Čovek Bez Sluha + Pičke Vrište u Vintagu

Čovek Bez Sluha + Pičke Vrište u Vintagu

Ekipa Dostave zvuka je osmislila još jedan dobar gig i uspjela sinoć ugodno popuniti Vintage. Ovog puta su, iz susjedne Srbije, doveli Čoveka bez sluha, a uloga zagrijavanja publike je pripala bendu nadasve simpatičnog imena – Pičke Vrište. Bio je ovo jedan od onih “vraćanje u rikverc“ koncerata, kad svakom idućom pjesmom raste kugla sreće u vama jer samo nadolaze neki davni trenutci i osjećaji.

Za predgrupu su odabrani zagrebački melodični punkeri Pičke Vrište. Dovoljno melodični da tjeraju na ples, dovoljno punkeri da tjeraju “pičke na vrištanje“. Momci skroz solidno zvuče, dobro se snalaze na bini i vidi se kod njih onaj entuzijazam i uživljenost, što nisam osjetila kod Čoveka, no ne smatram da Miki i ekipa nisu uživljeni već se kod njih u stavu vide godine iskustva i ozbiljniji pristup situaciji.

Krajem protekle godine Pičke su izbacile i prvi album Nedovršena priča, te su ga ovom prigodom ponovo predstavili zagrebačkoj publici, kojoj s obzirom da su ove godine već bili predgrupa i Pasima i Six packu, nije toliko ni nepoznat. Iako su tekstovi s demo uratka poprilična neozbiljnost, na albumu se vidi sazrijevanje u tom, kao i muzičkom smjeru.

Odsvirali su svojih 45 minuta pred nešto manjom publikom nego headlineri, no ne i manje uživljenom. Zaključila sam kako su Pičke zaista dobro prihvaćene i podržane u Zagrebu gradu, a u prilog im ide i već spomenuta činjenica o zagrijavanju publika pred velika regionalna punk imena.

 Po pitanju Čoveka bez sluha nisam pretjerano objektivna jer je to jedan od onih “srednjoškolska ljubav“ bendova – kad zvukovi dotičnih nisu godinama izašli kroz vaše zvučnike, ali i dalje znate tekstove napamet. Bend je ovom prilikom obilježio 20 godina rada benda, 20 godina odličnih ritmova i svirki.

Nastup su započeli nešto iza 23 sata i to najnovijim singlom, izdanim negdje krajem 2014. „Ti samo misliš da me znaš“. Kako to obično biva, broj prisutnih je naglo narastao, no ovo je bio jedan od onih koncerata gdje s udaljavanjem od bine osjećate pad raspoloženja među prisutnima, odnosno manju aktivnost i uključenost. No singalonganja nije izostalo, a većina prisutnih (barem oni u prvom dijelu prostorije) je pjevala gotovo sve stihove skupa s Mikijem.

Nastavili su sa „Superheroj“ i publika je već “ušla u šemu“, pjevalo se i plesalo, a svaka nova pjesma s nestrpljenjem dočekivala.

Miki nas je pozvao na izlet u rodnu grudu s obrazloženjem „Svi smo ok kao i vi, lepe cure, dobra šljivovica, dođite nam.“ Istaknuo je i kako su ih oduvijek zvali šumadijskim Ramonesima pa smo u čast toga imali priliku čuti kragujevačku obradu popularne „Pet Sematary“ što je publika odlično primila.

Na bis su izašli nakon 70-ak minuta svirke te zatvorili nastup s nježnom „Sanjam“ te nimalo nježnom obradom pjesme kultnih sugrađana KBO! „Samoća“, što se činilo kao pun pogodak, pogotovo u momentu kada su pustili publiku na binu te prepustili i mikrofon u ruke fanova pa je na trenutak zavladala opća pomutnja.

I po Mikiju i ostatku ekipe, odnosno njihovoj usviranosti, je jasan broj godina na stageu iza njih, vidljivo je, jasno, i glazbeno znanje a i neko zajedničko zadovoljstvo kompletnom atmosferom.

Za kraj ću se poslužit jednim stihom Pički koji mi je zapeo za uho „Daj mi samo trenutak ove večeri da ga sakrijem od zaborava vječnosti”. Iako ovo nije bila večer koju nužno moram vječno pamtiti, i iako sam po pitanju Mikijevog rada oduvijek preferirala Six pack, ne mogu sakrit osjećaje kada zasviraju, recimo, „Sećanja“, Miki opali po gitari i odlučno zapjeva „Ja sam davno već zaboravio sve, prošle su godine i godine, i tek ponekad eto setim se...“ jer u ovom slučaju „Sećanja snop, šareni kaleidoskop“ pomaže „da u oči vratim sjaj“.