Brijačnica - "sve je dobro što se dobro svrši"
Foto: Jonathan © Adrian Žgaljić

Brijačnica - "sve je dobro što se dobro svrši"

Siječanjska je koncertna suša već prijetila poprimiti epohalne razmjere, sve dok se konačno ovog vikenda na Brijačnici nije dogodila dugo očekivana prava obilna kiša rock'n'roll bendova koja je napojila naše žedne uši. Nije ovo prvi put da Brijačnica to čini. Nego drugi. Prošle je godine bila na Velesajmu, sad se smjestila u Boćarski dom. Taj se nijansu manji ovogodišnji prostor čini logičnim izborom imajući u vidu činjenicu o nijansu manje zvjezdanom lineupu. No, da ne bi bilo zabune, i dalje se tu radilo o solidnoj količini dobrih bendova, a bogme i o jednom spektakularnom reunionu koji se ispostavio apsolutnom krunom cijele priče. No, o tom potom, kronologija je od pamtivijeka bila majka koncertnog izvještaja.

A ona nalaže da se prvo zbori o tome kako su Broken Ideas i Čao Portorož svoje vizije indie rocka i pop punka prezentirali u jednom okruženju koje je, zbog potpunog nedostatka publike, više podjsećalo na tonsku probu nego gig. Nažalost, u takvom neočekivano prorijeđenom sastavu ljudstva u parteru je protekla cijela prva večer, i to se u svakom slučaju odrazilo na ukupne dojmove s iste. Ima tu par mogućih razloga – tad se pod radnim nazivom "polufinale svjetskog rukometnog prvenstva"  događao začetak onog što će kasnije ući u sportske anale kao ponajveći fijasko ikad, Noć muzeja (koja se, jelte, također održavala u isto vrijeme) uvijek privuče između 3 i pol i 4 milijarde ljudi, a i drugdje po gradu je bilo velikih koncerata. A sve se to dogodilo dakako stoga što je Svevišnji znao da svira Gatuzo, a taj mu se bend odavno zamjerio. Mogu biti najveći miljenici kritike, mogu stalno objavljivati albume i snimati spotove, mogu proširivati postavu trubom i basom nakon što dugo godina funkcioniraju kao dvojac, ali jedno im ipak nikako ne polazi za rukom. A to je imati publiku. No, što je tu je, i dalje oni solidno rokaju taj svoj eksplozivni rock, u novoj postavi čak i upečatljivije nego do sad, sve lakše ulazi u uho s trubicom. Teško je reći da su bogzna kako impresionirali, a ni ozvučenje im pritom nije puno pomoglo, ali isto tako garantiram da nitko nije bio ni razočaran. Upravo je ta indiferentnost koja se iz nekog razloga jasno osjećala u zraku te prve večeri nekako dosta snizila ukupnu ocjenu, Boćarski se dom ponašao poput operacijske sale – sve je bilo sterilno. I na stejdžu i pod njim.

Brijačnica © Adrian ŽgaljićBrijačnica © Adrian Žgaljić

Još su se po pitanju želje za promjenom takvog stanja najviše iskazali beogradski Straight Mickey and the Boyz. Oni su unijeli dosta želje i volje u tu svoju prezentaciju bučnog rocka koji sadrži i bluesa i punka i garaže i improvizacije, a najpakosniji među nama bi ga vjerojatno nazvali "Repetitorom za sirotinju". Jedini problem koji sam imao što se tiče njih je bio taj što mi se nikako nije sviđala pjevačeva "dekoltirana" majica, ali oprostit ćemo. Njihova kajdanka nije najujednačnija, jasno se da razlučiti par numera koje imaju tu prodorno zavodljivu komponentu zbog koje odskaču od ostatka materijala. Dobra vijest u toj priči je da im je najnoviji singl "Haos radi" ujedno i ponajbolji, što se i ovdje dokazalo, tako da ima nade da će doskora izbaciti još takvih stvarčina, a onda će stvarno postati opasni igrači.

