Whole Lotta Rock And Roll uz Roberta Planta

Whole Lotta Rock And Roll uz Roberta Planta

Za glazbene sladokusce prošla je subota bila rezervirana za jedan od najposebnijih glasova u, usudila bih se reći, čitavoj povijesti glazbe i frontmena jednog on najkultnijih bendova svih vremena – Led Zeppelina. O Robertu Plantu smo nedavno već pisali, a mišljenja sam i da ljudi koji će čitati ovaj review ionako dobro znaju o kakvoj se pojavi radi, tako da je možda bolje odmah prijeći na stvar.

Dok je vruće istarsko sunce još dobrano pržilo Pulu, na pozornicu smještenu u jedan od spektakularnijih koncertnih ambijenata, Arenu u Puli, popela se mlada kantautorica Lovley Quinces. Iako sam bila skeptična prema odabiru Dunje kao predgrupe jer mi se, iskreno govoreći, nije uklapala u taj „đir“, ona je već prvim taktovima pobila sve moje sumnje. Njezin snažan i uvjerljiv vokal u kombinaciji s milozvučnim tonovima akustične gitare zaintrigirali su i ugodno iznenadili okupljen publiku, koja kao da je počela shvaćati da se itekako isplati dolaziti na predgrupe jer nikad ne znaš kakvo iznenađenje te tamo može dočekati.

Kakvih pola sata nakon što je Lovley Quinces, vidno zadovoljna sobom, a vjerujem i publikom, završila sa svojim nastupom, magično okruženje Arene bilo je ispunjeno što znatiželjnicima, što „zagriženim“ fanovima, koji su došli čuti osobu uz čije pjesme smo svi (barem u nekom periodu života) sanjali o možda najboljim vremenima rock'n'rolla. Robert Plant i njegovi brojni Sensational Space Shiftersi sat i pol su drmali Arenu presjekom najboljih hitova Plantove dugogodišnje i bogate karijere kakvom se malo tko ovih dana može pohvaliti.

Nastup je počeo pjesmom „Poor Howard“ polako zagrijavajući publiku, kojom je među publikom na samom početku stvorio pozitivnu i rasplesanu vibra, ali i dao do znanja da nismo došli na koncert Zeppelina, već na Roberta Planta. I nakon toliko godina, Plant je i dalje odličan glazbenik koji itekako dobro zna „dozirati“ što će pružiti svojoj publici pa su se tako on i odlično raspoloženi bend tijekom čitavog koncerta transformirali iz bluesera u folk bend, iz kelta u rockere. Mislim da uistinu nije potrebno objašnjavati koje su pjesme izazvale najveće osmjehe na licima publike, bili su to naravno klasici poput „What Is And What Never Should Be“, "Babe, I'm Gonna Leave You" i osobnog favorita „Whole Lotta Love“, koja je u drugačijem aranžmanu promišljeno ostavljena za sam kraj regularnog dijela koncerta. Očekivali bismo da će se na ovom popisu naći i klasik „Black Dog“, s jednim od najmoćnijih riffova svih vremena, međutim dečki su se možda previše zaigrali i od jedne odlične rock pjesme napravili nešto predugačko i pomalo dosadnjikavo. Ali zato su par redaka iznad navedeni klasici itekako koncert uspjeli održati na očekivanom nivou, razgalivši srca publike svih generacija. Njima bih još pribrojila i „Spoonful“ koju je popratio odličan instrumental te „Little Maggie“, koja je izazvala cupkanje i u Arenu unijela dašak keltsko-afričkih nota.

Nakon otprilike sat i desetak minuta, Plant i bend su se pokupili s pozornice, međutim okupljena publika naravno nije dala da ostane na tome pa su nas počastili s još dva bisa, odsviravši neizostavni "Rock'n'Roll“, dok je za drugi bis odabrana nježna „Going to California“.

Rijetko kad mi se dogodi da i dva dana nakon koncerta imam podijeljene dojmove..  s jedne strane mišljenja sam da je koncert bio prekratak jer se tolike godine karijere teško mogu sažeti u sat i pol svirke, a što je možda utjecalo i na činjenicu da su izostale pjesme kojima sam se najviše radovala, u prvom redu „Kashmir“ i naravno, „Stairway to Heaven“.

S druge strane, možda sam malo glazbeno „razmažena“, ipak je to čovjek u određenim godinama, a što se izbora pjesma tiče, svima nam je jasno da se njegova karijera ne svodi na Led Zeppelin, čime ima i puno pravo potaknuti nas da se otvorimo prema novim stvarima i zamijeniti neki „klasik“ onime što on u tom trenutku smatra boljim.

U svakom slučaju, bio je to jedan izniman koncert u divnom okruženju, a nadam se da će ovog puta ipak proći neko kraće vrijeme prije no što nam se Plant opet vrati. Definitivno ga se nismo zasitili.