Još jedna Brucošijada FER-a uspješno provedena u djelo
Photo: Brucošijada FER-a 2017., credit: Filip Bušić

Još jedna Brucošijada FER-a uspješno provedena u djelo

Osim Božića, Uskrsa i sličnih stvarčica, dobar dan za osvijestiti kako vrijeme brzo teče je i Brucošijada FER-a. Razmak između svake dvije je osjetno kraći svake godine, to će potvrditi svatko osim starog realista kalendara. Dakle, ovogodišnja se održala, to će vam isto potvrditi svatko, iz prostog razloga što je svatko bio. Red za ono malo preostalih karata na ulazu je već sat vremena prije otvaranja blagajni bio pozamašan, jednostavno narod voli doći. Grandioznost i masovnost samog događaja je odavno prerasla stadij u kojem je krucijalno tko svira, dojma sam da za headlinere stave Dekubitus da bi svejedno bilo pet milijuna ljudi. Kako na samom FER-u, tako i na Martinovci prije, punktu na kojem jednom godišnje supkulturnim i svjetonazorskim razlikama kopni važnost, pa onda možete sresti sve one ljude koji su vam dragi ali ih inače nikad ne viđate, jer se krećete u nekim drugim krugovima.

Dakako da u takvom spletu okolnosti čovjeku vrijeme juri, pa se uđe unutra tek u momentu kad Gužva u 16-ercu uveseljava narod svojim bezvremenskim hitovima iz kategorije „tko ovu ne zna taj nije išao u srednju školu“, a Peglica i komandos demonstriraju svoju začudnu simfoniju punu šašavih pasaža o stvarima za koje do tad niste bili ni svjesni da vam igraju ulogu.

Photo: Gužva u 16-ercu., credit: Filip Bušić

Prvi nastup na glavnom stejdžu koji je omasovio publiku do one dobro poznate razine kad normalno disanje postaje privilegija, bio je onaj sinjskog M.O.R.T.-a. Tu čovjek mora zaključiti kako su ispali kolateralnim žrtvama satnice, jer je neupitno da je M.O.R.T. postao vrlo velik bend, možda i veći od nekih koji su svirali nakon njih. U svojih četrdesetak minuta su dakle probrali najbolje što su znali i umjeli iz svog arsenala pjesama koje srce diraju, i to je dakako opet zvučalo nerealno dobro. Ježili smo se, cviljeli i režali zajedno s njima, zaronili smo uz pomoć njihovih eksplozija zvuka u dubinu rock muzike i tamo svašta vidjeli i osjetili, kao što i priliči kad svira ponajbolji bend iz Sinja i šire okolice, sve tamo do Bukurešta.

Photo: Bruto Geto, credit: Filip Bušić

Edo Maajka se latio svirke sljedeći. Mislim, nije baš da je on svirao, ali bend mu jest. Ne znam koliko se profil publike na Brucošijadi toga sjeća, ali nije Edo Maajka s bendom ništa iznenađujuće, zenit njegove karijere bio je obilježen suradnjom s Lexaurinima. I divno je da se opet vraća (pa makar i povremeno) takvom načinu nastupanja, jer su mu stvari jučer u bendovskom aranžmanu zvučale primjetno nabrijanije i žešće nego u klasičnoj varijanti. Edo je svjestan da je onaj dio njegove karijere koji se smatra općom kulturom bio prije desetak godina, pa je stoga set lista većinom bila orijentirana na te klasike domaćeg hip hopa, s manjom brojkom novijih pjesama. Reći da se to narodu svidjelo bilo bi suvišno, dosegnuta je gotovo pa ekstatična razina na momente, a i uvijek dobro raspoloženi Edin sa svojim blaženim osmijehom je bio vidno zadovoljan. Skoro će šest godina od posljednjeg albuma, vrijeme je da se nešto uradi po tom pitanju. Bilo bi predivno kada bi taj neki budući uradak kvalitetom i popularnošću dobacio do nekih ondašnjih, jer ovaj koncert je najbolji dokaz da je Edo Maajka u punoj formi nešto mnogo dobro.

Photo: M.O.R.T., credit: Filip Bušić

Žene i djeca su se sklonili negdje straga, a prve redove su zauzeli stasiti mladići što vole teški zvuk, mokri koliko od znoja toliko od piva, jer na redu je bilo Živo blato. Ali ne, ozbiljno, doslovno se povećalom tražila žena u prvih deset redova. General Vasilij Mitu i njegova družina, koja kako godine prolaze sve više sliči na vanjske suradnike grupe TNT, još jednom su nam podastrli malo svojih antologijskih skladbi, kao što jednom godišnje u Zagrebu rade od pamtivijeka. Samo, ti nekadašnji stari gigovi Živog Blata su podjednako bili obilježeni generalovim verbalnim eskapadama u nabrajanje milosnih majki svakome tko mu je u tom trenutku pao na pamet i prosipanjem ostalih klasičnih Vucoizama koliko i samom glazbom. Sada to više i nije slučaj, očigledno se Mitu malo ispuhao po pitanju govorničkih sposobnosti. Što je tu je, sve te stvarčine uz koje smo odrasli su i dalje ovdje, i lijepo je bilo vidjeti da mladež u vrlo masovnom broju zna o čemu se radi, divlja i pjeva uglas. Bile su za ovu priliku na pozornicu instalirane i senzualne plesačice koje su mamile uzdahe na rudimentarnoj izvedbi „Maloljetne“, a sve ostalo je teklo po planu i programu, odali smo dužno poštovanje ponajboljem teškozvučnom albumu u Hrvata, i ostalim rijetkim numerama s tog zadnjih petnaest godina najavljivanog skorašnjeg pedesetorostrukog albuma s tisuću sati materijala. 

