Timber Timbre Ljubljanu zavio u vintage atmosferu Mulholland Drivea

Timber Timbre Ljubljanu zavio u vintage atmosferu Mulholland Drivea

Kanadski Timber Timbre su u četvrtak na 80 minuta ispunili koncertni prostor Kina Šiška u Ljubljani vintage elektronikom i glazbenom vizijom 80-ih, sa saksofonistom Chris Cundyijem, koji je ostao neshvaćen kao predgrupa, ali je za vrijeme koncerta benda zasjao u punom sjaju i došao u centar zbivanja. Uspjeli su zvučati intrigantno i zanimljivo, svirajući fragmentirane pjesme, poput Mulholland Drivea su vješto mijenjali sexy ugođaj sentiša i balada u morbidne, nelagodne scene jeze.

Zamislite da proživljavate dan jednog pehista, a imate isplanirano last minute putovanje iz Zagreba u susjednu Ljubljanu. Murphyijev zakon učini svoje taj dan i sve što može poći krivo, pođe krivo. Svi znakovi ukazuju na to da možda ne bi bilo loše otkazati putovanje. Ali kasno je i neki instinkt u vama govori da idete do kraja, a sve zbog neke sentimentalne povezanosti s kanadskim bendom kojeg si slušao „kad ga nitko nije slušao“ prije pet godina, otprilike u isto vrijeme kad i Cigarete poslije seksa, a i nema boljeg lijeka za loš dan od svirke uživo. Sada je došlo vrijeme kada nekad mali bendovi rastu, dolaze u našu regiju i takvo što se ne propušta.

Zbog Murphyjevog uplitanja, simpatična ekipica hrvatskih novinara se uputila u Ljubljanu bez mene. Drugi dogovoreni prijevoz iz Beograda je kasnio dovoljno da propustim predgrupu, odnosno eksperimentalnog jazz glazbenika Chris Cundyija, za kojeg su mi kolege naknadno rekli da ih je malo izmorio. Trebalo nas je zadržati na granici sa Slovenijom i Murphy bi pobijedio. Srećom, stigla sam na sam početak koncerta. No nešto vrijedno spomena me oduševilo u predvorju koncertne dvorane. Novinarsku akreditaciju sam platila 2 €, dobila uspomenu u obliku ulaznice, podržala scenu i imala manju grižnju savjest zbog „besplatnog“ upada. Toplo preporučam organizatorima iz Hrvatske da razmotre ovaj način simbolične podrške koncerata Kulturnim Evrom za dobitnike nagradnih igara i novinare.

Kino Šiška je ugodan koncertni prostor, prenamijenjeno staro kino. S blago nakošenim parterom su postigli da nema guranja u prve redove, iz svakog ugla se pruža dobar pogled na pozornicu i imate osjećaj da ste blizu benda. S obzirom na to da je bio četvrtak, tristotinjak ljudi je pristojno popunilo dvoranu.

Koncert je počeo gotovo na vrijeme, stigla sam taman na prvu pjesmu oko 21:20. Četvorka za synthom, bubnjevima, bassom i gitarom, iz mraka je započela svirku industrijskim zvukovima, bukom i kaosom, što i ne zvuči baš kao bend kojeg poznajem. Frontmen se smjestio u desnom kutu pozornice i na neki način omogućio svim članovima benda da jednako dođu do izražaja, koliko je god to moguće uz njegov upečatljivi bariton. Čim je progovorio prve stihove, osjetilo se da su to dobri, stari Timber Timbre, ali se dalo naslutiti da će im pjesme s novog albuma, s kojim se do tada još nisam upoznala, zvučati poprilično drugačije od dosadašnjih izdanja. Nastavili su s novim pjesmama, „Velvet Gloves & Spit“ i „Moment“ su mi ukazale da čaroliji i intrigi benda pridonosi bas, a sve skupa ne bi zvučalo tako klišejski dobro, izazivajući deja vu pjesama 80-ih i filmova Davida Lyncha, da nema odlično usviranog bubnjara i klavijaturiste, s čijom količinom elektronske opreme se dugo nisam susrela na koncertima. “Hot Dreams” sa starog albuma se nastavila sličnom tonu, a kad im se priključio saksofonist, romantika je bila na vrhuncu. Srećom, povremeno je dolazio i odlazio, inaće bi stalno bio u centru pozornosti publike i reflektora.

Vokal se sljubio s jezivom atmosferom pjesme „Curtains?!“ i priuštio nam ugođaj nekog filma Hitchcocka. „Grifting“ nas je ubacila u funky Bowie/Kool & The Gang atmosferu, koja odskače od cijelog njihovog opusa. Saksofonist je i na „Bleu Nuit“ dao svoj doprinos, pjesma ima potencijala da postane dio James Bond soundtracka. U jednom trenutku koncerta frontmen Kirk je simpatično oduzeo mobitel dečku, koji mu se zamjerio u prvim redovima i odbacio ga, na čemu mu je ta osoba ostala zahvalna i napokon se u potpunosti prepustila još plesnijim ritmovima s lagano hipnotiziranom publikom. Jednom sam negdje pročitala, da preferiraju nastupe bez aparata, da možemo uživati u što realnijoj vintage atmosferi. Nakon nešto više od sat vremena službeni dio koncerta se priveo kraju, a publika ih zvala na bis bez premišljanja. Stare uspješnice Low i Black Water su se stopile s entuzijastičnom publikom i koncert se priveo kraju sa saksofonistom u postavi i ostavio publiku željnu njihove fuzije stilova.

U dosadašnjem opusu benda su se mogle osjetiti 50-e, 60-e i 70-e, bilo je za očekivati da su iduće na redu 80-te, ali su iznenadili eksperimentalnim, sablasnim elektronskim dionicama. Timber Timbre gaze neistražene glazbene pravce, a da pritom zvuče poznato i sviraju balade. Pjesme su im često fragmentirane i nelinearne, poput filma Davida Lyncha i Mulholland Drivea znaju kako prebaciti sexy ugođaj u morbidnu, nelagodnu scenu jeze, a da pritom zvuče intrigantno i zanimljivo. Ne trebate ih ni razumjeti da biste uživali, pjesmama se jednostavno pripustite i pripišete svoje značenje. Timber Timbre znaju kako upakirati pjesme u ljubavno, društvenu priču, koja je Ljubljani u četvrtak, sudeći po reakcijama publike, godila.

Postoje ti neki dani kad se osjećate bliže životu nego inaće, potajno ga volite iako vam zadaje muke. „All I Needed Was Some Sunshine“, a Timber Timbre, unatoč mračnijoj atmosferi, taman pruža tu zraku sunca i život je ponovno lijep.