Zvonka Obajdin - "Najveća mana naše scene je provincijski kompleks"
Zvonka Obajdin © Matej Čelar / M^3 photography

Zvonka Obajdin - "Najveća mana naše scene je provincijski kompleks"

Frontwoman zagrebačke grupe Svemir Zvonka Obajdin aktivna je članica hrvatske kantautorske scene. Ova glazbenica u četvrtoj dekadi svog života i dalje je mlada i vrijedna rockerica koja redovno nastupa po Zagrebu i regiji, vigorozno prati koncertnu scenu, a nedavno je sa svojim bendom objavila treći album, "Male laži". Album će koncertno promovirati u KSET-u 25.11., a baš ususret tom koncertu odlučili smo našim čitateljima približiti Zvonku i njen Svemir kroz jedan poveći intervju.

U relativno kratkom roku uspjela si sa Svemirom izbaciti svoj treći album? Kako stigneš to sve, kako balansiraš sa svim obvezama?
Iskreno, dosta teško. Nije stvar samo u tome da imam bend uz redovan posao, nego uz to uvijek furam i još pet drugih projekata i ideja pa se često nađem u situaciji da mi po nekoliko dana za redom radni dan traje od 8 ujutro do 8 navečer a nekad i dulje. Baš si me s ovim pitanjem pogodio u bolnu točku jer sam upravo danas razmišljala kako od pet stvari s kojima se trenutno bavim, najmanje jedna mora otići inače se više neću uspjeti sastati ni sama sa sobom, a žao mi je, jer mi je svaka od tih pet stvari draga i zanimljiva. Da odmah napomenem, ta jedna od koje ću morati odustati nije Svemir. :)

Koliko je za novi album zaslužan bend kao cjelina, a koliko ti?
Autorski, ja sam napravila 71,25% (ovo sam fakat izračunala, naime napisala sam tekst za 6 i glazbu za 8,25 pjesama od 10 na albumu – znači 14,25 od 20 :D) . Haha.. ne mogu vjerovati da sam sad stvarno potrošila pola minute da ovo izračunam, ali zabavljalo me. Ovih 0,25 u pisanju glazbe odnosi se na pjesmu "Vrijeme", koju je nas četvero zajedno izđemalo na jednoj probi. Bend je znači napisao ostalih 0,75 te pjesme, a Matko (bubnjar) je napisao i tekst za tu pjesmu. Preostala dva teksta koja nisu moja, su pjesme Tina Ujevića i Vjekoslava Majera.

Aranžmanski, svi smo podjednako doprinijeli jer ja ne dolazim na probe s nekim uputama oko aranžmana nego oko tog akustičnog kostura s kojim dođem, cijeli bend gradi zvuk i atmosferu, i svatko ne samo da sam osmišljava svoje dionice, nego dapače i jedni drugima dajemo prijedloge oko toga kako nešto odsvirati ili otpjevati. Zapravo, to "petljanje" jedan drugome u posao najviše su usavršili Matko i San, naša ritam sekcija, koji se na probama sve češće izmijenjaju za instrumente pa već pomalo postaje teško reći tko je u bendu basista, a tko bubnjar :) .

Da li je došlo do kakve promjene u zvuku novog albuma naspram protekla dva? Koliko dugo ste radili na ovom izdanju?
Došlo je do promjene u zvuku, ima sve manje akustične gitare a sve više električne, ja sam se upustila u malo eksperimentiranja s nekim pedalama odnosno efektima za električnu, tako da mi se čini da je zvuk na ovom albumu raznolikiji nego na prethodnicima. Osim toga, za neke nove zvučne domete zaslužni su i naši prijatelji i gosti koji su svojim doprinosom dodatno obogatili album, pa tako ponovno imamo Ivanu Žabkar  na violini, Mišu odnosno Dimitrija Petrovića koji je isprogramirao dio bubnjeva za jednu pjesmu (koji se preklapaju s onime što je uživo odsvirao naš Matko) i Ivču (Ivana Ščapeca) na električnoj gitari koju specijalno za nas svira nožem za mazanje putra :)

Prvu pjesmu koja je na kraju završila na ovom albumu počeli smo raditi još prije promocije prošlog albuma, znači negdje krajem 2014-te, a zadnju koju smo uzeli u obradu i koja je završila na Malim lažima završili smo i spremili za snimanje negdje krajem prošle godine, tako da što se tiče aranžiranja i uvježbavanja materijala, to je bilo jedno godinu dana posla, i to stvarnog, kontinuiranog posla na redovnim, svakotjednim probama.

