Vlatko Stefanovski: "Ego je nešto što nas odvaja od našeg Oscara"

Vlatko Stefanovski: "Ego je nešto što nas odvaja od našeg Oscara"

Nakon više od 40 godina impresivne karijere, Vlatko Stefanovski, najbolji gitarist ovih prostora, objavio je album "Mother tongue". Par dana motivacije i inspiracije bilo je potrebno Vlatku Stefanovskom da snimi devet instrumentalnih dragulja. Bio je to povod našeg razgovora s ovim velikim umjetnikom.

Album je nastao u par dana?
Da, tri-četiri dana.


Kako to?
Zato što sam ga spremao dvadeset godina. Već dvadeset godina tu i tamo sviram solo koncerte. I onda taj svoj solo koncert stavljam u formu, polako osmišljavam i dotjerujem. Već sam skupio dovoljan broj tih numera koje mogu sam izvesti. Sve sam to istovario za tri-četiri dana. U ovom poslu, u umjetnosti, filmu, kazalištu, književnosti; pripreme su mnogo važnije od samog čina stvaranja. Ta kondenzacija, što dulje traje to je proizvod bolji. Ili fermentacija, što dulje traje, to je proizvod bolji. Ako su pripreme dovoljno duboke, dugačke i pažljive, onda je sam čin snimanja lak. Mi smo prvi album grupe Leb i Sol snimili za dva dana. Police su snimili prvi album za tri dana. Prije toga su dosta vježbali i dosta se spremali. Ja sam ovo vježbao četrdeset godina. A o ovom sam solističkom projektu na akustičnoj gitari razmišljao dvadeset godina. Ne želim da to zvuči pretenciozno, ipak imam jedinstven stil u sviranju, u pristupu toj gitari. Mislim da mi je stil prilično originalan i taj je ton prilično prepoznatljiv. Prilično se razlikujem od ostatka gitarista. Moji kolege, od najvećih i ovih koji nisu toliko poznati, početnici, svakog mogu prepoznati. Veliki majstori, kad ih čuješ, odmah ga prepoznaš. Kada čujete Santanu, nemate šanse da ga promašite, znate da je to Santana. Kad čujete Claptona, isto tako. Veoma je teško u tom oceanu gitarista, milijunskom broju ljudi koji sviraju gitaru, izboriti se. Mislim da sam se izborio za svoje mjesto. 


Kako ste došli do toga?
Uglavnom vježbajući, čitajući puno o muzici, slušajući muziku, slušajući gitaru. Mijenjajući gitare, mijenjajući svoj zvuk, obilazeći gitarske shopove u potrazi za novim gitarama, pedalama, žicama, trzalicama, pojačalima i svime. To je jedna konstantna potraga za savršenim zvukom. I to u mom slučaju nikada neće prestati. Ja imam u glavi kako bih htio da moja gitara zvuči, ali to još nemam pod prstima. To je proces, kao klackalica, nekada prevagne tehnika, nekada prevladaju emocije. Moja potraga je dugotrajan maraton. 

Je li to razlog eksperimentiranju s raznim žanrovima?
To što sam ja eksperimentirao, to je malo i moja sreća. Ne mogu baš svi sebi dozvoliti da sviraju s big bandovima, da sviraju sa simfonijskim orkestrima, da sviraju s vrhunskim majstorima ovog posla. Ja sam imao tu sreću da podijelim pozornicu u dosta navrata s velikim majstorima kao što su Tommy Emmanuel, Jan Akkermann, Londonski simfonijski orkestar, Filharmonija Monte Carlo... Imao sam privilegiju. To je čista sreća. Mogao sam vježbati još sto godina, a da ne stignem do njih. Stjecajem okolnosti sam uspio doći do njih, da s njim radim, s njima da učim... Vjerujte, privilegija je slušati tonsku probu Londonskog simfonijskog orkestra, a ne svirati s njima. Tonsku probu gledati je privilegija, to je jedan savršen orkestar koji zvuči božanstveno. Stići do njih je nemoguća misija.

Kakva je razlika, nakon tako velikog, svjetski poznatog orkestra, doći ovdje i surađivati s našim ljudima?
Meni je okej. Jer, morate biti spremni komunicirati s uličnim muzičarima i s vrhunskim, izvikanim, popularnim umjetnicima. Čovjek mora biti fleksibilan, mora se znati uklopiti u romski, puhaći orkestar i uklopiti se u rock'n'roll situaciju, glasnu, gdje je na pozornici puno decibela. To je pitanje fleksibilnosti, koliko ste fleksibilni, koliko ste spremni da preuzmete ulogu gosta, da preuzmete ulogu nosioca nekog projekta. To je sve pitanje fleksibilnosti.

Je li to pitanje i ega? Treba li biti oprezan s tim?
Ego je nešto što pomaže u preživljavanju na ovom svijetu, ali je nešto što odmaže u umjetnosti. Ego je nešto što nas odvaja od našeg Oscara. Vaš ego je ono što vam stoji na putu prema vašem Oscaru, ili prema Grammyju. Svi veliki ljudi koje sam upoznao su oslobođeni ega. Oni su uspjeli da se izbore protiv te svoje persone koja visi nad svakome od nas, kao neki teret kojeg se teško oslobađati. 

 

Surađivali ste sa Šerbedžijom i na ovom albumu...
Ta numera nije bila planirana za ovaj album. Zato je bonus track, ona je nastala sasvim spontano. Jednom prilikom kada je on zbog filma bio u Skoplju kod mene kući, za petnaest minuta smo to snimili. Volim stvari koje su istečene iz rukava, koje nisu predugo osmišljavanje, pakirane, producirane, preproducirane. Cijeli je moj album kao takav, istečen iz rukava. To je i njegova vrijednost. Tu nema puno kalkulacija.

Mnogo je pojedinaca s ovih prostora najbolje u svom području , na svijetu, a ovdje stvari ne funkcioniraju najbolje...
Znate zašto? Nismo navikli poštovati svoje bližnje. Nismo navikli imati dovoljno respekta. Uglavnom je to ignoriranje: "Aha, pusti ovoga, pusti onoga..." I na kraju to je uvreda prema samima sebi. Ne smijemo ignorirati ni ovu kavu koja sada pijem. Vjerujem da je u Rimu možda ukusnija, ali ne smijem niti podcijeniti ni onaj ručak koji ću jesti za sat-dva pa tako ni onu muziku koja se oko mene svira. Naprotiv, trebam afirmirati ono što je dobro. Ono što ne valja prvo upadne u oči i dobro je to malo sakriti, ako se može. Male nedostatke... ne trebamo se time baviti. Dobro je prepoznati nešto fino i na ovim prostorima i kod ovih ljudi, u ovim suradnjama koje radim u regiji. Večeras sam na koncertu Gibonnija, imam ogroman respekt prema njemu. Već je to dugogodišnja suradnja, ljubav i poštovanje... Tako da ne vidim zašto bi on bio manje vrijedan od pjevača grupe Simply Red. Volim afirmirati i prepoznavati fine stvari koje se oko mene dešavaju.

I za kraj, radite li već na nekom dugoročnom projektu, kao što je aktualan album?
Romska filozofija mi je mnogo bliska. Volim živjeti za danas, eventualno za sutra. Ne mogu ništa, i ne želim planirati na duge staze. Ima jedna poslovica koja kaže: "Ljudi planiraju, a Bog im se smije". Znamo što smo, ali ne znamo što će sutra biti. Uključujući fine stvari, ali i ne tako fine stvari koje nas možda čekaju.

Stefanovski