Vesna Pisarović: "Dobila sam poziv koji se ne odbija!"

Vesna Pisarović: "Dobila sam poziv koji se ne odbija!"

Vesna Pisarović na Brucošijadi FER-a izvest će samo najveće hitove uz koji su obilježili odrastanje ovogodišnjih brucoša i onih koji se tako osjećaju. Nedavno se preselila u Berlin i započela karijeru kao jazz glazbenica, no od Brucifera je dobila, kako kaže, poziv koji se ne odbija. Otkrila nam je što sve možete očekivati od njenog skorašnjeg nastupa, ali i zašto voli Sajsi MC.

Na vrhuncu popularnosti napravili ste veliki zaokret u karijeri i posvetili se jazzu.  Za to je “kriv” jedan sudbonosan koncert. Možete li nam reći o kojem glazbeniku je riječ i što vas se dojmilo toliko da ste odlučili od temelja promijeniti svoj glazbeni pravac?
Riječ je o koncertu velikog njemačkog saksofoniste i improvizatora Petera Brötzmanna kojeg sam za vrijeme jednog mog angažmana u Berlinu imala priliku slušati uživo. Energija tog muziciranja, odnosno njegova sloboda ekspresije i intenzitet zvuka otvorili su mi jedan novi glazbeni svemir. No, ovako u retrospektivi mogu reći da sam se u periodu koji je tome prethodio, unatoč uigranom timu suradnika i vrlo lijepim i emotivnim odnosom s publikom, osjećala pomalo skučeno i izgubljeno u vlastitom izrazu. Zapravo već duže vrijeme željela sam glazbi pristupiti drugačije, kroz distanciranije i kompleksnije motive, uz potpuno drugačiji tehnički pristup pjevanju, kroz neki potpuno drugačiji stil. Tako da je Brötzmannov koncert u tom smislu bio okidač.

Živite u Berlinu koji je poznat po bogatstvu kulture i umjetnosti , što bi izdvojili kao najveću posebnost berlinske glazbene scene?
Berlin je krasan i doista ima šaroliku i bogatu umjetničku scenu, gdje se osjećate privilegiranim tim svakodnevnim glazbenim zbivanjima u najrazličitijim oblicima, od kućnih, «salonskih» koncerata, do bivših skvotova, barova, diskoteka ili alternativnih klubova do novih blještavih prostora za suvremenu «ozbiljnu» glazbu. I da ne govorim o tome da se tu neprestano odvijaju najrazličitija križanja -- od mainstreama do alternative, od punka do klasike, od slobodne improvizacije do elektronike, ili pak indie solo nastupa. Na svakodnevnoj bazi srećete i velike face i novopridošlice, a svako križanje, svaka nova ideja i eksperiment su dobrodošli.

Album “Naša velika pjesmarica” zaradio vam je nominaciju za nagradu Porin. Na albumu se nalaze obrade jugoslavenskih hitova 50-ih, 60-ih i 70.-ih u jazz verziji. Kako ste došli na ideju za ovakav koncept?
Sada s dovoljno velike vremenske distance mogu reći da je to neka vrsta moga osobnog “statementa” o vlastitom bavljenju popularnom glazbom. Naprosto, zanimalo me kako je to moje iskustvo moguće povezati s jazzom. Stoga sam i zaronila u riznicu bivšejugoslavenske popularne glazbe, ne da pronađem neke vječne evergreene, već da otkrijem materijal koji bi bio podložan jednom više zaigranom i eksperimentalnom pristupu koji pruža jazz. Dakle, kako napraviti, ne nešto prepoznatljivo, već nešto začudno, bez nostalgije i nešto novo od svih tih hitova i šlagera. Sama ideja ovog projekta pojavila se još prije puno godina iz poznanstva s pjesnikinjom Majom Perfiljevom, koja mi je zapravo s pjesmama kao što su «Balada» ili «Nemam te» ili pak «Tiha tugo moja», odškrinula vrata jugoslavenskoj glazbi sedamdesetih godina i time me zaintrigirala da se ozbiljnije pozabavim razdobljima koja su tu prethodila. U biti, tek otkrivajući riznicu pedesetih i šezdesetih samo dosita razvila jednu pravu istraživačku strast, jer sam shvatila da je riječ ne samo o prilično zapostavljenim razdobljima, već o jednom izuzetno bogatom naslijeđu, gdje se vrlo hrabro i naveliko kopira i prevodi sve što dolazi izvana, što čini da je ta glazba zapravo bajno raznovrsnosna i šarolika, da tu dolazi do najčudnijih i «najneprirodnijih» miješanja stilova. Ukratko, koncept sam «posudila» od jazz muzičara tridestih i četrdesetih godina prošlog stoljeća koji su dekonstruirajući brodvejske šlagere i pjesmuljke stvorili «The Great American Songbook». Ideja i postupak je dakle bio kako koristeći se jazz vokabularom, tj. poigravajući se sa formom stvoriti kanon «nepostojećih» bivšejugoslavenskih jazz standarda, od tuda i ta ironija u nazivu.