Što se tiče samog snimanja, ono se također protegnulo na godinu dana – od proljeća 2015-te kada smo u jednom vikendu snimili dvije probne pjesme u pod.room studiju kod Dražena Gavrilovića i Marka Mrakovčića, da vidimo kako će nam ići s njima, preko zime 2015-te kada smo opet u jednom vikendu snimili kostur za još 4 pjesme s albuma i u još para dana to ispeglali do studijskih verzija, pa do do proljeća 2016-te kada smo u dva popodneva (točno se sjećam, bili su to utorak i srijeda prije Uskrsa), u terminima poslije posla tj. od 17 do 20 sati popodne/predvečer, snimili još 4 pjesme praktički iz šuba. Dakle, iako je kalendarski snimanje trajalo godinu dana, zapravo smo sve snimili u možda desetak dana ukupno.

Koje je tvoje mišljenje o kulturnoj sceni kod nas? Misliš li da postoji dovoljno kvalitetnog sadržaja?
Što je "dovoljno"? Meni se čini da nažalost sadržaja ima više nego što ima publike, barem u Zagrebu. Tu možeš svaki tjedan po nekoliko puta otići na kvalitetan program (imaš MIMO u MSU, svi zagrebački klubovi poput Tvornice, Močvare, Kseta, Attacka, Vintagea... imaju redovne programe sa zanimljivim bendovima), no često neki od tih interesantnih i kvalitetnih izvođača sviraju pred (polu)praznim dvoranama jer je publika za takav vid kulture – a bojim se i za kulturu uopće – malobrojna. Mislim da to nije problem nedostatka sadržaja, nego nepostojanja podrške na širem nivou odnosno sustavnog zanemarivanja kulture (osobito alternativne) u kompletnom društvu. Dovoljno je pogledati koliko i kakve kulture tog tipa se može vidjeti na državnoj televiziji i sve ti je jasno.

Pjesmu "Dunjina pjesma" si napisala za svoju kćer, a ona je i glumila u spotu. Pretpostavljam da ti je kćer velika podrška u životu?
Bliska sam s oba svoja djeteta. Oni su odrasli ljudi sada, imaju 22 godine, i super se slažemo, podrška su i oni meni i ja njima.

Kad smo već na temi spotova, pročitao sam negdje da si izjavila da nisi baš vizualni tip, te da ne gledaš spotove inače. Kako to da si se odlučila predstaviti album baš spotom?
Činjenica je da pjesme koje imaju spotove zaista budu bolje primjećene od onih koje nemaju, i ako sam htjela malo više pažnje usmjeriti na ovaj naš album (a htjela sam), shvatila sam da to bez spota neće ići.

Da stvar bude bolja, sad već imamo i gotov spot za sljedeći singl, ali on će u javnost tek nagodinu :)

Da li bi rekla za sebe da si uspješna glazbenica? Znamo da alternativna glazba (iako se na našoj sceni alternativom smatra sve što nije pop) ne nosi neku veliku posjećenost koncerata, prodaju albuma ili zaradu općenito. Kako bi rekla onda da osoba u takvoj situaciji za sebe mjeri uspješnost?
Uspješan si ako ispunjavaš ciljeve koje si si postavio. Nekome može biti cilj uspjeti imati veliki koncert u Zagrebu, nekom drugome je draže da ima puno malih koncerata po klubovima u cijeloj državi pa i šire, a nekom trećem je možda cilj naprosto da stigne snimiti sve što si je zamislio.

Ja sam neke svoje ciljeve uspjela ispuniti (na primjer, redovno svirati izvan Zagreba i s bendom obići koliko već možemo regije uz svoje redovne poslove), neke nisam (recimo, prodati barem pola naklade CD-ova koju smo napravili), a za neke ti još ne znam reći jer mi je, recimo, jedan od ciljeva napraviti super promociju za ovaj album, koja je sada u petak tj. 25.11.2016 u KSETu – pa ću tek kada to prođe znati jesmo li uspjeli u tome.

Što bi izdvojila kao najveću manu naše glazbene scene, a što kao prednost?
Mislim da je jedna od mana koju imamo taj neki provincijski kompleks zbog kojega mnogi više cijene neki strani bend od lokalnog, iako za to nema nekog objektivnog razloga.

