Zagrebački Tulum pokazao da punk nije mrtav
FOTO: Brkovi @ Tulum Zagreb 2016. © Fran Friedrich/SoundGuardian

Zagrebački Tulum pokazao da punk nije mrtav

Da punk nije mrtav, to ste već sigurno vidjeli na dovoljno zidova i stupova da vas ja sad ne moram dodatno uvjeravati. Ipak, malo hoću možda. Uz te spomenute lokacije, u našem se gradu u tu činjenicu čovjek da uvjeriti i tamo gdje je to najvažnije – na koncertima. Da, kad bismo uzeli ukupni zbroj svih koncerata koji se godišnje održe u Zagrebu i rasčlanili ga po žanrovima, pankčina bi jamačno odnijela primat. Da stvar bude još bolja, ima ga za sve moguće različite preferencije i prohtjeve – od underground krševa po jazbinama Medike, Klaonice i Routea 66, pa sve do događaja poput ovog Tuluma u Domu Sportova o kojem vam imam privilegiju pisati. Jer koliko god punk navodno bio "stigmatiziran" i nepodoban za mainstream, i dalje se već dugi niz godina uspijeva u njega lakoćom infiltrirati, puno uspješnije od nekih drugih žanrova. Hladno Pivo, Brkovi, Šank, Kawasaki 3p, Psihomodo Pop, Let3 i još dosta drugih (više ili manje) punk bendova, svi oni pune dvorane i trgove podjednako uspješno kao njihovi estradni kolege. Eto, i ovaj je koncert bio rasprodan. To nije nimalo iznenađujuće, pogotovo ako znamo da se održavao u maloj dvorani Doma Sportova. Što u biti i nije toliko spektakularna brojka uzvanika, uzevši u obzir da su Brkovi i Šank u kombinaciji s Kišom Metaka već uspjeli napuniti malu dvoranu prošle godine. Ništa zato, Tulum je tim bolji čim je veći stiskavac.

Šank je opet svirao prvi, i opet je to trajalo prekratko za razularenu gomilu koja je došla na vrijeme kako bi se propisno izdivljala na taktove ovih lokalnih heroja. Iskreno, čini se da je Šank sad već dovoljno velika zvjerka da im ne treba imponirati to što dijele stejdž s jednim Hladnim pivom. Vrijeme je neumoljiva stvar, gazi sve pred sobom. Hladnom pivu je zenit karijere ipak lagano prošao, dok Šankov upravo traje. Jučer su to još jednom uspješno dokazali. Toliko sam već kartica teksta u proteklih par godina ipisao o ovim mladićima da mi ne preostaje ništa drugo nego malo se ponavljati.  Pa krenimo. Šank je, dakle, jedan ubojito moćan live bend. Isijavaju samopouzdanje, jedu pozornicu, ma koliko god ona velika bila, za malo slabiji doručak. Uz to, našli su se u pravo vrijeme na pravom mjestu. U nas punk publika zadnjih godina sve više skreće s politički osviještenih brija na himnično-uličnu filozofiju, a u toj priči nema nikog jačeg od Šanka. Ovaj je koncert bio još samo jedan u nizu dokaza takvog stanja stvari, rijetko se na prvoj predgrupi da vidjeti takav kaos. Probrali su po koju stvar sa svakog albuma i pružili nam najbolje moguće zagrijavanje.