Album je pratila i velika regionalna turneja, kakvi su dojmovi? Jeste li zadovoljni?
Bilo je to devet krasnih koncerata u nizu, od Vardara pa do Triglava. I svakim koncertom «Pjesmarica» bi se kameleonski mijenjala, razvijala. Ponekad bi to bilo, recimo u Jajcu, da je uprvi plan došla potencijalna teatralnost pjesama, ponekad bi sva koncentracija slušanja i izvođenja bila na pojednične improvizacije, kao recimo u Banja Luci, ili bi se poigravali sa samom formom kao u Murskoj Soboti, a ponekad bi se, ovisno o publici i prostoru, koncert pretvarao u pravi pop koncert gdje bi ljudi plesali i pjevali unisono refrene s nama kao što je to bilo na trgu u Užičkoj Požegi ili bi pak ponekad atmosfera bila vrlo intimna i tiha, gdje bi sve bilo fokusirano na pojedinacne instrumente, priču samih pjesma i zvuk sam, kao u recimo u Budvi. Na turneji sam bila u društvu izuzetnih talijanskih glazbenika, s kojima izvodim ovaj repertoar od samog početka, i dojma sam da kada bismo «Pjesmaricu» svirali tristo šezdest pet dana, bio bi doduše izazov, ali sigurna sam da bi svakim danom svaki koncert bio bi potpuno druge boje i ugodjaja. Što je na sam kraju ili bolje rečeno na početku i bila u osnovi ideja ove cijele glazbene avanture i ovog probranog repetoara. Sljedeću turneju pripremamo, u trećem mjesecu 2019. i to u pojačanom sastavu, s bras sekcijom!

Pratite li domaću pop scenu? Što se prema vama promijenilo u odnosu na vrijeme kad ste bili njen dio? Postoji li neki izvođač čiji rad vam se posebno sviđa?
Ovako gledano s višestruke distance, ono što me više čudi jest koliko je toga ostalo isto nego koliko se toga promijenilo. Mislim isključivo na mainstream pop scenu. Jer tu se ipak još uvijek vrte isti akteri. Recimo, usporedbe radi, te jugoslavenske popluarne mainstream pedesete i šezdesete su, čini mi se, zvukom i pristupom bile puno smjelije i otvorenije prema svjetskim glazbenim strujanjima za razliku od većine ovdašnjeg mainstreama, za koga mi se čini kao da želi vječno živjeti u nekim devedesetima. Doduše, tu su i lijepi izuzeci, kao recimo Valentino Bošković ili pak Sajsi MC.

Iako ste odavno uplovili u jazz vode, vaša priča s pop glazbom još nije u potpunosti završena. Pripremate novi pop album, kako napreduje?
Polako, jako sam spora u svemu što radim. Iako će se album zvukom i stavom poprilično razlikovati od pop pjesama koje sam pjevala prije, ono što će biti slično jest da će pjevati o ljubavi.

Nastupit ćete na ovogodišnjoj Brucošijadi FER-a, jednim od najpopularnijih glazbenih događaja u Zagrebu. Što vas je privuklo tom nastupu? Što nam spremate za Brucošijadu?
Dobila sam poziv koji se ne odbija. A što ću pjevati – samo hitove!