Photo: Brucošijada FER-a 2017., credit: Filip Bušić

Publika je kroz cijelu večer bila (osim dakako neopisivo, abnormalano brojna) i vrlo divlja i raskalašena. Prosto se čovjek zapita - svi ti koncertni manijaci spremni skakati 4 metra u zrak u situaciji kad su u predinfarktnom stanju zbog toga što su zadnji put propisno udahnuli prije 3 sata, zašto ih inače ne viđam na gigovima, gdje oni budu kroz godinu? Valjda na kondicijskim pripremama. Svaka svima čast, sve u svemu. Sporedni je stejdž nudio i u zadnje vrijeme dosta hajpanog Svemirka na kojeg se zbog preklapanja s M.O.R.T.-om nije moglo otići, ali se zato ulovilo fragmente nastupa Straight Mickey and the Boyz i Alena Vitasovića. Alen je izazvao doslovno nezapamćenu gužvu na tom malom stejdžu, bila je prava avantura pokušati se ikamo pomaknuti. Čini se da je karijera tog starog asa nakon dužeg perioda krize zbilja službeno revitalizirana, na opću radost i veselje. Sad, kako on zvuči i kako mu bend svira, to su manje bitne stvari kad publika u transu ionako iznese većinu tereta. Ali da, dosta su se gubili i dosta je to šeprtljavo, gažerski zvučalo, ne mogu a da ne konstatiram. Vjerojatno sam među rijetkima koji su to percipirali, ostatak ljudi je ostavio „kritičko mišljenje“ doma i bacio se u grljenje i nasmiješeno urlanje. Točno su postupili. Straight Mickey and the Boyz su nam opet dali do znanja da su dobar bend, ali i da nešto nedostaje kako bi izašli iz faze „next big thing“ u kojoj su sad već dosta godina i postali „fakat big thing“. Što je to nešto, teško je reći, ali sigurno je da im muzika koju sviraju, koliko god ona genijalna bila, ne pomaže u tome da ih se prestane promatrati kao Repetitor za siromašne. Tako da su ovdje, nakon Alena, bili ispraćeni tek omanjim brojem ljudi i ne bogzna kakvim feedbackom.

Photo: Edo Maajka, credit: Filip Bušić

Dementronomes su izvukli deblji kraj u nadmetanju sa Živim blatom, a kako bi Krankšvester vjerojatno izvukao deblji kraj i da mu je konkurent mjesec dana u utrobi plavetnog kita, tako je sva pozornost usmjerena na Chui. I dobro da jest, bio je to briljantan nastup, najbolji kojem se te večeri (iako je tad već dosta graničilo s jutrom) moglo svjedočiti. Mislim, Chui ne da zna što radi, nego je svatko od njih apsolutni velemajstor, doktor na svom instrumentu. Jednom kad je to tako, mogućnosti su jednostavno bezgranične, i oni su toga svjesni. Ja nisam završio dovoljno fakulteta da vam mogu riječima opisati kamo su nas sve to odveli, ali znam da je bilo neopisivo predivno. Jako mi je drago da ih u sad već nekoliko navrata imam priliku slušati u ovim gotovo pa jutarnjim terminima, tad najbolje gađaju. Razmišljao sam o tome da ih počnem slušati i kod kuće, ali sam odustao, jer bih onda trebao odustati od sve druge muzike koju sam ikad slušao. Jedina mana ovom bendu je da su malo predobri, pa to bude mrvicu zastrašujuće. Mislim, nije to tako uvijek, tamo u onoj maloj Tvornici na promociji albuma su na neku foru uspjeli biti dosadni. Ali ovdje sinoć se sve suludo dobro poklopilo, i nas stotinjak je uz njihovo vodstvo dosegnulo zaista neslućene obzore. Hvala im na tome.

Photo: Brucošijada FER-a 2017., credit: Filip Bušić

Činjenica da na nju dođe tolika nepregledna masa ljudi čini Brucošijadu FER-a nečim većim od obične brucošijade. Ona je javno dobro, jedna od ključnih točaka na kalendaru gradskog kulturnog života.  I tako već dugi niz godina. Po svoj će prilici tako ostati do daljnjeg, i to su dosta dobre vijesti. Idem se odmah javiti uredništvu da se rezerviram za pisanje izvještaja za dogodine.