Hauser i prijatelji: Glazbeno savršenstvo uništeno u afektu

Hauser i prijatelji: Glazbeno savršenstvo uništeno u afektu

Može li Stjepan Hauser nadmašiti nedavnu psovku Sandre Perković i popuniti više novinskih članaka činjenicom da je usred solističkog gala koncerta u rodnom gradu i Zagrebačku filharmoniju i dirigenta poslao u p.m.?

Koliko je prag tolerancije javnosti za ovu vrstu glazbene genijalnosti? Stjepan Hauser je najbolji svjetski violončelist. Kao dostojan nasljednik legendarnog učitelja Mstislava Rostropoviča, svaka njegova odsvirana nota na violončelu prirodno i spontano se približava savršenstvu, dok glazbena vizija koju nosi u glavi uzima najbolje od svih glazbenih žanrova i stapa ih u jedno, uz neizostavnu prisutnost balkanskog šarma i strasti na koji padaju i najtvrđa srca.

No, zašto onda u rodnoj Puli, uz gostovanje najboljih mladih svjetskih zvijezda klasične glazbe, bez problema ne može napuniti Arenu dvije večeri za redom, usred turističke sezone, možda i tri? Zašto je sinoć bilo podosta praznih mjesta, umjesto da se publika trgala za kartu više, a i prije godinu dana je na jedvite jade napunjen Lisinski?

 

Stjepan Hauser

 

Opće nezanimanje za ovaj projekt? Sumnjam. Ono što je bilo vrckasto i ludo, ali simpatično na početku njegove karijere, danas je već postalo pomalo iritirajuće. Dok je razvijao svoje glazbeno iskustvo, vrijedno definirao prepoznatljiv izvođački stil, napravio je nažalost nekoliko koraka zbog kojih publici više nikako nije simpatičan. 

Taj isti "zločesti dečko" svojim je postupcima uspio zasjeniti svu ljepotu i čari doživljaja; glazbene trenutke koji su trebali ispisati povijest nažalost je uspio utopiti u moru loših upadica i krajnje neprimjerenom ponašaju.

Dijelimo mišljenje kako bi se klasični koncerti trebali riješiti uštogljenosti i strogih pravila ponašanja koja ih često prate, no ove je večeri Stjepan Hauser jednako pretjerao u zrelosti, finoći glazbene raskoši kao i u nezrelosti vlastitog ponašanja.

Ako bi od domaćih dirigenata mogao birati - boljeg ne može izabrati. Maestro Ivo Lipanović gotovo uvijek daje i posljednji atom snage kako bi dobio najbolje od orkestra, kako bi svako izvedeno djelo zvučalo dostojno solista koji se nalazi na pozornici, uz neizmjerno poštovanje prema istom. A Zagrebačka filharmonija... svi znamo kako s njima ide. Kao dugogodišnji suradnik uz nebrojeno odsviranih koncerata s njima, Stjepan je znao u što se upušta. I kolega i ja smo ih često znali kritizirati, ponekad bi nas ugodno i iznenadili, no kritiku kakvu su od njega sinoć dobili, nisu zaslužili. Jest, zeznut je savršen trenutak, i ja sam došla na koncert zapravo da vidim Kseniju Sidorovu uživo i čujem taj strastveni "Libertango", ali postoji određena razina samokontrole koju bi svaka osoba trebala ispoštovati, pogotovo solist svjetske klase. Agresivno izderavanje uz psovke usred koncerta nije rješenje. Nikada. Pogotovo prema maestru Lipanoviću koji je prihvatio cijele večeri prihvatio svaki interpretacijski kiks i Hausera i njegovih prijateljica s osmijehom.

A prijateljice?