Najtužniji dio ovog događaja je bio nastup benda (?) Le Cinema. Max Juričić, novovalna njuška zadnjih godina poznatija kao lik s ukulelama iz Ljetnog kina, i njegovi prijatelji Piko Stančić i Marino Pelajić (koji su također svirali u tisuću bendova osamdesetih) su se osjetili valjda nostalgičnima, pa su odlučili opet malo zajedno sviruckati obrade kao i prije 35 godina. To je sasvim u redu, to im nitko ne bi zamjerio. Samo, kako je došlo do toga da ovaj vidno neusvirani gažerski cover sastav dobije prime time termin na jednom velikom i ozbiljnom glazbenom festivalu, to će ostati misterij. "Sheena Is a Punk Rocker" i "Blitzkrieg Bop", pa onda "Boje su u nama" i tako ukrug. Htjelo se tu valjda igrati na crowdpleasing taktiku (što je, neću lagati, dijelom i uspjelo, poneki su ljudi pjevušili s njima), ali kombinacija osamsto tisuća puta isprežvakanih drevnih hitova i činjenica da je bilo jasno da su ljudi odradili dvije probe nakon sto godina je potpisnika ovih redaka poslala u baš loše raspoloženje.

U njemu je, ništa nova, bio i Dubravko Ivaniš Ripper. Barem na početku nastupa kad je sam za klavirom izveo pjesmu "Pjevač Beatlesa i Stonesa" toliko agresivno i bezosjećajno da je to bila grehota. Šteta je tim veća stoga što tu stvar Pipsi gotovo nikad ne sviraju inače. Kad mu se pridružio bend, sve je ubrzo poprimilo dobro poznate obrise, s tek ponekim iznenađenjem. Kad to kažem onda mislim isključivo na pitanje set liste, ona poznata ogoljela emocija koja preplavi masu na njihovim gigovima je definitivno izostala. Dojma sam da je tih možda petstotinjak ljudi s prvog dana Brijačnice tamo došlo više iz znatiželje nego iz fanovskih pobuda. Pokušaji singalonganja su većinom neslavno propadali, aplauzi među pjesmama su bili gotovo nepostojeći, baš kao i poziv na bis. Pipsi su primijetili da je tome tako, i ne može se reći da su se pretrgali od želje da to promijene.  Da je Brijačnica trajala samo jedan dan, ne bi bilo lako pronaći puno pozitivnih epiteta za ovaj izvještaj.

Brijačnica © Adrian ŽgaljićBrijačnica © Adrian Žgaljić

Srećom, dogodio se dan drugi. I odmah se po ulasku u prostor dalo ne samo primijetiti da je ljudi višestruko više, nego i da vlada jedna neusporedivo bolja, opuštenija i vedrija atmosfera. U prvom su dijelu večeri to najbolje iskoristili iskusni Oružjem protivu otmičara koji su nas šarmirali svojim srednjoškolskim pop punk pjesmicama. Nešto je teže to prije njih (Ne! Izdao sam kronologiju!) polazilo za zvukom Discoherniji koja, em se zvukom nikako nije uklapa u lineup, em bi vjerojatno bolje funkcionirali kao bend za after party nego za warm up. Mašinko je unatoč ranijem terminu  već okupio sasvim konkretan broj ljudi, i time udario još jedan pečat na svoju kampanju za proboj u elitnu mainstream punk kategoriju u kojoj ih horda razgaljenih djevojčica ved odavno očekuje širom raširenih ruku. Ono što je Jonathan, koji je nastupio nekih sat vremena nakon njih, za domaći indie rock, to je Mašinko za punk. Ni jedni di drugi ne donose puno posebno glazbeno zanimljivo, osim neupitnog dara za složiti hit. A taj je dar baziran na zaraznim riffovima i hookovima, himničnim singalong momentima i velikoj usviranosti. Sasvim dovoljno za dobru zabavu, a to je ono po što je narod te večeri došao.

U tu se priču ne uklapa Obojeni program, oni u iz nekog drugog svijeta. Sasvim autentičnog  i ne uvijek do kraja shvatljivog, ali baš zato vrlo intrigantnog. Pružili su odličan nastup, kojeg je opet samo činjenica da je bučnost ozvučenja instrumenata onemogućavala da razumijemo vokale dijelila od spektakularnog. Stvari novijeg datuma su zvučale još najuvjerljivije i najmoćnije (naročito "Svaka definicija gubitak je slobode"), što je za jedan bend koji postoji već gotovo četrdeset (!) godina  iznimno velika stvar. Kebrin specifično nemirno-odsutan scenski nastup nije, kao što bi to možda bio slučaj da su nastupili dan prije, ostavio slab utisak na ljude, dapače – primijetio sam da su mnoge oči bile dugo i čvrsto uperene u njega, u želji da proniknu u glavu tog čudnovatog čovjeka što se stalno premještao s noge na nogu gledajući u pod ili daljinu i recitirajući te mutne stihove. Repetitivnost Obojenog programa u sebi nosi onu neku teško odoljivu i teško objašnjivu supstancu, onu zbog koje bi te pjesme da ih svira netko drugi vjerojatno zvučale bezveze, a ovako zvuče izvrsno.

