13. Zu u Močvari
Zu © Thor Egil Leirtrø

13. Zu u Močvari

Vjerujem da se nitko nije naročito iznenadio kada je prije kojeg tjedna objavljeno da rimski čudaci imena Zu ponovno dolaze u Zagreb. Dapače, skoro da bi više čuđenja izazvala informacija kako, eto, baš ove godine, iz nekog razloga neće doći. Jer ne propuste navratiti uvijek iznova prije nego Zemlja stigne odvrtiti novi krug oko sunca. Netko je uspio prebrojati da im je ovo trinaesto gostovanje.

Prije nego što sam počeo pisati koncertne izvještaje za portale, morao sam naravno malo razboritije pristupati odluci o tome za koje ću gigove izdvojiti paricu, a koje ću preskočiti (ili se nadati ubodu u nekoj nagradnoj igri, koje sam tad sustavno i uporno igrao). Nije mi u to doba glazba koja se etiketira kao "avant metal free jazz no wave" bila nekim naročitim predmetom interesa, tako da sa žaljenjem moram priznati da sam prvih jedanaest upriZurenja ne samo propustio, nego i u potpunosti izignorirao. A onda se prošle godine u proljeće dogodila ta čarobna večer u KSET-u kada je Zu obrisao pod sa svim za što sam do tad mislio da je muzika. Ne znam točno koje su bogove držali za vrat tog dana, ali svaki ton koji su prizvodili je zvučao kao smisao života, ljubav, smrt, sreća i patnja odjednom. Izmasakrirali su nas do krajnjih granica, a meni se čvrsto urezali u sjećanje kao bend kojeg više ni pod koju cijenu neću propuštati. Ta se cijena ovaj put manifestirala u činjenici da sam danas na prijemnom ispitu za fakultet (dobro je prošlo, hvala na pitanju) bio onaj tip koji je blago iritirao buduće kolege zijevanjem, ali oprostit će mi valjda već nekako jednom.

Naslutili ste već do sad, imao sam ogromna očekivanja od ovog giga. Jesu li ona do kraja ispunjena? Nisu. Prvotni razlog, da to odmah razjasnimo, leži u meni. Nisam naime bio sav svoj, mučila me neka tjeskoba. A to je prilično krivi filing za doći na koncert Zua jer oni nisu u stanju pomoći po tom pitanju. Dapače, ako ti dođeš nervozan, solidne su šanse da će ti ta trojica autističnih frikova svojom ultra glasnom kaotičnom muzikom samo dodatno pokvariti raspoloženje. Treba im pristupiti čista srca i glave, te potpuno koncentirano i spremno na pokušaje percipiranja svih njihovih titraja. Ja sam svjestan da se vas ni najmanje ne tiče to što ja to nisam bio u stanju, i žao mi je što sad već trideset sekundi o tome čitate, ali što da se radi kad je to zbilja nepovratno pokvarilo sliku koncerta u mojoj glavi. A to je ista ona glava iz koje izlaze ove riječi tu.

U redu, sad kad smo to razjasnili, mogu pokušati navesti i neke malo racionalnije argumente u pokušaju opravdavanja teze da su ova tri neupitno neopisivo talentirana glazbena istraživača ovaj put lagano otišla stranputicom. Prva stvar – bubnjar. Novi je u bendu, i očito mu dvojica starosjedioca još nisu uspjeli razjasniti da je krajnje neprimjereno i protivno svim njihovim kodeksima to što se tu  i tamo nasmiješi i pokaže znakove entuzijazma kao da mu je, božemiprosti, skoro pa i drago što je tu gdje je. Šalim se, ali samo djelomično, jer time doista jest ponešto narušavao koeficijent scenske moći i dostojanstva, a za Zu je ključno da ih se gleda sa strahopoštovanjem. No, mnogo je bitnija stavka ta što momak, Tomas Järmyr, koliko god bio tehnički besprijekoran i čist, ipak nema ni približno tu razinu imaginacije, ludosti i manijakalne brzine koju nam je prošli put prikazao dozlaboga arogantni Gabe Serbian, koji je u međuvremenu otkazao suradnju. Mislim, možda on to sve ima negdje u rukavu, ali se jučer većinom koncentirao na nešto oporije obrasce čiji je tip ritmičke kompleksnosti cijelu stvar ipak podosta ukalupio u zonu između matha i metala. Hoću reći, izostao je onaj slatki moment u kojem sva trojica toliko virtuozno šibaju da čovjek pomisli "ovako nešto nikad do sad nisam vidio ni čuo i uopće ne znam gdje ovo svrstati". Još je jedna zamjerka to što je svirka zbilja bila vrlo kratka. Da su svirali s još dva benda, pedesetak minuta bi bilo sasvim pristojno, ali ovako se to, uz cijenu karte od sedamdeset kuna ipak čini nedovoljnim. Stoji to da je bio Prodigy party nakon giga pa je sve išlo nešto žurnije, ali čisto sumnjam da im je itko izričito zabranio da sviraju još 10-15 minuta.

Sad mi tek postaje jasno da nisam manje upućenima uopće dao do znanja da je bend sastavljen još samo od basa i saksofona. No, nije to jedna od onih situacija kad si pomislite "dobro je, ali fali tu gitare, a ni kljave ne bi loše upale", budući da su ta dvojica velemajstora u stanju proizvesti toliki dijapazon zvukova i podražaja da bi im iti jedan dodatni instrument uživo u biti samo smetao. Dokaz da im to jučer u Čvari nije uspjelo do one mjere do koje znaju i umiju postoji u obliku prilično mlake reakcije stotinjak okupljenih i kratkog bisa koji se dogodio više iz pristojnosti nego ičeg drugog. Eh, da mi je ovo bio prvi odlazak na njihov gig, dojmovi bi vjerojatno bili dosta pozitivniji. Ovako, preostaje samo zaključiti kako se radilo o pristojno odrađenom nastupu benda čije su promjene u postavi ipak ponešto unazadile ukupne performanse.