Vlado Simcich Vava - "Amy je bila najvažnija pjevačica i snažna autorica iz ovog stoljeća"
Foto: Vlado Simcich Vava by Borislav Blagoja Pešić

Vlado Simcich Vava - "Amy je bila najvažnija pjevačica i snažna autorica iz ovog stoljeća"

Riječkom gitaristu, autoru, koautoru, producentu, Vladi Simcichu Vavi glazba je već godinama elokventni sugovornik. Osim što je ostavio svoj pečat na grupe Lufer, En Face, trio Mone, Blagdan Bend, trenutno i dalje ima adute u rukavima u novoj grupi Turisti. Svojim konceptualnim albumima, literaturnim izričjem te raznim umjetničkim stvaranjima, dovodi uha u harmoniju s glazbeno žanrovskim lepezama. Svoj gen rocka obojao je kroz ambijentalnu glazbu,elektroniku,blues,psihodeliju...konstantno njegujući fuzzeve tj distorzije koje se teško mogu modificirati; samo osjetiti. U nastavku pročitajte ekstatične govorne dionice.

Pozdrav! Kroz vaš glazbeni put dotaknuli ste se profesure hrvatskog jezika i književnosti, preko uredništva,novinarstva, DJ-a, geodete... Kada ste se upoznali s glazbom, (koji su bili počeci, vapaji,prekretnice) ,što vas je nagnalo da krenete s glazbenom karijerom dotičući se i ovih raznih funkcija kroz nju?
Hmm, ovako se čini kao da je moj život prilično raznovrstan i zanimljiv. A zapravo je samo normalno dosadan. Baš kao i sam nositelj ukupnog programa, pa da. Sva navedena zanimanja koje sam upražnjavao tijekom i nakon studija nisu, kako se pokazalo, bila ni u približnoj mjeri zavodljiva kao rokenrol. Od prve singlice T.Rexa i longplejke Stonesa sve je upućivalo da ću dobrano zastraniti od konvencionalnog puta mojih roditelja. Sestra je upijala i emitirala pop kulturu s mono gramofona i iz šarenog časopisa. Pa iako me je uspješno izbjegavala i zabranjivala bilo kakav uvid u njezinu skromnu kolekciju singlica, to me nije omelo da zabijam nos u posle koji nisu trebali biti moji i svakodnevno sam počeo bez ikakve namjere proučavati muzičke naslove koji su mi bili nadohvat. Tih pol sata koje sam krao od nje bilo je, čini se, ključno i jednom kad sam se zarazio virusom bilo je – piši kući propalo! Jedno sam kratko vrijeme skrenuo s puta pa sam pomislio da ću se baviti sportom, ali onda sam okrenuo reket u stav električne gitare i stiglo je duševno i fizičko olakšanje, hahaha...

Brojite mnoge suradnje (Meri Tošelj,ENI,Ramirez,Vatra,Boris Štok,Urban...) ,nagrade Porin, kroz samostalne radove ste zapamćeno prohujali žanrovima...Vaše poznavanje rock'n roll scene je impresivno. Kako bi se osvrnuli na svjetsku kantautorsku scenu s kraja 60-ih i početka 70-ih kada se prisjetite sebe u tom periodu istraživanja,upijanja glazbe gdje nije bila toliko dostupna?
Što se tiče suradnji većina navedenih je bila, osim Štoka, na mom prvom samostalnom albumu gdje sam ugostio izvođače koji su pjevali moje stvari. Čini mi se ipak da sam malko prezatvoren, hermetičan, kako autorski tako i instrumentalistički za neke dugotrajnije suradnje, pa sam uglavnom okrenut istraživanju vlastitih ideja gdje ne postoje žanrovske granice. Osim toga, mislim da se krećem dosljedno onim smjerom koje mi ostavljaju vlastite mogućnosti, nikada preko toga! E, sad kantautori iz doba kad sam tek progledao i počeo razvijati svijest tek su kasnije postali dijelom moje arheološke avanture u rokenrolu. I siguran sam da se negdje može u mojim stvarima čuti i Dylana, Jamesa Taylora, Fogelberga, Brownea, Grama Parsonsa, sve one koji su mi život začinili da mi svijet bude draži.

U jednom od vaših samostalnih radova "Cinemascope Blues" nalazi se obrada "Amazing Grace", ploča je posvećena: "njenom Veličanstvu Amy Winehouse". Rekli ste da vas je njezina ploča "Back to black" preobratila, ako sam u pravu. Kako je došla ideja i što vas je privuklo kod Amy? 
Tu ne postoji neka velika tajna. Naime, zatekao sam se u Londonu upravo na dan kad je Amy umrla i nisam se uopće iznenadio tom viješću, gotovo mi je to imalo smisla s obzirom na životni stil koji je njegovala. Kako kod mene uglavnom informacije putuju sporo mozgom, tek za koji dan sam doživio šok! Uključio sam svoju snimalicu i počeo grozničavo bilježiti, pretpostavljam da su to bile, emocije, potpuno intuitivno i bez ikakvog plana. U pauzama sam vrtio stalno "Back to Black", ne nalazeći ni danas nikakvu manu u tom produktu. Amy je bila najvažnija pjevačica i snažna autorica iz ovog stoljeća. Baš me zanima može li je ijedna aktualna izvođačica dosegnuti... Dokumentarac o Amy je izniman i iscrpan, njezina samodestruktivnost ju je vodila na put bez povratka, nije li? "Amazing grace", baš tako...

