INmusic festival 2015. - dan treći

INmusic festival 2015. - dan treći

Zahvaljujući apokaliptičnim padalinama što su nas pratile čitavog drugog dana festivala, jučer smo svaku zraku sunčeva sjaja cijenili više no ikad, dočekivali sa spremnim sunčanim naočalama iliti, doslovno – “ko ozebli sunce“. Šarene kabanice zamijenile su šarenije haljinice jer je, srećom, ciklona odlučila samo na jedan dan nas podsjetiti da – niste bili na INmusicu, ako niste došli kućama mokri do kože. Bila sam skeptična kako će proći kretanje pred Main i World stageom, jer je pri dolasku izgledalo kao da je krdo svinja upravo imalo pool party, no nismo previše dopustili blatu da pokvari dan. Prednost ovog dana je bila i poveća brojka žestokih energičnih bendova koji nisu dopustili da osjetimo koliko nas je zaista festival iscrpio, već tjerali na plesanje, ili bolje rečeno – skakanje. Pa, počnimo.

Killed a Fox su imali publiku od kojih stotinjak ljudi raširenih oko Main stagea, te su uspjeli izvesti jedan od boljih nastupa svoje karijere. Veliki razglas i kvalitetan tonac im je odlično sjeo, te su bili neusporedivo bolji nego na zadnjih par dvoranskih nastupa u Zagrebu koje smo imali prilike pokriti. Mana je što im fali još koji hit za masu, koja pjesma više kao što je “Suitcase Man“ s kojom će ipak malo više razdrmati publiku na live nastupima.

Nikol, Luka i Vedran iliti NLV su nakon Side Projecta zauzeli World stage. Trojka zajedno svira od 2013. godine, prvi EP ...and who are you? su izdali u 2014., a na Inmusic su nam se došli predstavit jači za bubnjeve i bas u postavi benda. Kako ih nisam imala prilike ranije uživo slušati, ne mogu povući neku paralelu, no mogu utvrditi kako Nikol snažnim vokalom sjajno začinja njihov folk pop zvuk, čineći ga intrigantnim i nekonvencionalnim na trenutke.

Slijedio nam je jedan od žešćih bendova festivala, no ispostavilo se kako ih je više bendova istog dana nadraslo u spomenutoj žestini. Black Rebel Motorcycle Club su odlučili staviti fokus na prva dva, naklonjenija folk i psihodeličnom rocku, albuma, a ostaviti po strani očekivani garažni zvuk. Tako da nisu, izuzevši prvih i zadnjih par stvari, uspjeli stvoriti očekivani nered u publici, koja je najbolje reagirala na hitoidnu “Spread your love“. Možemo kriviti nezahvalni termin (18:45), razglas otvorenog prostora ili prekratak nastup, no najbolje pričekati da nam se ovaj trio dođe predstaviti u nekom drukčijem, ipak malčice intimnijem, ambijentu, jer nam nisu dopustili da posumnjamo u to kako su sjajan bend.

Iznenadili su pojavom, nastupom, stavom i skromnošću. Oni su Plastic Knives, nastupili su u Hidden stageu i bez ijedne riječi napravili što mnogi na festivalu ni s tekstovima nisu uspjeli. Plastic Knives podsjećaju na Safri Duo kao energičan dvojac, ali tu prestaju sve ostale usporedbe. Iako sam se sjetila mnogih bendova koje čine dva člana, shvatila sam da su Plastic Knives drugačiji i treba im dati slobodu da u svojoj jednostavnosti kažu što više. Na dobrom su putu. To su u neku ruku na kraju i sami rekli: „Mi smo Plastic Knives, sad smo mali, al' želimo postat' veliki“.

Nakon rocka, serviranog u više različitih sljedova, došao je red i na world music izvođača, a trećeg dana Inmusica tu je ulogu odigrala Halka

Maestralna ekipa na bini je rasplesala okupljene, blato nije stalo na put dobroj zabavi uz zvukove sevdaha. Ono što dodatno zabavlja, kada se radi o nastupu Halke, je scenska interpretacija tradicionalnih melodija, a vokal intrigantnog Bože cjelokupan doživljaj diže za stepenicu gore.

