11. INmusic festival - dan treći!

11. INmusic festival - dan treći!

Što je lijepo, kratko traje pa je nakon tri dana ispunjena dobrom glazbom i još boljim vibracijama došlo vrijeme i da se pozdravimo s ovogodišnjim, 11. izdanjem INmusic festivala. Sudeći prema objavama za medije, bio je to i ujedno najposjećeniji festival dosad, a priča se da ga je pohodilo sveukupno čak 85 000 ljudi iz čitave Europe, a i šire.

Prilazeći Main stageu, do uha su dopirali zvukovi švedskog benda A Knockout Angle, čije su živahne punk note zagrijavale nešto manji broj okupljene publike i polako pripremale teren za posljedni festivalski dan. A Knockout Angle kombinira onaj najkomercijalniji punk s gitarama koje gotovo da vuku u metal vode, čime su svakako zaslužili da im se prida malo više pozornosti.

Istovremeno, na World stageu smo uživali u nešto mračnijim zvukovima i svirci riječke grupe NORD. Iako kao bend nastupaju relativno kratko, momci iz NORD-a sve su osim neiskusni pa nije ni čudo da je rezultat iskusnih glazbenika predvođenih dubokim vokalom itekako uhu ugodan, što se moglo zaključiti i po reakcijama onih okupljenih ispred stagea.

Nakon domaćih i sjevernjačkih snaga, došlo je vrijeme (ili je ipak pomno odabrano) za jednog od headlinera, na glavnoj pozornici – alt rockere Wilco. Pokušaj dovođenja mase na festival u ranijem terminu, smještanjem Wilca u isti, neslavno je rezultirao polupraznom livadom pred binom, no da je to imalo narušilo koncept koncert – nije. Ne može im se oduzeti izvrstan nastup koji su odradili, predstavili novi album "Star Wars", presjekli ostalih 20 glazbenih godina iza sebe i otišli vidno zadovoljni u nove pobjede.

U isto vrijeme otpočeo je program na Hidden stageu, a umjesto najavljenih Splićana In The Go uletjeli su rockeri sa zagrebačkim sjedištem – Phaneron. Mlada ekipa se kroz dvije godine postojanja isprofilirala u kvartet što korača pravcima alternativnog rocka uz najizraženije utjecaje grungea. Najkraće rečeno, momci zvuče žestoko i sigurno uz kvalitetan vokal koji zaokružuje Phaneronovu priču te istu podiže na viši nivo, dakle, čekamo najavljeni EP.

Nakon što je Phaneron otvorio Hidden stage, na red je došao i bend koji je zagrebačkoj publici već itekako dobro poznat – Sleepyheads. S obzirom na to koliko sam ih puta već slušala, mogla bih se s pravom nazvati njihovim fanom tako da sam u najmanju ruku subjektivna, međutim svirali oni u klubu ili na otvorenom, u akustičnoj verziji ili s instrumentima, Sleepyheadsi su iz svirke u svirku sve bolji i bolji. Vedranova glaščina u kombinaciji s odlično uigranim bendom "...in my eyes I see you're perfect".

Nakon 50 nijansi rocka, na red su došle boje Afrike, a tko ih može bolje obraniti od nativnih svirača. Nešto malo prije 20 sati, World stage je zauzeo sjajni Pat Thomas, jedna od ikona glazbene scene Gane, sa svojim Kwashibu Area bendom. Ova prava ljetna poslastica razdrmala je bokove posjetitelja u afrobeat/funk ritmovima, a višečlana postava impresionirala je sviračkim sposobnostima te različitim instrumentima koji su uvodili u posljednju noć.

Nešto prije kraja nastupa Sleepyheadsa bilo je vrijeme za šetnju do Main stagea, gdje se pripremao teren za drugu od tri "velike face" večeri, britansku pop/rock senzaciju The Kooks. Jako me zanimalo kako će Kooksi zvučati uživo, jer, gledajući unazad, bendovi sličnih žanrova koji su posjećivali INmusic rijetko kad odsviraju „prosječno“, a njihovi se nastupi uvijek mogu svrstati u jednu od dvije krajnosti. Tako je bilo i jučer, a odlično raspoloženi Kooksi uspjeli su stvoriti pozitivnu atmosferu i zabaviti poveći broj ljudi koji je na Jarun stigao upravo zbog njih. Od početne "Seaside", preko "Ooh La" i neizostavne "She Moves In Her Own Way", Kooksi nisu posustajali do samog kraja nastupa ostavivši umornu, ali sretnu i itekako rasplesanu publiku.

Nakon Kooksa odšetali smo i do Balkan goes North bine i ulovili sam kraj svirke švedskog Joe & the Anchor. Mlađahna ekipa bila je taman ono što je trebalo umornim nogama tako da je dobar dio publike pred pozornicom iskoristio priliku za malo odmoriti i usput uživati u laganim zvucima ovog pretežno indie rock benda. Nakon kraće pauze, na pozornicu se popeo bend Kinetics, a glazba je doživjela zaokret prema nešto modernijem pop/rock zvuku, koji povremeno ima post rock elektroničke elemente. Iako je Balkan goes North stage pružio mnoštvo dobre glazbe, ne mogu ne primijetiti da njegova posjećenost nije bila na razini koju sam očekivala. Je li to zbog lokacije ili INmusic publici nisu odgovarali neki od ponuđenih bendova, ne znam, ali mislim da je u svakom slučaju ostvarena jedna zanimljiva suradnja.

