INmusic festival 2015. dan drugi - Ni kiša, ni blato...

INmusic festival 2015. dan drugi - Ni kiša, ni blato...

Nastupom benda And The Kid, na tada još praznom Jarunu, započeo je drugi, kišni dan INmusic festivala. Unatoč kiši, blatu i hladnoći, posjetitelji festivala su se pojavili u solidnom broju, a kako je dan prolazio, tako je i atmosfera rasla. Ples, beat i dobre vibracije su unatoč lošem vremenu prevladali te raspoloženje održali na zahvalnom nivou, kulminirajući nastupom Rudimentala.

Prvi nastup koji smo uspjeli uhvatiti bio je The Belle Infidels. Oni su nastupali pred malobrojnom publikom koja je ispred World stagea, unatoč kiši, uživala u njihovom melodičnom indie rocku. Predvođeni vokalom Ivanom Bodul, TBI je jedan od onih bendova za laganini i uživanje, a Ivana svojim nježnim glasom itekako dobro predvodi cijelu priču.

Eagels Of Death Metal su bili prvi izvođači drugog dana koji su uspješno okupili neočekivano velik broj ljudi pred Main stageom. Derući presjek svoje karijere, odsvirali su solidnu set listu, a pritom su uspijeli i nasmijati okupljene. Jesse "The Devil" Hughes je odličan frontman koji zna zabaviti svoju publiku između pjesama, pričajući pošalice i komunicirajući s ljudima u prvim redovima. Ženskom djelu publike je cijelo vrijeme išao na ruku govoreći im kako su itekako lijepe, a zauzvrat je dobio pokoji grudnjak i gaćice koje je spremno prihvatio. Hitovi "Cherry Cola", "So Easy" i "I want You so Hard (Boys’s Bad News)" nisu izostali dok je po našem mišljenju nedostajao jedino još i "Wannabe in L.A." da upotpuni odličnu set listu.

Slijedila je Multikulti poslastica World stagea – Batida. Angolsko-portugalski izvođač kombinira afrobeat, funk, kuduro... S diskoidnim ritmovima. Iza imena Batida krije se simpatičan mladić Pedro koji, inspiriran prije svega socijalnim pitanjima, pretvara tuđe životne priče u glazbu. Time inspirira i druge pa je njegov zadatak potaknuti ljude da shvate ciklus i vrijednosti života. U stihovima okrenut k malom čovjeku, izuzetno je povezan s publikom i daje energičnu i plesnu glazbu koja je jednostavno vodila prisutne u nove plesne pokrete i osmjehe. Iza mnogobrojne i ludo rasplesane ekipe koja je cirkulirala tijekom pjesama, na stageu su ih pratile projekcije kratkih životnih pozadina koje su pojačavale doživljaj muzike. Čak bi vas na trenutke rastužile, ali onda bi zasvirali opaki angolski beatovi umiješani s elektronikom i zarobili vas u svoj šareni, glazbeni univerzum gdje gibanje u ritmu ne staje čak ni kad vas kapljice kiše pokušavaju zaustaviti.

Them Moose Rush je dobio zahvalan termin sviranja na Hidden stageu, dok im je jedina konkurencija bila Batida na susjednom World stageu. Drago mi je radi njih što je padala kiša jer je to značilo možda puniji šator i više publike, nego što bi inače imali, a Them Moose Rush zaslužuje tu publiku. Žestoki riffovi derali su iz šatora, prožeti atipičnim vokalom te su TMR napravili još jedan fenomenalni nastup. Odsvirali su mix stvari, od onih s EP-jeva "To Future Miss Sunshine" i "Three Pi One" te predstavili par s nadolazećeg EP-ja, "Three Pi Two". Nadam se da su ovom prilikom predstavili svoju glazbu novijoj publici i stekli još kojeg fana jer ovi momci to zaslužuju.

Pri povratku na glavnu binu, otpočeo je nastup indie pop rockera Death Cab For Cutie. Premda je posjetitelja bilo pod šatorom nasuprot gotovo jednako kao pred binom – zahvaljujući kiši, naravno, koja je tada imala jedan od svojih highlightova dana, atmosferičnost njihove izvedbe nije padala, što svakako ne čudi, budući da su nas ipak prvi puta posjetili. Njihov nježan glazbeni izričaj je, očekivano, uživo pokazao i drugo lice, ono tvrđe, žešće, intrigantnije. Kombinirali su nove i stare stvari pa se našlo za svakoga po nešto te nije upadalo u monotoniju. Ugodnom bojom glasa frontmana Bena Gibbarda, bend je opustio i rasplesao pokislu publiku te napunio dojmovima i dao snage za nove izazove.