Jedna od prvih misli na "Cinemascope Blues" mi je bila "40 Seconds Of Love" od Angel's Breath-a (projekt Milana Mladenovića i Sube).  Vezano za Mladenovića, pročitala sam da ste rekli kako ste prije sanjarili o suradnji s njim. Bili ste čak i na koncertu? Što bi pokušali istaknuti kod te glazbene ikone? 
O Milanu sam napisao nekoliko eseja, bio je, neodvojivo od  cjelokupnog EKV, za mene najvažniji autor, pjevač i gitarist s ovog područja. Svaki od albuma tog benda sam itekako upijao, pretpostavljam da su s područja rock kulture, rječitosti i muzičke izazovnosti EKV bili ono za čim sam tragao – kombinacija oštroumnosti i srčanosti. Svaki sam njihov koncert u Rijeci pohodio. To je bilo nešto nalik hodočašću. S prijateljima iz djetinjstva se povremeno nalazim pa znamo često svirati par njihovih stvari. Ne vjerujem u zagrobni život, al za slučaj da isti postoji ispričavam se za skrnavljenje Milanu...

2014.godine izdali ste roman "Srce od gume", radnja se odvija u Rijeci i Londonu gdje se održava Live Aid. Glazbeno ste obuhvatili i proširili široku stilsku lepezu rocka, čak i u literaturnom obliku. Vezano za roman i rock'n roll. Prije je glazba definirala,odgajala... Danas kada povučemo paralelu, što se događa? 
Roman je za centralnu temu imao dvojicu prijatelja, Petera i Ivana, od kojih je jedan od njih trebao u svojstvu novinara otić na taj generacijski Woodstock, na Live Aid u London. Ta fiktivna epizoda u romanu završava tragikomično, no taj stvarni događaji iz 1985. bio je od velike važnosti za mene, jer je održao na životu idealističku sliku o društvu koje je posvećeno spašavanju onih najugroženijih. Odlična platforma za dežurne cinike, zar ne? Rekao bih da su današnja načela jednostavno drugačija, kako ekonomski tako i socijalno i da se treba brzo prilagođavati postavljenim pravilima, ali ne tako da netko drugi za nas određuje pravorijek ili preuzimanje odgovornosti! Jok!

Vaš najnoviji projekt je bend "Turisti" u kojem s Ivom Močibob (ex E.N.I), Bobom Grujičićem (ex En Face,Let 3, Kojoti...) donosite znatiželjni budući smjer. Zajedno brojite već duže poznanstvo, kako je došlo do "Turista" i kako izgleda stvaranje budući da imate ogromno iskustvo svi zajedno? 
Turiste sam pokrenuo jer sam želio oživjeti vlastitu "karijeru", tj ono što je ostalo od nje. Sigurno da se radi o društvu koje je opterećeno iskustvom, i sam sam u ovom poslu trideset godina, pa mi je jasna i sumnja koja okružuje taj, nazvali ste ga pravim imenom, projekt. No, kako sam odustao jako davno od nekakve sigurne akademske ceste, za život zarađujući isključivo od rokenrola  (muzike, svejedno), htio sam naprosto nastaviti ono u čemu sam kompetentan, bez obzira dal se to nekom sviđalo ili ne. Svakako da bi bilo možda ugodnije živjeti od nečeg praktičnog, bit tesar ili električar, al kad me je na raskršću već privukao ovaj odsjek, onda tu i ostajem! Što se tiče samog procesa stvaranja i snimanja s Turistima, najčešće postavim u cijelosti pjesmu kod kuće u demo obliku, nakon čega odemo nas troje u prostoriju i u tim krnjim uvjetima pripremimo se za studio. Producent, Matej Zec, daje konačni oblik i zvuk pjesmama. Album smo upravo dovršili, preostaje samo miksanje i objava početkom sljedeće godine. 

