najbolji kantautor. Mary May slušam u kolima i pripremam se za naš koncert, sviđa mi se, ali slusam i novosađanku Oliveru Popović, kao i momke iz Budve Haze and Ash. Pa eto, ima sta da se izgugla zanimljivo.

 

 

Gitaru si prvi put u ruke primio sa 25 godina, a prvih 6 mjeseci svirao si samo na dvije žice koje si dobio uz gitaru. Sada iza sebe imaš četiri albuma i brojne pohvale publike i kritike. Retrospektivno gledajući, koliko je težak bio put od tog skromnog početka do sada, i da li si zadovoljan sa do sada ostvarenim?
Jesam, naravno, naročito kad gledam tako, unazad. Međutim, čini mi se da tek otkrivam muziku, i šta sve ona može da bude, tako da sa te strane se i dalje osećam kao početnik, i nadam se daljem razvitku, kako mene samog tako i mog benda.

Dok ne sviraš, koje su ti najdraže razonode?
Voleo sam da se bavim sportom, pre svega da igram fudbal, medjutim godine, pa onda povrede su me sprečavaju da se time dalje bavim, pa mi ostaju knjige, filmovi, druženje sa prijateljima, uobičajene stvari.

Posljednje retke ostavljam tebi da spomeneš nešto čega se nismo dotaknuli u pitanjima.
Vidimo se u Tvornici!