Istovremeno je Riječki Jonathan također iskoristio kišu i nastup na natkrivenom Hidden Stageu te pokazao koliki potencijal jedan bend može ostvariti u tek malo više od godinu i pol dana postojanja. Podsjetimo da su prvi nastup u Zagrebu imali u veljači prošle godine, a od tada na koncerte dovlače sve više i više ljudi. Premda se isprva činilo da se radi preveliki hype oko jednog benda, Jonathan je pokazao da je jedan od najboljih sastava koje uopće imamo na domaćoj sceni - sa sirovim, a opet pomno osmišljenim melodijama, pametnim tekstovima i magnetičnim nastupima. To su pokazali i na INmusic festivalu pred publikom koja je sjajno reagirala na gotovo svaku pjesmu i kojoj nije trebao dodatan poticaj da pljeskom užari izvedbu benda. Pred kraj koncerta, na binu su se popele dvije djevojke i plesom još više podigle atmosferu, a Jonathan je publiku nagradio bisom i izvedbom jedne pjesme s nadolazećeg albuma. Ovi riječki (a svjetski) dečki su pokazali da iduće godine definitivno zaslužuju nastup na glavnoj pozornici (a mišljenje je ove redakcije da bi FFS mogao nešto naučiti od Jonathana o dinamici nastupa).

Batida je bio uvertira za poželjeti pred nastup grupe La Roux na World stageu. Njih sam s nestrpljenjem i pomalo skeptično očekivala. Nakon nekoliko pogledanih starijih nastupa dotične Elly Jackson, upitna mi je bila čujnost njezinih visina pri pjevanju, pogotovo na otvorenom dok ti vremenske (ne)prilike samo odmažu. Ipak, Elly me uvjerila da je i više nego profesionalka. Mlada Britanka je šarmirala prisutne "dok si reko keks". Elektro pop koji izvode vratio nas je nekih 5 godina unaprijed kad je "Bulletproof" bio glavna fora svih radio postaja. Nakon seta punog svježih pjesama sa zadnjeg albuma i ponekom starom, baš s "Bulletproof" su raznijeli publiku, koja je svojom kompaktnošću dala naslutiti da bi i ostatak večeri rado proveli s Elly na World stageu.

Tempo se ubrzao, Elly je zatvorila World stage i gomila je pohitala u blato na glavnu binu poslušati Rudimental. Tamo nas je dočekala deveteročlana ekipa, od kojih se troje izmijenjivalo za glavnim mikrofonom, a dodatak puhača je bio pun pogodak i osvojio me na prvu. Od electro funka/soula/popa do housea i drum'n'bassa i fuzije navedenih, ova banda osvajala je svakim novim beatom te kombinacijama muških i ženskog vokala.

Svjetska senzacija je oboružala prisutne i energičnim nastupom lako pridobila publiku na akciju. Tisuće su plesale kao jedno i dok je kiša varirala, isto se nije dešavalo s atmosferom, kako na blatnjavoj travi, tako i na bini. Moram priznati da sam, kao ljubiteljica dobrog drum'n'bassa uvijek oštra prema ovakvoj mainstrimizaciji žanra i provlačenjem kroz druge, kao uplivima u pop vode, ali to što Rudimental radi uživo ne zaslužuje baš nikakve prigovore. "Waiting all night" je bio vrhunac koncerta, kada je cijeli main stage poludio i beskompromisno plesao na blatu i kiši koja se ponovno opako pojačala. Imali smo prilike čuti i neke nove stvari (s nadolazećeg albuma, "We the generation") kao žestoku "Love ain't just a word" (koja me se osobno najviše dojmila), a pratile su je dancehallasta "Welcome to Jamrock" – obrada Damiana Marleya te  "Original nuttah" sugrađana, Shy FX-a. Ovo je definitivno bio top nastup dana, ali i čitavog festivala do tada, a vidjet ćemo hoće li ih netko uspjeti nadjačati.

Što zbog konstantnih padalina, što da se ugriju, ljudi su se nakon Rudimentala sjatili u dva natkrivena prostora. Dok je na Night stageu svoju gažu odrađivao DJ Veles (ne tako zadovoljavajuće kao Yem dan prije) na Hidden stageu, svoj drugi Inmusic nastup bilježio je Mike Skinner (prvi put 2011. kao The Streets). Mike je DJ umijećem, plesnim sadržajem i pojavom privukao mnoge prisutne. Između ostalog, zafrkavao je domaćine kako je zaista sjajno vrijeme, kako je i on ponio kratke hlače i da su mu rekli da je u Zagrebu sunčano, što zahtijeva da u šatoru mora ostati toplo. Otvorio je set (meni najdražom) remixiranom "Don`t mug yourself" od Streetsa i učinio me sretnom ženom. Nastavak je išao manje u The Streets smjeru, a više se naslanjao na mixeve hitova prošlih desetljeća, no okupljeni su vidno uživali i plesali do neiznemoglosti.

Većina posjetitelja drugog dana najpoznatijeg zagrebačkog festivala završila je svoj tulum oko 2 sata iza ponoći. Neka zdravlje posluži, kao i vrijeme, kako bi ovaj treći dan što radosnije proslavili INmusicovu 10. obljetnicu.

U praćenju programa i pisanju izvještaja pomogle su nam i naše novinarke Gordana Viboh i Ana Hotko kako bi mogli što više koncerata pokriti.