Paralelno sa "Turistima" pripremate i samostalno izdanje obojeno Blues utjecajima. Album " Juke Joint" očekujemo početkom sljedeće godine ako se ne varam? Za uvertiru ste nam dali singl "Alone Blues" u kojem je teško prevesti ispreplitane emocije i mirise na papir. Kako izgleda vaš tjedan i koliko je trebalo vremena za "Alone Blues" ?
"Juke Joint" će izaći iza Nove godine za Dallas Records, najprije u digitalnom obliku, dakle moći će ga se poslušati na Deezeru, a potom će u isto vrijeme kad i debi Turista zaživjeti i u fizičkom obliku. Ovaj posljednji instrumentalistički album je nastajao u bizarnim uvjetima. Naime, godinama sam se mučio nasilnim uspavljivanjem tijekom perioda punog mjeseca, pritom ne oskudijevati ni u pomoći moje živahne dvoipol godišnje kćeri, dok konačno nisam shvatio da je bolje tu akumuliranu energiju ne-sna kanalizirati u nešto kreativno. Pomislio sam kad već Mjesec podiže i spušta nivo mora, utječe na ponašanje životinja, sigurno ne izostavlja ni čovjeka izvan dosega svog blještavila! Cijela je 2016 bila, dakle, hvatanje tih mjesečevih struna, a posljednja je pjesma nastala upravo tijekom onog super-moona, u mega izdanju koje će se ponoviti tek za 75 godina. Bio bih budala da to nisam iskoristio! Što se tiče baš najavnog singla Alone Blues, mislim da je to jedini instrumental tako čvrste strukture i jasnog blues aranžmana, za razliku od ostalih sedam stvari u kojima ispreplićem ambijentalne zvukove, psihodeliju, melodioznost... 

Radite li kada kakve trikove kod ambijentalne glazbe?  Slide gitara se "igra s unutarnjim ja" za one s empatijom, što osjećate kada svirate? 
Ambijent kojim se bavim na "Juke Jointu" jest isključivo nastao eksperimentiranjem zvukova s gitarom, kako električnom tako i akustičnom, nemam pomoći sinteva. Takav oblik stvaranja je izuzetno terapeutski, oslobađajući, pretpostavljam nešto nalik pisanju struje svijesti, intiman je i prilično melankoličnog zvukovlja. Katkad mi se čini da sa sobom vodim istinite ispovijesti. A one nisu baš najugodnijeg karaktera, ma kakvi! Ne znam zaista kako moja muzika ostavlja dojam na slušatelje. Dosada? Glupost? Suvišnost? 

Kakva je atmosfera na koncertima? Netko voli mala apstraktna mjesta na kojima svira, netko širu publiku. Imate li koje koncerte na kojima ste svirali a da bi ih izdvojili i primjećujete li po publici i komentarima kakva je empatija prema glazbi danas?
Ovi nastupi sa samim sobom, uz pomoć analogne tehnologije, su mi izuzetno stresni, pa sam ih vremenom u potpunosti ostavio iza sebe. Osim toga često me je na tim povremenim svirkama pratio i manjak entuzijazma publike, što međutim nije bilo dovoljno da me odvrati od snimanja takve muzike, haha... Živo se sjećam promotivnog nastupa u Palachu, jer je publika u nekoj mjeri ipak bila kondicionirana na ono što radim, te koncerta u Areni u Puli, prije Sinead O'Connor. 

Koje koncerte od domaćih i stranih glazbenika na kojima ste bili bi istaknuli i po čemu?
Uvijek odem rado pogledati Let3, oni predstavljaju oštricu kritike društva u kojem smo zaglavili, naravno Urbana i bend jer su prilično nepredvidljivi u interpretacijama, Partibrejkerse i Repetitor jer su sama suština rokenrola – opasni su! Uživam u svakoj svirci Moskve, odlični su! Od stranih lista bi bila predugačka pa ću izdvojiti Rolling Stonese koji su najveći, spektakularni Kiss, uvjerljivi Placebo, predivni Muse, Radiohead... 

Koliko možete izdržati bez sviranja i slušanja glazbe?
Dvije su aktivnosti kojima se bavim kontinuirano desetljećima: slušanjem muzike i čitanjem. Redoslijed se katkad korigira, prema trenutnom stanju, haha. Gitare se lovim svaki dan, ali nikad niš ne vježbam, pa otuda i moja prstometna ograničenost, već se poigravam rifovima ili temama, pa neke od njih zabilježim, preslušam za koji dan i brišem ili ostavljam za budućnost. Precizan odgovor na pitanje glasi: par sati dok spavam.

Za kraj, preporučite čitateljima Sound Report-a par autora i par pjesama (domaćih ili stranih) s kraja 60-ih i početka 70-ih koji nisu toliko popularni a trebali bi ih poslušati.  Hvala na razgovoru! 
Od domaćih i ex domaćih imam svega dva prijedloga: Time, istoimeni debi album (1972) je remek djelo, te od Pop Mašine, beogradskog hard rock trija, također debi album (1973) naziva "Kiselina", vanvremenski psihodelični bluz rock koji razbija stakla po sobi! Svijet je tih godina bio u povlaštenoj poziciji u odnosu na naše krajeve i razvijao je ubrzano studijsku tehniku, autorstvo, instrumentalističku vještinu, nešto što je dolazilo k nama s manjim vremenskim odstupanjima... Postoji nekoliko ploča izvođača u mojoj kolekciji za koje mislim da su iz nekog razloga prošle relativno slabo zapaženo, a fantastične su, poput Captain Beyond, H.P.Lovecraft, Youngbloods, Free, Gong, Far East Family Band,Van der Graaf Generator...