Znaš ono kad ti pijani i znojni frajer naporno uletava u klubu, a ti ga se nikako ne možeš riješiti? Naporan je i ne da ti mira, a ti bi samo plesala do zore? E, upravo je tako izgledao prvi javni nastup Lole i Hausera. Lola Astanova možda ima mnogo pratitelja na Instagramu i, bez imalo sumnje, ima odličnu figuru koju je dodatno naglasila blještavilom šljokica; ali sviračke mogućnosti ipak nisu pratile kako bi dodatno začinile čitav paket. "Mjesečevu sonatu", temu iz filma "La La Land" i "Love Story" odsvirala je plastično, školski korektno, ali osjećajno prazno. Vidno joj je bilo neugodno zbog ponašanja čovjeka do sebe koji je očajno tražio poljubac vjerojatno da showbizz magazinima daje mogućnost plasiranja novog članka. On je uz sve to, naravno, svaku notu odsvirao savršeno, romantično, svjetski, dok se ona tek oslobodila kada je na pozornici ostala sama. Još uvijek to nije bilo na razini, ali uz sve što joj je "prijatelj" priredio, bude mi ju iskreno žao. Pokazuje puno kože, no nije neprimjereno -  to radi s ponosom i zaslužuje poštovanje. 

 

Stjepan Hauser

 

Teško je stati pored Hausera i zvučati barem približno dobro. To nije uspjelo ni Caroline Cambpell, ženi koja često svira s Aerosmithom. Izjavila je kako joj je ovaj nastup na "bucket listi", a uzbuđenje ju je vidno preuzelo. Slabašno i tanko, pogotovo u Montijevom "Čardašu", kada se zaplela u želji da što virtuoznije izvede djelo. Naravno, da je Stjepan isto bez imalo muke razvalio. 

 

Hauser

 

Stari prijatelj gitarist Petrit Ceku bio mu je jedini dostojni protivnik te večeri. Emotivna posveta Oliveru Dragojeviću i najhladnijima izmami suze na oči dok se tuga pretvorila u strastveni tango koji je zapalio strasti. I tako je trebalo biti cijelu večer. Bez puno priče, bez puno neukusnih upadica, samo sirova emocija, dva virtuoza, direktno iz srca. Mekan, nježan i elegantan zvuk Petritove gitare stopio se sa sirovošću violončela i odveo sve u neku novu razinu, u neku novu dimenziju s punim mjesecom na nebu koji je cijelo vrijeme s ponosom pratio čaroliju.

 

Stjepan Hauser, Ksenija Sidorova

 

Revolucionarka u sviranju harmonike, jedna od trenutno najboljih mladih svjetskih instrumentalistica, Ksenija Sidorova, izazvala je vidno uzbuđenje kod domaćina koji ga je iskazao na samo njemu humorističan način, otpjevavši i posvetivši joj najpoznatiji stih "Nadaline". Bila je šećer na kraju, harmonika u njenim rukama zvuči ženstveno i elegantno, zavodljivo i šarmantno. "Oblivion", Astora Piazzolle u ovom aranžmanu vrijedi doživjeti. Ona je nespretan kraj "Libertanga" podnijela stoički, kroz šalu, s velikim i prekrasnim osmijehom na licu, vjerojatno ne razumjevši što je u tim trenucima njen prijatelj urlao maestru Lipanoviću pomahnitalo mlativši s gudalom oko sebe. Nadam se da ćemo ju uskoro imati priliku gledati u Lisinskom u samostalnom izdanju, u izvedbi njenog fantastičnog albuma "Carmen" ili u sklopu trija s Andreasom Ottensammerom i Nemanjom Radulovićem.

Uz sve to, ipak je zaslužio puno veći aplauz na samom početku za "Rusalku", "O Sole Mio" i "O Mio Babbino Caro". Štoviše, za ovu je interpretaciju zaslužio duge, stojeće ovacije. Šteta, možda je trebao objasniti djevojkama čije pozadine često viđamo na njegovim Instastoryjima koje su okupirale prve redove da i ovdje podignu atmosferu nešto glasnijim aplauzom. 

Kad violončelo na samom početku zaplače izvedbom arije "Casta Diva", jasno je da je veliki frajer samo maska iza koje se krije slabašan, nesiguran, ali iznimno talentiran dječak koji je sam uspio osvojiti svijet. Koji je itekako svjestan činjenice tko ga ipak jedino i iskreno voli, bez obzira na sve.