Švedski Mob 47 u Attacku

Švedski Mob 47 u Attacku

Odužilo se ponešto, ali i Attack je otvorio vrata. I to točno onako kako i priliči, dobrom starom pankčugom. Mob 47, Pakt i Melkior Tresicz, to su imena koja su imala zadatak animirati nas te kasnoljetne nedjelje. U dvorištu poznata slika, nova sezona ali stare face. Nije nas doduše bilo nešto naročito puno, valjda zato što je bila nedjelja. Osobno sam mislio kako će legendarnost headlinera u kombinaciji s činjenicom kako je ljudima usfalilo obitavati u gnijezdu zagrebačkog pankstva (spomenutom dvorištu Medike, dakako) privući dosta više naroda i narodnosti na gig, ali nikad ne treba podcijeniti moć nedjelje da ubije u čovjeku volju za životom općenito, a kamoli za (ne)kulturnim uzdizanjem.

Melkior Tresicz je tako otpočeo s programom pred nekakvih dvadesetak ljudi. Da malo pojasnim ovo „nekakvih“ - radilo se većinom o ljudima koji kao da i nisu bili tamo. Jer em su svi stajali jako daleko od stejdža, em nitko nije davao ikakve vidljive znakove života osim sporadičnog disanja. Možda je to bilo stoga što su ljudi bili upućeni u činjenicu da se radi o vrlo mladom i neiskusnom bendu, pa su im htjeli omogućiti da stvore dojam da su na probi kako bi se lakše opustili. Dečki inače dolaze iz Siska i sviraju screamo. Na dvije gitare. I bubnju. Ovo im je svega treći gig u životu, tako da me nije sramota priznati da ih prvi put čujem. Dosta su moderni, rastrgani i mračni. I viču, dakako. Oba gitarista viču podjednako često, samo što je desni to radio osjetno bolje od lijevog koji je zvučao onako dosta tanko. Muzika im, ništa čudno za skrimere, na momente odlazi u hardcore punk i crust pumpanja, samo da bi se ubrzo opet sunovratila u neki duševni ponor. Oko usviranosti i držanja na stejdžu nema nikakvi zamjerki, iako gotovo da nam se nisu ni obratili niti u jednom trenutku. No, screamo momci su ionako zadnji od kojih bi čovjek očekivao da pričaju viceve. Dvadesetak minuta je, čini mi se, sve to trajalo. Možda pola sata. Ukupni je dojam solidan, iako to ne znači nešto puno iz mog o screamu prilično neinformiranog pera. Da se ne lažemo.

Uslijedio je Pakt. Radi se o Slovencima koji su zasvirali tu već koji put prije, sad su bili na kratkoj turneji s dečkima iz Mob 47. Ovo je bila završna točka, veliki finale. Tako je to možda na papiru bilo zamišljeno, u praksi je sve ipak ispalo dosta light. Publika je cijele večeri bila na granici između poluzainteresiranosti i totalne anemije, i to se, sasvim logično, pokazalo ključnim problemom. Pakt na vokalu ima jednu prilično krakatu djevojku koja je konstantno u maniri profesora Baltazara hodala lijevo desno i izvijala se ispuštajući pritom dosta zanimljive (iako dakako potpuno nerazumljive) zvukove u pratnji nabrijane d-beat mašine sastavljene od trojice momaka. Njihov je đir dosta dobar, krenu opuštenije pa odrokaju divljački brzo i žestoko, i tako u krug. Na Bandcampu (ma i bez Bandcampa, dovoljno je samo da ih pogledate) se da primijetiti i da su im tekstovi dosta aktivistički i angažirani, a pišu ih na nekoliko različitih jezika. Ne samo da pišu, nego i govore – pjevačica nam se obraćala na engleskom a gitarist na hrvatskom. To je dosta šašavo. Desetak stvari su odsvirali, pa nas pozdravili. Da se mene pitalo, zvali bismo ih na bili na bis, ali naravno da me nitko ništa nije pitao. Zadovoljili.

U trenutcima kad je Mob 47 započinjao nastup, zbilja je već postajalo jasno da od predviđenog i očekivanog kaosa neće biti ništa. Žao mi je što to moram tako napisati, ali bendovi sličnog renomea su u Attacku u sto navrata priređivali kuršluse za anale, a ovdje se 95 posto ljudi nije uspjelo prisiliti da se uopće približi stejdžu. Ova gospoda sviraju od '83, i to se na njima vidi, baš onako izgledaju iskusno, jel'. Jedni su od pionira švedske hardkor pankčine, i totalno je zgodno bilo čuti i vidjeti da se koncepijski nisu milimetra pomakli od te old skul rasturačine. Pjesme od po minutu, napunjene enormnom dozom divljačke snage i energije uobličene u dva-tri akorda i to je to. Samo deri, peglaj. Nije to bilo popraćeno nekim naročitim stage presenceom i možda im se malo vidjelo na pogledima da su blago razočarani prijemom, ali i dalje su sasvim reprezetativno dali do znanja kako se to praši s mudima. Kao kuriozitet navodim to da su odsvirali najkraći bis u povijesti muzike, vrag me odnio ako je trajalo više od petnaest sekundi. Mob 47 je jedan brutalno moćan bend i stvarno je teško objasniti stanje stvari u zraku kad takvo rokanje ne uspije pobrati gotovo nikakav feedback. Poanta je da je koncert s glazbene strane bio sasvim zadovoljavajuć, dok su atmosferske prilike zakazale. Ništa zato, jamačno će tijekom jeseni uslijediti velik broj kaosa koji će opravdati titulu istih. Radujemo im se.