The xx melankolija u Zagrebu

The xx melankolija u Zagrebu

Sinoć se, u Boćarskom domu, odvio nedvojbeno najljepši i najdirljiviji koncert u posljednjih nekoliko mjeseci; kako među publikom, tako i među izvođačima. Subjektivizam ovdje definitivno ne prelazi granicu pretjeranosti. Sve je to već na početku izvedbe automatski utvrđeno uspješnom komunikacijom publike i benda.

Sat vremena prije The xx, na binu izlazi Jenny Hval kao predgrupa. Jenny je na pomalo boemski način zauzela svoju binu na tih šezdeset minuta. Skakutala je pozornicom, ponijela prugasti ručnik i legla na njega, pritom govoreći kako ju baš i nije briga što nije ljeto i što se ne nalazi na plaži dok pjeva polegnutog tijela na njemu. Riječi njenih pjesama prava su poslastica za osobe melankolično usmjerenih duša. Ali, ova je večer očito i organizirana u takvom tonu. Također, potrebno je naglasiti njene plesne pokrete i čudnjikave akrobacije kojima je smanjivala ukočenost publike, a donekle ih i rasplesala.

Kako i biva s predgrupama, dvorana je osrednje popunjena, a prvi redovi su zauzeti, ne bi li ljudi bili što bliže tijekom sljedeće izvedbe. Publika se u međuvremenu počela okupljati, a redovi pred šankom i garderobom pomalo postaju nesnošljivi. Svijetla se gase, a blagi zvučni šum najavljuje početak glavne izvedbe. Jamie, Oliver i Romy na binu dolaze u već poznatoj kolektivno crnoj boji i zauzimaju pozornicu. Njihov je dolazak popraćen vriskom i ogromnim pljeskom, na što Oliver uzvraća sramežljivo senzualnim pogledom dok pritom grize usnicu, a onda hrapavim glasom pozdravlja publiku i najavljuje početak.

Dakle, ova tročlana indie – pop – hipstersko – britanska senzacija jučerašnjom je izvedbom najavila  početak „I See You“ europske turneje. Na prvu zvuči pomalo nestvarno, posebice onima koji su jedni od njihovih najvećih fanova, no turneja je doista otvorena, a koncertna dvorana je u zraku ostavila hormone sreće, nesnošljivu toplinu i zadovoljstvo. Što se uopće može i očekivati kad na bini imate vrhunskog izvođača i producenta koji je albumom In Colour osvojio ljestvice underground/eksperimentalne elektronske glazbe, od vrhunskih gitarista (a ujedno i vokalista) i sveukupne melankolično ugodne atmosfere koju zajedno čine?

Bend je kolektivno pauzirao dvije godine sa svirkama, a onda su odlučili nastaviti i ponovo započeti već dobro utabanu karijeru upravo ovdje kod nas, u Zagrebu! Koncert otvaraju novitetom s albuma kojeg promoviraju na turneji, a potom sviraju „VCR”, „Crystalized”, „Stars” s albuma prvijenca. Publika je konstantno uzvraćala vriskovima, a Oliver se obraća s „Ne želimo biti dramatični, ali ovo je uistinu jedan od najljepših dana.“, dok se Romy sramežljivo obraća publici tek pred kraj izvedbe i iskreno izjavljuje kako su bili jako nervozni prije koncerta, a potom zahvaljuje brojnoj publici sramežljivim smiješkom i pognutim pogledom. Jamie je svojim tronom genijalno ovladao. Najveći hype nastaje kad kombinira dvije pjesme, tj. bazični beat pjesme „Gosh“ sa svoga albuma „In Colour“  i „Shelter“, s albuma „XX“. Tijekom izvedbe kombinacije tih dviju pjesama, svijetla pozornice svijetlila su u spektrima svih boja, kao i onih na njegovom albumu. Na sredini pozornice Oliver hvata Romy pod ruku i zajedno plešu valcer. Ili barem pokušavaju. Uzvraćaju si poglede sreće i zadovoljstva, no sve to na jako skromnoj i sramežljivoj bazi, što užasno daje dušu izvedbi. Koncert se pomalo zatvara, a potom se nižu jedne od najvećih pjesama poput „Intro” i „Angels”, a njima su i zatvorili svoj prvi koncert nakon dvije godine.

Teško je ovom članku i bendu pristupiti s objektivnog stajališta, ali, uz prekrasne svjetlosne instalacije, gitarske solaže, ozvučenje i konstantne prisutne osjećaje vidljive na licima publike, ovo definitivno u mojoj glavi ostaje kao (pazi, klišejski izljev!) nezaboravan i osobno, najbolji koncert u moru festivala i ostalih koncertnih izvedbi.