Premda su vidno razdragali okorjele rockere, Ashes you leave na nas nisu ostavili pretjeran dojam, iako nose kvalitetu zvuka i glasa te kompleksnije doom metal melodije. Violina i klavijature su im dodale na zanimljivosti, no statičnost tijekom izvedbe im je mana na kojoj bi trebali poraditi.

Killed a fox na INmusicu 2015.

Nakon metalaca, došlo je vrijeme za nešto posve drukčije – Islanđane Of Monsters and Men. Mogli bi povući paralelu sa druga dva izvođača koja su se u istom terminu i mjestu našli protekla dva dana – Death Cab for Cutie i Paolo Nutini, jer se radi o istim – blagim, pitkim, na prvu zanimljivim varijacijama na temu – indie. Kvalitetno odsvirano, no možda previše nagnuto na novi album koji je (očigledno) nešto sporiji i monotoniji od prvijenca. S obzirom da nema ni punih mjesec dana da je dotični ugledao svjetlo dana, možemo zaključiti i kako ga bend još uvijek testira i pronalazi najbolje live verzije. Očekivano su najbolje primljeni popularni singlovi “Little talks“ i “Mountain Sound“, čiji su se tekstovi orili i iz redova publike. Sunce je lagano zalazilo,  mjesec preuzimao vladavinu nad zvjezdanim nebom, a Monstersi nam pomogli da zaboravimo sve nepogode prethodnog dana i sanjamo zajedno s njima neka nježna, dobroćudna čudovišta.

Ponovno u Hidden, ali nešto kasnije, privukli su Mirror Trap koji su uspješno prešišali prethodnike, ali nikako i Plastic Knives. Dobra energija i alternativni rock koji izvode bila su prigodna uvertira svima koji su nakon njih nastavili na glavnu binu slušali Placebo.

Dobrodošli na okean sirove post punk žestine. Nerijetki zagrebački gosti, energični trio iz susjedne Srbije, Repetitor, koji već mjesecima žare i pale pozornicama Europe (a i dalje), dobio je zadatak zatvoriti ovogodišnji world stage, za čije su ostvarenje doista dali sve od sebe, što se ne može reći i za publiku. Dok najhrabrijima ni duboko blato pred binom nije smetalo, redovi čistih cipela su očito odlučili zadržati isti status. Njihovi nastupi poznati su kao bombe, što je bio i ovaj, meni osobno među najeksplozivnijim cijelog festivala, no moguće da su moji dojmovi ipak protkani dozom subjektivnosti. Uživljena trojka ostavlja dojam harmoničnosti, no samo međusobne, u smislu usviranosti, jer ono što kroz istu izlazi nije ni malo harmonično, i baš zato ih volimo. Euforični Boris je u više navrata pjesmu dovršavao na rukama fanova, kojima se beskonačno puta zahvalio na podršci. Oduševili su snagom kojom odišu, što možete čuti, vidjeti i osjetiti. Iako su ih neki od nas uporno dozivali na bis i ignorirali Placebo, vratili su se na binu, nažalost, samo po instrumente.

Glavni headlineri večeri (a i po odazivu publike i samoga festivala) bili su britanski Placebo. Predvođeni Brianom Molkom imali su itekako zagrijanu publiku, željnu nastupa ovih "divova". Nažalost izvedba je bila iako dobra, nekako mlaka. Svirali su set listu kao po špagi, isto kao i na svakom nastupu u zadnjih par godina, čak su im aranžmani uvježbani do mjere gdje će poznavatelji rada i djela Placeba koji su zadnjih par godina pogledali neke live izvedbe ovog benda točno znati što slijedi u svakom trenu. Dok su bolji nastup imali od FFS, Rudimental ih je nadjačao dinamikom u svakom pogledu. Bilo je dobro, ali moglo je i bolje.