Do početka svirke Brkova, Dom Sportova se već potpuno napunio. Nekidan sam u nekom razgovoru čuo mrtvo ozbiljnu izjavu u stilu "Ne volimo cajke, mi idemo na Brkove". Najbolji je to dokaz koliko su se ti otkačeni fakini na neku foru uspješno infiltrirali u opću kulturu, pregazivši pritom svaku logiku i smisao. Neki ih slušaju jer (ne) vole punk, neki jer (ne) vole cajke, neki valjda jer (ne) vole ni jedno od toga. Ne zna se tu tko pije a tko plaća, zna se samo da ih svi slušaju. To onda rezultira s mnogo grljenja, guranja, skidanja, znojenja, pentranja na ramena i dakako pijanog urlanja. Sve su to sastavni dijelovi jednog pravog Tuluma, tako da su Brčine u svojih sat vremena definitivno poslužili svrsi. Shamso 69 je ovaj put odlučio mrvicu reducirati svoje solilokvije, što se pokazalo odličnim riješenjem jerbo je većina toga što je rekao zvučala smisleno i zanimljivo. Davno sam već odustao od analize koncertnog imidža Brkova, čisto zato što je isti debelo previše ekscentričan da bi ga se uopće dalo opisati. Napravit ću sad jednu malu iznimku – svaka čast Shamsi za minival irokezu, grotesknije ne može. Pun su pogodak ovaj put bili i gosti. Prvo je na "Neću da idem u disko skup" gostovao sveprisutni Njec Hranjec i to odjeven u svoj alter ego, fatalnu Sonju. Vokalno je to obavio izvrsno i pokupio zasluženi pljesak. No, od tog tehničkog dijela se važnijim čini onaj pozadinski, svjetonazorski. Čovječe, imamo bend koji je karijeru izgradio na šovinističkim parolama i nekorektnom krkanluku. I njima gostuje osoba koja je sinonim za borbu protiv takvih istupa. A sluša ih par tisuća ljudi koji su došli na Hladno Pivo, bend koji se nikada nije libio istaknuti gađenje prema desničarenju. Pa ih onda zbog toga onaj navijački dio Šankova publike smatra vjerojatno "smrdljivim komunjarama" ili tako nečim sličnim. I svi se skupa druže, plešu, pjevaju i smiješe tijekom cijelog Tuluma. Je li takvo urušavanje stavova i principa pod naletom glazbenog udara dobra ili loša stvar, to procijenite sami. Ja samo primijećujem. Da, gostovala je i pevaljka Vesna Pezo za koju sam im jako zahvalan što su je doveli jer sam upravo osvijestio kakav rudnik zlata su njeni YouTube videi. Znalački je odradila svoj posao, čini mi se čak da su trenutci u kojima je ona baratala mikrofonom bili oni u kojima je atmosfera poprimila najrazgaljenije konture. A razgaljeni smo bili svi cijelo vrijeme, i to zbog jedne činjenice zbog koje Brkovi mogu biti smatrani pobjednicima ovog događanja – sve su im stvari s posljednjeg albuma dočekane jednako ekstatično kao i one stare, a to se za Šank i Hladno pivo ne može reći.

Potonji su na stejdž zakoračili oko jedanaeste ure. I ostali na njemu točno devedeset minuta. Nisu nam ni dali priliku da pokušamo to malo produžiti, budući da su odmah na kraju regularnog dijela nafrljili "Kada sunce opet zađe", a opće je poznato da se tad pale svjetla i oblače jakne. Dojmovi o tih njihovih devedeset minuta su podijeljeni. Čini se kako je došlo do stadija da jedna solidna količina ljudi posjećuje njihove koncerte čisto kako bi poslije mogli tvrditi da nije to to i da su se prodali, što je prilično zanimljiva razina mazohizma. Moje je mišljenje da je bilo dobro. Naravno da bi bilo puno bolje da su cijelo vrijeme svirali stare stvari, ali hvala bogu pa nisu Jura Stublić da trideset godina vrte istu set listu. Tako da nema smisla o tome gunđati. U okvirima svojih trenutnih mogućnosti, ovo je bilo točno ono što Hladno pivo može i želi pružiti. Ne tvrdim da je to naročito oduševljavajuće, ali bezobrazno bi bilo tvrditi da ne valja. Ne budimo nezahvalni. Nije čest slučaj da do statusa takve divovske popularnosti dođe bend s toliko pametnim, zanimljivim i društveno osviještenim porukama. Kad se već bavim povlačenjem raznih paralela, reći ću i sljedeće – svaka čast za Šank i Brkove, ali njihov je pristup ipak neusporedivo prvoloptaškiji, ne može ući u istu ligu sa svim onim tako prokleto točnim društevnim dijagnozama koje nam je Hladno Pivo kroz karijeru podarilo. I to nastavlja raditi, ma koliko god novije stvari možda (dobro, sigurno) bile muzički mekše. Tko je pozorno slušao cijeli koncert, a ne se dosađivao čekajući "Pjevajte nešto ljubavno", taj je to sasvim jasno mogao čuti. I sam sam često kroz život znao deklamirati kako se radi o "prodanom bendu" koji nije ono što je bio, ali ljudi sviraju već skoro trideset godina i stvarno bi bilo nerealno očekivati od njih da i dalje rokaju samo troakordne dvominutne pjesme. Ne ide to tako. Znam da nisam nikoga prosvijetlio ovim komentarom, ali držim da se radi o činjenicama koje prečesto padaju u drugi plan pod naletom trendy komentara o njihovoj kapitulaciji, i to većinom od strane ljudi (a i sam sam taj) koji za vrijeme Džinovskog ili nisu bili živi ili su taman učili hodati.

Velim, bio je to uobičajen i očekivan koncert Hladnog piva kojem je jasno da nisu više u naponu snage, ali i dalje profesionalno odsviraju svoje na razini. Od stvari koje ne ulaze u kategoriju očekivanog, vrijedi spomenuti izvedbu pjesme "Wild Rover" s par Škota koji su glumili Irce. Također, ozvučenje je, bar u onim dijelovima dvorane u kojima sam se ja kretao, bilo sasvim solidno, što u malom Domu Sportova nije uvijek slučaj. Ma, sve skupa je bilo sasvim solidno. Tulum je uspio.