Skaville živi i dalje

Skaville živi i dalje

U proteklih su me nekoliko mjeseci životne okolnosti dovele do toga da sam imao čast upoznati poveću brojku ljudi s Jamajke. Dakako da je prije nego kasnije temom razgovora postalo ono što smatram uvjerljivo najboljim nacionalnim proizvodom te države – ska glazba. Uglavnom, svjesni su da postoji, ali ju ne šljive dva posto, ne znaju navesti dva izvođača. Slušaju dancehall i raggau, ska nazivaju dosadnom muzikom za penzionere, te mi garantiraju da se ne sjećaju kad su zadnji put čuli za neki ska koncert. Eto. Pomoglo mi je to da "stavim stvari u perspektivu", nije ska samo u nas marginaliziran i zaboravljen, tako je više-manje posvuda (blažena Njemačka) na ovom svijetu. U to vas ime obavještavam da ću preskočiti lamentiranje nad slavnom boljom prošlošću stjegonoše ska pokreta u Hrvata Skaville festivala, i prosto izraziti sreću i zadovoljstvo što je, unatoč tome što je danas više koncert nego festival, dočekao i svoje 11. izdanje.

Trebalo se sve skupa održati na otvorenom, ali je par dana prije prebačeno u Klub kulture zbog bojazni od potencijalno lošeg vremena. To je u redu, omanji broj posjetitelja ionako navodno ljepše izgleda kad se stisnu u klupski prostor nego kad se raštrkaju po livadi. Što se tiče lineupa, on je bio sastavljen na način da mu valja skinuti kapu. Naime, zaobišlo se sve one bendove (zvali se oni Fakofbolan, S.A.R.S. ili Bamwise) koji ne sviraju ska, ali su u stanju prodati pokoju kartu nauštrb bendova koji zbilja i zaista sviraju baš ono ska ska ska. Prvi od takvih bio je Empatee Du Weiss iz Italije, nešto iza 22 sata. Dopustite mi da vas upoznam sa stanjem stvari u klubu u tim trenutcima. Narod se: 1. stisnuo šankeru u krilo, 2. ulovio luksuzna mjesta uz stolove, 3. znalački pozicionirao u mračne uglove. Bilo je odmah jasno da od razularenog plesnog tuluma neće biti ništa, već da će večer proteći u jednoj onako pristojnijoj atmoferi. To je dijelom bilo tako i zbog profila posjetitelja, usuđujem se reći da je prosječna starost ljudi u klubu bila oko 4 desetljeća. A zna se da su to već one godine kad se izbjegava cupkanje zbog bojazni od iščašivanja kukovlja. Talijani jesu kasnije tijekom večeri u nekoj spiki komentirali kako im je bilo malo žao što nisu uspjeli prouzročiti neko ozbiljnije razgibavanje, no dojam je da nisu dopustili da ih to previše indisponira. Prezentirali su nam vrlo dopadljivu instrumentalnu varijantu tradicionalne ska glazbe naslonjenu u solidnoj mjeri na jazz, a tu i tamo i na balkan/klezmer đir. Ono u čemu svakako odnose pobjedu među svim bendovima te večeri, to su tehnička potkovanost i aranžmanska kreativnost. Iako su se uprizorili bez gitarista (za jedan bend ovog tipa je to u biti puno manji hendikep nego što vam se možda čini), demonstrirali su dozu instrumentalnog poigravanja kakva se ne pamti još od zadnjeg nastupa Jure Klavijature u Routeu. Al' stvarno, ne bi me čudilo da su trojica puhača frendovi još iz vremena kad su zajedno pohađali glazbenu školu.  Svirali su nam stvari sa svoja dva albuma, mislim da je to trajalo nekih sat vremena. Nisu se pritom ispostavili doktorima šoumenstva, tek su nam nekoliko puta natuknuli da imaju CD-ove neke za prodaju. Usto, onaj moment koji im nedostaje da bismo im mogli smatrati kremom europske ska muzike, to je hitoidnost. Stvari su im sve odreda lijepo sjele, ali niti jedna nije od one vrste koja ostaje u uhu i tjera da ju vrtite danima poslije. Minorni su to minusi, ne bih se začudio da su zbilja i prodali ponešto tih CD-ova, jer se činilo da je konsenzus među narodom takav da je ovo bio najbolji nastup večeri.