Nakon posljednjih headlinera, organizatori su nas odlučili počastiti i jednim iznenađenjem. Osim letećih konfeta i očekivanog vatrometa, par redaka više je zaslužio performans što je izvela šestorica umjetnika obučenih u divovske lutke ljudskih oblika. Okupili su se oko svog “mjeseca“, zaplesali te istog puštali prema nebu pridodajući zanimljivosti vatrometu. S obzirom da slika govori tisuću riječi, prilažemo vam istu umjesto daljnjeg tipkanja.

Muscle Tribe of Danger and Excelence je napravio, ruku na srce, jedan odličan nastup za zatvaranje festivala. Žestoki zvuk i nabrijani nastup kojem bi mogle neke zvijezde festivala pozavidjeti. Od Hidden stagea je napravio "the place to be" za sve željne žestokog zvuka koji je na ovom izdanju festivala bio u drugom planu. Domagoj Šimek, Andrija Ražnatović, i braća Jambrošić ostavili su dušu na pozornici, a okupljeni pred binom su divljali do mjere da smo mislili kako će probiti ogradu svakog trenutka i uletjeti na istu (što se i odražavalo na vidno zabrinutim redarima). Zvuk je bio perfektan, isto kao i žestoka i nabrijana set lista, te publika koju bi svaki bend želio imati na svirci, a bend je vidno iznenađen uživao dijeleći tu atmosferu s publikom. MTDE treba okrilje od hrvatske glazbene industrije kako bi se što prije otisnuli van na veće svjetske bine gdje im je i mjesto.

Nakon žestokih MTDE preostalo je zabiti se u jedan od šatora i prepustiti nekom od nemalog broja DJa ili pak odslušati još jedan koncert, uputiti se u smjeru izlaza i zapitati “Ko to tamo peva?“ Kad ono, drugu godinu za redom publiku zabavlja jedan i jedini Rambo Amadeus. Beskompromisnim tekstovima, osebujni Rambo, glazbeno dobro potkovan, zatvorio je koncertni dio festivala, a cijeli Inmusic je, simbolično, završio  na Silent partyu oko 5 ujutro, ni više ni manje nego uz pjesmu PCVCa „Poštar lakog sna“.

Opći dojam festivala nakon ova tri dana je vrlo dobar. Unatoč (donekle?) lošem vremenu na otoku je prevladavala vedra atmosfera, osoblje je bilo uslužno i nisu se doživjele nikakve neugodnosti sa te strane. Što se izvođača tiče, neki od bendova kao što su Frank Turner i BRMC dobili termin prerano, "velike zvijezde" su dale mlake izvedbe, a manji izvođači su odradili kvalitetne profesionalne nastupe. Rudimental, Paolo Nutini, Frank Turner, BRMC i OMAM su pobjednici festivala (kao i svi manji domaći i strani izvođači) te publika koja je unatoč kiši, blatu i hladnoći odlučno koračala, pjevala i skakala po zagrebačkom Jarunu. Manja kritika je na World Stage koji je puno više plesne svjetske glazbe (i kvalitetnih manje poznatih ugodnih iznenađenja) donio prošle godine, a ove godine služio da glavne termine popuni bendovima koji su proteklih mjeseci punili dvorane u hrvatskoj. Vrijedi napomenuti kako nam nije žao što je radi uboge Florence s "potrganom mašinom" nastupio Rudimental, te kako se nadamo da Franz Ferdinand u niti jednom obliku neće posjetiti Hrvatsku barem sljedećih pet godina, pa ih se možda malo i zaželimo.
INmusic, sretan ti deseti rođendan!

U praćenju programa i pisanju izvještaja pomogle su nam i naše novinarke Gordana Viboh i Ana Hotko kako bi mogli što više koncerata pokriti.

Galerija fotografija

Fotografije: Filip Bušić