Maskirani manijaci na valovima reverba - Daikaiju u Attacku
21.12.2016. 18:32
Koncertni se meni zadnjih dana gadno prorijedio. Reći će netko da ako organizatori cijele godine već ulažu životinjske napore da bi nas usrećili, onda im ne možemo zamjeriti malo zimskog sna da dođu k sebi. Ionako je kvaliteta od pamtivijeka valjda bila zamišljena kao važnija od kvantitete, tako da su svi koncertni ovisnici ipak mogli mirno spavati posljednjih dana, znajući da nam stiže Daikaiju, kolokvijalno poznat i kao najluđi bend koji je ikad svirao koncerte. Dogodilo se to njihovo treće po redu ukazanje u našem gradu ovog ponedjeljka, DAIKAIJU ATTACKS ATTACK #2 je bio naziv priredbe. Mislim, nije u biti bio, ali komotno je mogao biti. Za predgrupiranje je pak bila najavljena grupa TBA.
Grupa TBA (Treba Biti Ažuran) slovi za ponajveće dripce na svjetskoj glazbenoj sceni, jer ama baš uvijek otkažu nastup. Tu sramotnu praksu donekle ublažava činjenica da to uvijek učine na vrijeme, pa im nitko ne može spočitati da nisu ažurni kakvima se i predstavljaju. U disciplini otkazivanja nastupa već su odavno oborili Guinnessov rekord, pa je krajnje vrijeme da nas u skoroj budućnosti iznenade svojom dugo očekivanom premijerom. TBA je ovoga puta velikodušno ustupio svoje predgrupno mjesto grupi Nemeček. Bend čine Vedran Živković (ex Mokre gljive, ONO) na gitari i vokalu, njegov brat Vatroslav za bubnjevima, Tin (ONO) za laptopom, a bas svira Katica koju ste imali prilike vidjeti na ritam gitari i pratećem vokalu u Moskau. Njihova muzika nam gitaristički isporučuje repetitivnu i bučnu paljbu sirovo psihodeličnih pasaža, dok joj bas i bubanj drže tlo stonerskim mantranjem osim ako se ne stope s gitarom u šamansko-ambijentalnim brejkovima. Ako malo nategnemo usporedbe možemo reći da ritam sekcija zvuči kao Repetitor na suhim gljivama, a gitarističke dionice kao Niko Potočnjak na samome sebi. Ipak, ovo je sasvim sigurno više muzika za ljubitelje Seven That Spells fazona, nego za pretendente na stoner rock i njene post-novovalne varijante. Ulogu momka na laptopu i modulatorima zvuka nisam najbolje shvatio, jer teško je dokučiti koji zvuci dolaze s kompjutera, a koji posredstvom dvadesetak Vedranovih pedala. Subjektivne preferencije mi govore: „napiši da im fali melodičnosti“, a nisam ni siguran koliko sam objektivan ako ustvrdim da od tolike mase pedala slušatelj ima pravo očekivati šarolikiju paletu zvučnih modulacija i varijacija (npr. nešto u maniri japanskih Acid Mothers Temple) od gotovo monolitnog zida buke. Usudio bih se reći da su nijanse buke izazvane šumom modulatora toliko sitne da ih može raspoznati samo uho audiofila pedalomanskog tipa. Prosječni slušatelj bi se zasigurno složio sa mnom da se nikakva bitna razlika u zvuku ne bi osjetila da se broj efekata reducira s 30 na 4. Prevelika buka guta jasnoću svih modulacija svodeći ih na mulj zamuljan s još malo mulja. No takva pedalofrenična praksa nije ništa novo u svijetu tvoraca psihodelične buke. Zasigurno je baš taj efekt živog blata koje halapljivo guta sve fine zvukove ono što bend želi postići. Muzika im tako zaista zvuči poput dostojanstvenog rekvijema za Nemečeka - servilnog, dobroćudnog, požrtvovnog i hrabrog momka koji je junački pao u borbi za grund Pavlove ulice. Tim više što Vedranov vokal ima naricateljsku formu, a oblaci dima i epileptični lightshow dodaju performansu poželjnu dozu počasne posthumne mistike.
