Martina Filjak i Ivan Repušić na otvorenju festivala BEETHOVENplus - glazba pobjeđuje sve!
foto: Martina Filjak, Ivan Repušić i Festivalski orkestar, credit: Marko Šolić

Martina Filjak i Ivan Repušić na otvorenju festivala BEETHOVENplus - glazba pobjeđuje sve!

2020. trebala je biti velika obljetnica 250. godišnjice rođenja Ludwiga van Beethovena. Maestralni planovi svih klasičara diljem svijeta izjalovili su se, kao i svih ostalih glazbenika i djelatnika glazbene industrije.

No, kako je "novo normalno" iznova omogućilo održavanje koncerata, tako je i nastavljen Beethovenov veliki rođendanski party kojem se pridružio i Hrvatski glazbeni zavod. Zgrada koja je stradala u potresu ugostila je sinoć samo 120 posjetitelja, na otvorenju posebnog donatorskog festivala BEETHOVENplus čiji cilj nije samo slavlje djela čovjeka na razmeđi dviju velikih glazbenih epoha, već i prikupljanje sredstava za obnovu zgrade Hrvatskog glazbenog zavoda. 

I dok smo "preživljavali" ljeto prateći nastupe svjetskih velikana klasične glazbe u Sloveniji i Italiji samo djelomično, preko priča na Instagramu, u nemogućnosti fizičkog prisustva zbog crvene etikete koju su nam moćnici zalijepili na čelo, početak jeseni nam je donijela neke ljepše trenutke, jer svjetske velikane srećom imamo i u našem okruženju.

foto: Ivan Repušić i Festivalski orkestar, credit: Marko Šolić

Dobili smo tako djelomičnu reprizu spektakla koji se krajem veljače ove godine, skoro pa u posljednji tren, održao u Lisinskom, kada su pozornicu podijelili pijanistica Martina Filjak i dirigent Ivan Repušić. Pozitivne emocije i oduševljenje publike standard su svakog njihovog pojavljivanja na domaćem terenu dok je atmosfera ponosa i divljenja koja prožima dvoranu za vrijeme nastupa uistinu jedinstveni doživljaj kojeg bi svaki ljubitelj glazbe trebao okusiti.

Maestro Repušić veliki je promotor glazbe hrvatskih skladatelja u svijetu, na svakom koncertu iznova iznenadi pristupom ovim djelima, koji pod njegovom dirigentskom palicom postaju al pari uobičajenim velikanima na repertoarima klasičnih koncerata. Tako je sinoć spojio Papandopula i Beethovena, “Pintarichianu, suitu za gudače” i “Koncert za glasovir i orkestar br. 3 u c-molu, op. 37”. Festivalski orkestar činila su poznata lica gudačkih sekcija domaćih orkestara, koja su i više nego dobro shvatila Repušićevu umjetničku viziju te je besprijekorno pretvorila u stvarnost.

Nakon gotovo šest mjeseci koncertne stanke, ono za čim sam nekako najviše žudjela je raskošni zvuk orkestra. Punoća i bogatstvo koju isti nudi u sirovom obliku, neopisiv je doživljaj u kojem sam napokon sinoć uspjela uživati i s velikim guštom upijati svaku vibraciju. I premda sam pogled na dvoranu HGZ-a izaziva popriličnu nelagodu, zvučni valovi su na trenutak uspjeli zacijeliti rane koje su ovom prostoru ostavili oni seizmički, a vibracije koje je, zbog iznimne akustike i izvedbenog perfekcionizma svaki posjetitelj mogao osjetiti u svakoj pori svog bića, djelovale su uistinu iscjeljujuće. 

foto: Martina Filjak i Festivalski orkestar, credit: Marko Šolić

Nemoguće je da te ne preuzme Repušićeva zarazna energija, svježina i polet koji donosi neodoljiv je i nepresušan izvor optimizma, nezaustavljiva oluja kojom i slušatelje i glazbenike odvodi na jedinstveno putovanje u neke druge dimenzije, u ekstazi lebdeći nekoliko centimetara iznad tla. Užitak ga je gledati kako kretnjama slika glazbu, upijati svaku odsviranu notu.

Kada im se na pozornici pridružila pijanistica Martina Filjak, koncert je dobio potpuno novo značenje. Njen je svirački stil uistinu jedinstven i prepoznatljiv, kontrast između mekoće i žestine te sve varijacije na temu ujedinjene vatrenom strašću, profinjenošću i ženstvenošću kompaktna su cjelina koja očarava. Samouvjerena ljepota zvuka, odlučnost i čvrstoća tona bili su posebno izraženi u prvom stavku “Allegro con brio” uz epsku solističku dionicu koja je djelovala poprilično iscrpljujuće, no Martina joj se dostojno suprotstavila i trijumfalno odnijela pobjedu. U drugom stavku “Largo” stvorila je sanjivu ekstazu, romantično uz dozu mistike i veoma sofisticirano da bi u posljednjem, trećem stavku “Rondo. Allegro” priredila vatreni kraj, uz žestok odgovor orkestra koji je zaradio izuzetno dug i glasan aplauz. 

foto: Martina Filjak, Ivan Repušić i Festivalski orkestar, credit: Marko Šolić

A zakucala je na bisu. Iskreno, nisam uspjela razaznati naziv djela jer ga je promrmljala poprilično sramežljivo, no sudeći po zvuku, radilo se o “modernijem komadu”, izuzetno melankoličnom i atmosferičnom. Izvela ga je savršeno. Emotivni naboj koji je u tim trenucima prožeo dvoranu bio je neopisiv, sve je prisutne ostavila bez daha dok su najglasnije odzvanjali posljednji trenuci potpune tišine i zajedničke koncentracije kakvu mogu stvoriti samo oni najveći. Ovaj me maestralan trenutak podsjetio na trenutak koji sam doživjela do sada jedino na koncertu Joyce DiDonato u Royal Albert Hallu, jedan uzdah koju je u trenutku prožeo čitavu dvoranu i dokazao kako su popratne geste izuzetno važan i sastavni dio glazbe, baš kao i tišina uz koju je doživljaj djela bio potpun, a ljudska duša namirena. 

Festival BEETHOVENplus traje do 24. rujna, a bogat program potpisuje umjetnička ravnateljica Kajana Pačko.