Jonathana sam se već ponešto dotaknuo gore, no valja dodati kako se čini da su stvarno postali bend one A1 kategorije. Dakle, Boćarski je dom dok su oni svirali već bio doslovno pun. I točno se osjetio taj hype u zraku, ljudi su ih doživljavali više kao co-headlinere nego kao predgrupu Kojotima. Ja sam, na svoj užas, jednom davno u izvještaju naslutio da će uspjeh tog benda dovesti do raspada Pasa (s kojima su dijelili dvojicu članova), i sad kad se to dogodilo, ne mogu si pomoći a da ih malo ne mrzim zbog toga. No, što jest jest, stvarno znaju što rade. To što u jednoj pjesmi zvuče kao Interpol, u drugoj kao Franz Ferdinand a u trećoj kao National nikog naročito ne opterećuje, kad se da lijepo pjevati s njima i kad svaka stvar zvuči kao da može pokoriti top ljestvice. Još neki od bitnih faktora u priči o Jonathanu su frizurice, pjevačeve crvene cipele i "plesni" pokreti, te sakoi svih članova. Sve rade točno onako kako je zamišljeno, i zbog toga je teško uopće procijeniti koja bi mogla biti gornja granica njihove konstantno rastuće popularnosti. Boćarski misli da je dosta visoko.

Znam da je kliše za napisati, ali uvodni su nas bendovi stvarno odlično zagrijali za zvijezde večeri, atmosfera je bila u onoj fazi kad joj je dovoljan i najmanji impuls da eksplodira. To se dakako i dogodilo, a detonacija je bila sprovedena u maniri kakvu smo samo poželjeti mogli. Kojoti nas nisu davili nikakvim patetičnim pričama, nisu se držali kao oronuli starci koji žele obrnuti malo para na staroj slavi, nisu ispadali iz ritma niti su falšali u pjevanju. Ne, Kojoti su odradili nastup kao da su upravo u naponu snage, prebrisavši svojim prvim gitarskim rifom svih onih sedamnaeast godina koliko ih nije bilo. Njihova je glazba nešto najbliže čistokrvnom rock'n'rollu što se kod nas ikad dogodilo, generična na onaj najbolji mogući način koji ti instantno ulazi u uho, tjera te na muving i usađuje pozitivnu vibru u glavu. Upravo su zato vjerojatno uspjeli na svoj reunion gig privući veliku količinu ljudi koji su njihov zadnji album premijerno mogli čuti eventualno od tete u jaslicama. Predvođeni maestralnim Vidukom na gitari, otvorili su sa "Now I Wanna Be Your Dog", a zatim nas provozali kroz sva tri svoja albuma, ni na trenutak nam ne dopuštajući da predahnemo. Ne šalim se, poznajem ljude koji su jako morali na WC tijekom svirke, ali si to jednostavno nisu mogli dopustiti. Vrhunac njihovog nastupa, a samim time i cjelokupne Brijačnice, bila je stvar "Izgubljen u svemiru" na kojoj smo se svi toliko naježili da se Boćarski dom pretvorio u Ježevu kućicu. Razmišljao sam neko vrijeme što bih mogao navesti kao eventuani minus, i na pamet mi nije palo apsolutno ništa. Čak se i ozvučenje dovelo do sasvim solidne razine u tim trenutcima. Ma, sve je bilo toliko dobro da bi zaista bilo nerealno pomisliti da nas Kojoti nakon ovoga neće nastaviti uveseljavati na redovnoj bazi. Bilo bi to malo suludo. Više je nego očito da su ljudima jako nedostajali, kao i to da imaju još jako puno toga za ponuditi.

Ovogodišnja je Brijačnica u svoja dva dana ponudila dvije potpuno oprečne slike. Naši su stari rekli da je sve dobro što se dobro svrši, ovom ćemo se prilikom mirne duše složiti s njima.