Publike na Nemečeku nije bilo puno manje nego na headlinerima koji su napunili Attack. Neki će tvrditi da to mogu zahvaliti hladnoći koja je na grijanje u klub potjerala i one koji su na predgrupi htjeli vani još ćaskati i piti. Sigurno ima i određeni postotak takvih, ali ne smije se zanemariti ni da na gigove ponedjeljkom češće dolaze ljudi koji zaista više žele vidjeti bendove nego uživati u popratnim sadržajima koncertnog druženja. Povrh toga, svi su Živkovićevi projekti do sada na koncerte dovlačili solidnu količinu fanova psihodelične buke (ipak on lagano postaje još jedan guru tog žanra u nas) kao i uradaka neprežaljenih ex Mokrih gljiva, pa nema razloga da se to ne ponovi i ovdje. Nekolicina zagriženih fanova je srčano hajpala atmosferu u prvim redovima, dok je ostatak dvorane tek vršio prismotru priredbe. Na punk i metal svirkama je divljanje publike vrlo jasno mjerilo podrške bendu, dok je na ovakvim mirnijim događajima teško po (ne)mobilnosti ljudi procijeniti kome se bend zaista sviđa, a tko je tu da se ugrije ili bude viđen. Jasniji odgovor ćemo potražiti u koncertnoj reprizi na toplije dane. Da bend ima razloga za optimizam, potvrdile su i dosta konkretne ovacije prilikom njihovog ispraćaja s bine. Navijamo i da Mokre gljive opet niknu kako bi i fanovi melodičnijeg tipa domaće rock psihodelije ponovo došli na svoje.*
Već je tijekom koncerta Nemečeka postalo vrlo jasno da se Daikaiju-u dogodilo ono što su davno već bili zaslužili, a to je pun klub. U Vintageu nas je prije par godina na njihovoj zagrebačkoj premijeri bilo pedesetak, sad smo već dobacili do dvjestotinjak. Velim, nije to u biti nimalo iznenađujuće, jer narod najviše voli ludost i atrakciju, a ovi monstrumi toga ispoljavaju kao nitko nikad. Dapače, upravo to je bendu Daikaiju jedina konstanta, ti brojni ekstravagantni zahvati koje nam prezentiraju maskirane lude glave. Ono što je u toj priči očito manje važno, to je tko se točno iza tih masaka nalazi. Dojam je da vođa čopora, a.k.a. sićušni frčkavi gitarist, kroz sve te pomaknute interakcije (ubrzo ću ih pobliže opisati, ne brinite) s ekipom koja je došla na gig, pomno prati tko se pokazao kao najluđi i najnabrijaniji u publici, pa ga onda nakon svirke pita želi li se pridružiti bendu. Pa onda dođe do ove sadašnje situacije u kojoj imamo već treću različitu inkarnaciju benda u tri posjeta. Kako ne biste predoslovno shvatili ovu gornju teoriju, ipak valja konstatirati kako ova dva momka koja nam je doveo sad nemaju status punopravnih članova benda, već su samo uletiti jer originalni svirači nisu imali para da dolaze iz Amerike.
Ova je "nova" ritam sekcija držala još pankerskiji ritam nego prijašnja (često nauštrb one prepoznatljive Daikaiju melodičnosti, koja je ovoga puta definitivno, pogotovo zbog činjenice da je gitara po mom mišljenju bila pretiha, bila nepravedno zapostavljena), tako da je tijekom koncerta u više navrata dolazilo do naguravanja i poganja, što čovjek ne bi nužno očekivao na jednom surf gigu. No, dok bi to na nekom drugom surf koncertu bilo smatrano apsolutnim vrhuncem i označilo uspješnu večer, ovdje to nije bilo ni dva posto od ukupnog zbroja akcije i reakcije što smo svi skupa proizveli. Previše je sve to skupa dinamično i nasumično da bi se moglo prepričati, pa preostaje samo navesti neke proizvoljno odabrane sličice. Dakle, imamo konstantno plivanje na rukama publike kroz klub, koje postaje tim genijalnije ako vam velim da ih niti u jednom momentu nije ni najmanje omelo u proizvodnji predivnih zračenja hiper-dimenzionalnih žičanih zvukova koji stvaraju super sonični vjetar za našu posebnu zaštitu. Zatim su recimo prolijevali pivo sa stejdža po ljudima koji su im se učinili za to prikladnima. Pa su dijelili poljupce uokolo, a i sami se (gitarist i basist) u par navrata sočno zažvalili. Dakako da su i, uz našu pomoć, spuštali cijeli set bubnjeva u publiku i svirali pentrajući se po njemu, dakako da su polijevali benzinom i palili i činele i bas i gitaru i pod kluba. Prisjećam se sad čak i neke scene u kojoj dvojica momaka iz publike leže na parteru, a ovi ih zatrpavaju instrumentima i ostalom opremom do razine da ih se više ne vidi. I naravno da smo dizali bubnjara i bubnjeve uvis, pa je svirao u zraku, to se podrazumijeva. Na kraju smo ih još sve skupa revijalno na rukama odnijeli do šanka kako bi se dokopali rakije. Sve je to bilo praćeno osmijesima, veseljem i vikom, ali ne i nevjericom. Jer znate, koliko god cijeli performans bio spaljen i nenadmašno zabavan, ipak smo više-manje svi otprilike znali što nas očekuje. Daikaiju sad više nije nepoznanica u našem gradu, i samim time im nije uspjelo zateći nas nespremne i iznenaditi nas, nego smo otprilike dobili ono po što smo došli. I to što se tiče scenskog i šoumenskog dijela priče. Muzički bi se čak moglo reći i da su malčice iznevjerili. Jer koliko god pankčina mome srcu mila bila, Daikaiju energija je sama po sebi dovoljno punk da im nije potrebno raditi daljnje zaokrete u žešću i bržu svirku (kao što su ovaj put napravili), i time se odricati te jedne fine doze odmjerenosti i osjećajnosti, da ne kažem duše, koju su imali na prijašnjim svirkama i albumima. Kad smo već kod albuma, stvarno bi bilo vrijeme. Preko šest godina je prošlo od posljednjeg, jedan koncertno toliko aktivan bend (a oni to stvarno jesu, sviraju stotine koncerata godišnje) bi si morao dati pokriće u vidu nekog izdanja. Mislim, naravno da ne bi morali, ali stvarno bi bilo dobro. Bilo bi nam drago svima. Please.
U druženju nakon svirke su najavili novi dolazak već u svibnju, i to kao šesteročlani bend. S dvije gitare, dva basa i dva bubnja. Hahahaha. Bit će to nezapamćeni kaos. Možda tad već spreman i za Močvaru, da imamo više manevarskog prostora za ludorije. Dobro je znati da Daikaiju i dalje neumorno jaše po tim valovima ludosti, kao i to da ih reverbno more ne zaboravlja svako toliko izbaciti u Zagrebu. Do skorog viđenja, manijaci!
*O Nemečeku se raspisao gost novinar Ogi Bašić