Zatim su svirali Deskarats. To je u svakom slučaju najrenomiranije ime od onih koje su Križevci ugostili ovog vikenda, ako izuzmemo sina Kiće Slabinca koji je bio u publici, a isto ga zovu Kićo. Ovi su katalonci već nastupili na Skavilleu tamo negdje 2009. Došlo mi je da povlačim neke paralele ali sam obećao da nema cmizdrenja tako da idemo dalje. Bend kao bend je, unatoč tome što su već dugi niz godina u igri, pokazao primjetno manju dozu kreativnosti, pa ako hoćete i kvalitete, nego što je to uspjelo njihovim prethodnicima. Da, njihov je ska bliže trećevalnom izričaju, a obilježava ga taj nešto uniformiraniji štih nepogrešivo španjolskog ugođaja kao i kod recimo Skalariaka ili La Gossa Sorde. S tom razlikom što ovi nisu španjolci nego katalonci, da se ne biste slučajno zabunili. Ono zbog čega ih valja pohvaliti, to je činjenica što su na opće oduševljenje bili jedini bend te večeri koji nam nije odsvirao svoju viziju numere "Monkey Man". Hmm, ili možda ipak jesu? Svejedno, znam da su uzrokovali nekoliko prilično neugodnih trenutaka u kojima su namjeravali svirati "Despacito", pa bi ga prekinuli, pa gitarist ne bi mogao izdržati pa bi opet krenuo, i tako. Ne znam što je to bilo. Za vrijeme njihove svirke se u klubu skupilo sve skupa možda i stotinjak ljudi, a mislim da je zabilježeno i najviše nekog podijskog muvinga. Osobno mi je u tim trenutcima bilo abnormalno vruće i cijedio sam se, pa mi je malo išlo na živce što ne primjećujem da se itko oko mene tako preznojava, a čak su, molim vas lijepo, mnogi i u drugim rukavima bili. No dobro, za to nećemo kriviti Deskarats. Bend je to s jasno definiranim limitima djelovanja, ali unutar njih rade ipak solidan posao. Onome tko ska glazbi ne pristupa s kritičkim stavom već od nje traži tek ulogu sporadične plesne razbibrige (a takvih je ipak velika većina) su vjerujem sjeli kao kao tri naručena Križevačka piva po cijeni od deset kuna. Omjer cijene i kvalitete za kojeg se stvarno ne mogu sjetiti da sam igdje doživio, vrlo dobro pivo.

Kao nominalni headlineri su zasvirali The Invisibles, nešto noviji projekt iz Nizozemske koji se opredijelio za najbolju moguću vrstu ska glazbe – onu kakvu su svirali Skatalitesi i njihovi suvremenici. Dakle pravci pravcati neokaljani traditional ska, s tek povremenim skokovima u skinhead reggae i dub. Imali su skroz efektan početak u kojem su njih desetoro (trojica puhača i dvije bek vokalistice) jedan po jedan počinjali svirati i pjevati i razgibavati naše nožice, tako da se odmah uspostavila jedna slatka ugodna vibra upakirana u najljepše sazvučje. Pjevač je sasvim očito lider u cijeloj priči, pokazao se kao dosta energičan i vokalno potkovan gospodin, do te čak mjere da su ga u trenutcima zanosa neki nazivali ska Grdovićem. Pola stvari su bile ili njihove ili coveri dovoljno opskurni da ih nisam prepoznao, druga polovica je sezala od Tootsa i Skatalitesa do pop velikana poput Domenica Modugna, Nancy Sinatre i Toma Jonesa. Vrsni instrumentalisti svi skupa, baš šmekerski bend, imaju stila. Ipak, ponajviše se istaknuo saksofonist svojim genijalnim solažama. To ne bi bilo ništa čudno da ovo nije bio prvi put u njegovom životu da je svirao s tim ljudima. Ma što svirao, nikad ih prije te večeri nije ni vidio vjerojatno. Radi se o tome da je originalni saksofondžija isto valjda nešto obolio, pa su se ovi sjetili pitati momka iz Empatee Du Weiss zna li čitati note i bi li uskočio. Očito dobro čita te note čovjek, jer propisno je uskočio. Respekt i za ostatak benda što su mu na blef pružili toliko prostora da se raspuše. U nekim momentima su i djevojke preuzimale glavne vokalne dužnosti, nisu razočarale. Do dugo u noć je trajao koncert, mislim da su oko 3 završili. Publika se dakako dotad nešto prorijedila, ali to nimalo nije utjecalo na vrlo lijepu atmosferu u klubu koja je rezultirala iznenađujuće glasnim i ustrajnim pljeskom i pozivima na bis. Vele ljudi kasnije ispred kluba da im uskoro izlazi album prvijenac na kojem će biti isključivo autorski materijal. Jako me veseli to čuti, mislim da ima potencijala biti bombastično.

Eto, možda jest na aparatima, ali Skaville živi i dalje. Tko zna, ako ih ne isključimo još neko vrijeme, možda se dogodi medicinsko čudo pa ustane iz polumrtvih i vrati se jači no ikad. No, šanse za to su ipak osjetno manje od onih da je ovo bio zadnji događaj koji je nosio to ime. Što god od toga se ispostavilo točnim, preostaje samo zahvaliti ljudima koji stoje iza cijele priče za sve što su uradili za ska scenu kroz godine. Bilo je divno odrastati uz Skaville, sasvim sam siguran da me osobno činjenica da je taj festival uvijek bio tu negdje učinila, da prostite sad na sladunjavosti, općenito boljom i sretnijom osobom. I nisam jedini. A to je velika stvar.