Nakon energičnih "uspavanih glava", Hidden stage je poharala jedna drugačija vrsta energije – na binu su se popele cure zvane Žen. Audio vizualni sastav svoje post rock/shoegaze rifove potkrjepljuje psihodeličnim video projekcijama u pozadini – tri žene sviraju i pjevaju dok je jedna multimedijalna umjetnica. Na krilima "Jantara" – relativno novog studijskog izdanja – predstavile su se mješovitoj publici INmusica te zasigurno zaradile kojeg novog fana, a žene čeka i nastup na francuskom Europavox festivalu, koji će po prvi puta ugostiti hrvatske predstavnike.

S domaćih audio vizualnih delegata na američke – progresivne rokere Yeasayer. Kažu da yeasayer u prijevodu znači "onaj koji ima pozitivan stav", i baš kao takav se isprofilirao bend pred festivalskom publikom. Pozitiva i energija što mame osmjehe poharali su World stage, a na što mislim kada ih okarakteriziram kao scenski atraktivnu ekipu, imati ćete prilike vidjeti u našoj galeriji. Naravno, ni ovaj glazbeni dio nije manje atraktivan – u svoj rock čušpajz umiješali su i pop i psihodeliju, pa i pokoji world ritam te izvrsno zagrijali publiku za headlinericu večeri.

U 23 i 15 došao je red na PJ Harvey. Prvi je to nastup Polly i benda u regiji i odmah na početku treba istaknuti kako neprikosnovena kraljica rocka iz Dorseta nije razočarala. Konceptualni, teatralni pristup koncertu publika je odlično primila, iako se mogla čuti koja zamjerka na manjak Pollyne komunikacije s publikom. Prva pjesma "Chain of Keys", solidna numera s posljednjeg albuma nagovijestila je ono čega se publika mahom pribojavala - forsiranje albuma "The Hope Six Demolition Project" izašlog u travnju - a u tom je smjeru bend nastavio i s narednih pet pjesama. Nakon toga, uslijedile su tri stvari s Mercuryjem nagrađenog "Let England Shakea" i to ona koja dijeli ime s albumom, "The Words That Maketh Murder" i "The Glorius Land" - kada se publika silovito prenula iz stagnacije. Polly je impresivnim vokalnim dionicama pokazala zavidni raspon i striktnu kontrolu glasa, a čak četiri gitarista, bas, bubnjevi, klavijature, violina i puhačka sekcija odavali su dojam orkestra vrhunske harmonije. Moćni rifovi dobrih, starih hitova "Down By The Water" i "To Bring You My Love" očekivano su izazvali najveću eksploziju ispred glavne pozornice INmusica. Pomalo je bezobrazno što je umjetnica PJ-inog kalibra na svom prvom nastupu u regiji odlučila "forsirati" posljednji album izvodeći baš svaku pjesmu, čak i onu na bisu, ostavljajući prostora za svega 6 starijih hitova. Odlično izvedene bile su "The Wheel", "The Ministry Of Defensei "Orange Monkey". Ipak, izostali su hitovi poput "Rid Of Me", "The Last Living Rose", "The Color Of The Earth", što će publika teško oprostiti, kao i izostanak Pollynog sviranja gitare koju je na INmusicu zamijenila saksofonom. Bend se vratio na bis na kojemu je izveo dvije pjesme "River Anacostia" i stariji hit, "A Perfect Day Elise", ostavivši publiku gladnu za još glazbe pa čak i još jednim njezinim nastupom na kojem će, nadamo se, ponešto promijeniti odabir pjesama kako ne bismo i dalje žalili da je posljednji album koji je izdala bio "Let England Shake" u kojem scenariju, vjerujem, nikome ne bi smetalo izvođenje svake pjesme redom.

Nakon PJ Harvey koja je protutnjala glavnom pozornicom, na Balkanu je bilo vrijeme za pravu malu veselicu, Gustafe. Tko god da ih je slušao uživo, zna kakvu atmosferu oni rade, a voljeli ih ili ne, nemoguće je ne skakutati uz njihovu glazbu i naravno, dobru zezanciju.

Osim Gustafa, ostala su svega dva bendova za poslušati, a jedan od njih bio je Sheawater na Hidden stageu. Američki orijentiranih pjesama ili barem posveta istima lunjali su od indie fuzija do kraut rocka te pomalo hipnotizirali neumornu publiku festivala. Zatvorili su jednosatni nastup prigodno, uz posvetu Bowieju, obradivši njegovu (naravno, američku) "Look back in anger".

Za sam kraj večeri i uz podosta kašnjenja, Hidden stage i općenito nastupe bendova na festivalu zatvorio je talijanski trio JoyCut, priredivši onima nespremnima i nevoljnima spremiti se kući, pravu poslasticu. Dva bubnjara čiji zvuk nadopunjuju pomalo melankolične, a opet žestoke melodije prožete elektronikom pravi su pogodak za sve željne kvalitetnog dark-wave zvuka.

11. INmusic festival pružio je pregršt različitih programa, od onih uhodanih poput koncerata na Main, World i Hidden stageovima pa sve do noviteta poput švedsko-hrvatske suradnje na Balkan goes Northu, Teslinog tornja u kojem smo uživali u zvucima neprežaljenog Bowieja (a koji će, prema posljednjim informacijama, ostati na jarunskom otoku) pa do već slavnih karaoka i odličnih Silent partyja, kao i onih u Šumi striborovoj. Kako to uvijek biva, bilo je i otkazivanja, kašnjenja i sl., ali sve je to dio ovako velikih festivala. Osim toga, s organizacijske strane sve je funkcioniralo dobro tako da po tom pitanju imam samo riječi hvale. A nakon tri dana dobre zabave, vrijeme je da se vratimo svakodnevici, a već željno iščekujemo što će nam INmusic ponuditi dogodine.

Izvještaj su pisale Marija Kancir i Andrea Kovač, a pripomogla je i Ivana Belošević, dok se za fotke pobrinula Morana Belančić.