Nashville Pussy u Hard Placeu - Surovo dobro

Nashville Pussy u Hard Placeu - Surovo dobro

Dvije su i pol godine protekle otkako je Nashville Pussy posljednji, a ujedno i prvi, puta svratio u Zagreb. Održali su tada u Hard Placeu koncert koji je ostao upamćen kao jedan od boljih gigova u sad već podužoj povijesti univerzuma. Jednostavno su nas išamarali svom snagom svojom rokenrolčinom, ne ostavljajući nam druge opcije nego da slinimo i stenjemo od užitka. S tim gigom u sjećanju, u glavi nižepotpisanog je vladao teški hype zbog činjenice da nam se Nashville Pussy vraća na mjesto zločina, nije bilo toga što bi me moglo spriječiti da ih ne odem opet vidjeti. Doduše, našle su se ipak neke životne i “poslovne” okolnosti koje su to umalo učinile, zbog rješavanja potonjih mi se dogodilo da nisam stigao na predgrupu Opaki jahači vatrenih riffova iz pakla.

A što se tiče Sinner Sinners koji su svirali iza njih, tu sam (unatoč tome što sam u klub unišao u 21 i 20), ulovio tek finalnu scenu u kojoj frontmen, praćen vrlo prodornim i zanimljivim garažnim synth zvukom s pozornice, hoda uzduž i poprijeko šanka kao da je djevojka iz Coyote Bara, a ne mladić u Hard Placeu. Očito je organizator vrlo ozbiljno shvatio činjenicu da je utorak, velim - obje su predgrupe bile gotove prije pola 10, što je obično u nas vrijeme prije kojeg svirka uopće ni ne počinje. Uslijedila je poduža pauza (?) prilikom koje se klub više nego ugodno popunio. Neupitno je da je Nashville Pussy bend koji bi mogao svirati i u klubu većem od Hard Placea, ali to onda ne bi bilo to. Svima je poznato da je svaki prljavi rokenrol show tim bolji čim se više znoja na njemu iscijedi, a Hard Place nam svojom majušnošću i rasprodanošću omogućuje apsolutno idealne uvjete za takvo što. Poznato je također da muškarci pokazuju veću sklonost ka znojenju, tako da nije odmoglo ni to što je 85 posto ljudi u klubu bilo ružnijeg spola. Bajkeri, rokeri, metalci, psychobilličari i ina “hard škvadra”, svi (uz par iznimaka) ostaviše djevojke kod kuća i sjatiše se na malo rokačine.

Ne znam, jeste li slušali kad Nashville Pussy? Ako jeste, onda vam ne moram ništa objašnjavati. Niste li, onda znajte da se radi o onom najboljem mogućem motorhedovskom, brzom, tvrdom, bezobraznom, prostom, divljem, agresivnom, naoružanom rock’n’rollu koji vam pljune posred čela i kaže “Go, motherfucker, go!”. A vi ste svjesni da mu se nije pametno protiviti, pa jednostavno poslušate naredbu i prepustite se. Došli su nam u malo izmijenjenom sastavu, starog bubnjara Roba Hulsmana je zamijenio neki novi mladac. Nije to nikakvu primjetnu promjenu u zvuku donijelo, čini se da je biti bubnjar u ovom bendu ionako nekako najmanje zahtjevna uloga, većinom se tu igra na sigurno, osim kad dođe red na drum solo. Koji je trajao brat bratu nekih 7-8 minuta. Mislim da zaista ne pretjerujem kad ustvrdim kako je to stoga što je frontmen Blaine Cartwright čovjek u godinama kojem više nije jednostavno odraditi cio gig u komadu, pa mu dobro dođe da može u nekom trenutku sići s pozornice i ostaviti bubnjara da se sam snalazi. No dobro, prošli je put Blaine bio cijeli otečen i izgledao je nekako bolesno, sad čak kao da se malo bolje drži, niti u jednom momentu mi se nije učinilo da bi se mogao srušiti taj stari obješenjak. Što se tiče girl powera u bendu, on je isto, na svu sreću, nepromijenjen. Bonnie Buitrago i Ruyter Suys imaju apsolutno sve što Nashville Pussyju treba da bi mogao biti ono što jest, bend bi bio nezamisliv s nekim drugim na njihovim mjestima. I dok Bonnie u svojoj umjerenoj samozatajnosti drži stvari na okupu iz sjene, Ruyter je i dalje vladarica pozornice, žena koja plijeni pozornost apsolutno svime što nam pruža. Briljantnim gitarističkim umijećem, intenzivnošću scenskih kretnji, dugom frčkavom plavom kosom, i, da se ne lažemo, trademark grudima koje se (baš kao i kolegica joj na basu) ne libi gurnuti u prvi plan.

Kako u međuvremenu nisu ništa novoga izdali, set lista nije bila puno drugačija nego 2015., učinilo mi se da se našla tek jedna dosad neizdana stvar. Tako da su svi dobar dio pjesama znali, i ponašali se sukladno tome - pjevali s uzdignutom pesnicom, razgaljeno nazdravljali, skakali, povremeno i pogali. I tako nekih devedesetak minuta. Na bisu je Ruyter opet namjerno pokidala sve žice na gitari, pa je bilo jasno da je priči kraj, na opću žalost.

Iako to nigdje eksplicitno ne navode, i iako bi bilo potpuno neprimjereno i neutemeljeno tvrditi da ga oni osobno podržavaju, jasno je da je Nashville Pussy ipak glas onog dijela Amerike koji je doveo do toga da im je Trump predsjednik. Ne treba biti naročito promoćuran da bi se to zaključilo, ime su si dali po riječima iz pjesme ekstremnog desničara Teda Nugenta, a merch im sadržava (ili je sadržavao?) artikle s konfederacijskom zastavom. Da su malo gori bend, takve bih im stvari uzeo za zlo. No, budući da i dalje ovako sumanuto dobro rokaju, imaju jedan pasaran. Grab ‘em by the (Nashville) Pussy!