Da bih istaknula neku prednost naše scene pred nekim drugim scenama, morala bih poznavati te druge scene, a ne poznajem ih, pa ti tako ne mogu reći što bi bila prednost i u odnosu na koga, ali bih možda rekla da je vrlina naše glazbene scene što postoji puno entuzijazma koji uspijeva pokretati neke stvari i u prilično zajebanim uvjetima i neki ljudi – muzičari, organizatori, razni sudionici scene – čuda rade iz ničega.

Kada pogledaš sebe na početku svoje glazbene karijere i danas, kolika je razlika? Da li jednako voliš svoje prve autorske radove kao i ove najnovije?
Razlika ima dosta: napredovala sam svirački i izvođački, iskustvo je učinilo svoje. Kad sad poslušam prvi album Svemira, malo me uši bole zbog nekih stvarno vrlo amaterski odrađenih stvari :). No, jednako volim i taj prvi album kao i ovaj posljednji, jer je svaki od njih najbolje što sam mogla dati u danom trenutku. Osim toga, još uvijek redovno sviramo niz pjesama sa svojih prethodnih izdanja, i volimo ih svirati :)

Svojevremeno sam te pitao s kime bi htjela surađivati, i spomenula si Ivana Škrabea, ali si i rekla da nekako ne vidiš da bi se to moglo ubrzo dogoditi. Da li se nešto pomaknulo na toj fronti?Nažalost ne, Ivan se trenutno bori na nekim drugim frontovima, no ja ću za tu suradnju biti spremna uvijek.

Imaš li svoj životni moto i držiš li ga se uvijek?
Nemam neki poseban moto, no ovo me tvoje pitanje podsjetilo na razgovor koji sam vodila s jednim frendom još tamo negdje 2009-te ili možda čak i 2008-me, u samim počecima svog sviranja.  Razgovarali smo o tome koliko to ima smisla – da ja, kao žena već tada u kasnim tridesetima, koja nema nikakvog posebnog znanja i iskustva u tome, proba startati nekakvu kantautorsku ajmo reć karijeru. I sjećam se da sam mu rekla: "Znaš kako ono u stranjskim filmovima neki lik zna izjaviti: I'll make it or die trying? E pa to je glupo, jer ispada kao da imaš alternativu ili da uspiješ, ili da umreš pokušavajući, a to zapravo nije ili/ili, jer ćemo ovako i onako svi umrijeti, i oni koji su uspjeli, i oni koji nisu ali su pokušali, a i oni koji nisu niti pokušali. Tako da to uspjeh/pokušavanje nije prava alternativa. Alternativa je ili da ćeš umrijeti a da si prije toga pokušao, ili da ćeš umrijeti a da nisi ni pokušao. To je alternativa. E pa ja ću pokušati. Bolje da umrem frustrirana jer nisam uspjela, nego frustrirana jer nisam ni pokušala". Zvuči malo morbidno, jer nismo naravno zaista razmišljali o tome kada i kakvi ćemo umrijeti, ali mislim da cijeli monolog dosta dobro odražava moj pristup životu i da, držim ga se.

Bližimo se kraju 2016. pa mi reci koji ti je bio najdraži koncert ove godine? Možeš i svoj nominirati slobodno.
Bilo ih je dosta, prvi mi pada na pamet: Seine i Letarg u Koprivnici 18.lipnja.

Što sluša Zvonka dok ne piše pjesme?
Evo ovaj čas na gramofonu se vrti Ian Dury :)

Inače sam dosta ove godine slušala Jasona Isbella, Nick Cavea, The Oh Sees... od kad je izašao, iz slušalica mi se ne miče niti album "Nikta Zorja" Klinike Denisa Kataneca.

25.11. U KSET-u imate koncertnu promociju albuma. Jeste li nešto posebno pripremili za nastup? Neka gostovanja ili druga iznenađenja?
Pripremili smo neke lijepe vizuale koji će pratiti koncert od naše stalne likovne suradnice Ivane Kranželić. Gostovat će nam svi suradnici koji su gostovali na ovom albumu, a i neki s prošlih i tome se jako veselimo, jer će za neke od pjesama to biti jedinstvena prilika da ih se s tim gostima čuje uživo.

I za kraj pripremili smo male poklončiće za sve koji kupe kartu za koncert. Evo ako vas to ne privuče da dođete, ja stvarno ne znam :)