Punk romantika ponovno razgalila Attack

Punk romantika ponovno razgalila Attack

Svekolikom je pankerskom i inom pučanstvu već godinama (ovo je konkretno šesta) jasno da je ovaj vikend oko Valentinova rezerviran za upriličenje jedne od jačih koncertnih fešti, dobre stare Punk romantike. Taj je event do sad iz izdanja u izdanje rastao u popularnosti, pa je organizator Vlaja, povodom čijeg rođendana (sretan mu bio!) se cijela stvar i održava, procijenio da bi ovaj put mogao pokušati s megalomanskom dvodnevnom varijantom. Malo je reći da se ta procjena pokazala uspješnom. Naime, hype koji se stvorio, prvenstveno oko činjenice da je lineup rijetko zabilježena kombinacija punk i estradnih umjetnika, iznenadio je vjerujem i one najoptimističnije. Mjesecima unaprijed su trajala nabrijavanja, karte su planule u tili čas, a sve je do kraja eskaliralo u trenutku kad je obznanjeno da se subotnji nastup Alena Vitasovića zbog nehumane navale seli u Močvaru te se u prodaju pušta dodatni poveći kontingent ulaznica. Taj kompletni scenarij je do prije samo nekoliko mjeseci graničio sa znanstvenom fantastikom, ali eto – izgleda da ne valja podcjenjivati taj neki X-faktor koji Punk romantika sasvim očito ima, a najčešće se manifestira kao opća pomama. Zbog činjenice da su se (opet!) Klaoničin rođendan i Punk romantika preklapali, potpisnik je ovog izvještaja propustio tu epohalnu drugu večer festivala, ali vam zato imam ponešto za napisati o prvoj.

Otvorio ju je bend Shin. Čini mi se da njih nekako često na ovim masovnim koncertima dopadne uloga ledolomaca, iskreno se nadam da će ubrzo uskočiti u neke termine bliže prime timeu. Jer nisu više ni toliko zeleni, imaju već dva izdanja i dosta gigova iza sebe. Stigli su čak već i imati nekakvu pauzu od par mjeseci, za vrijeme koje mi je netko prodao priču da su se raspali. To što su svirali Punk romantiku ne mora nužno biti dokaz da nisu, poznato je da ovdje redovno nastupaju i bendovi koji više ne nastupaju drugdje. Doduše, veli basist Šuker (inače poprilično markantan tip) nakon svirke da se nisu raspali, a to bi se već moglo prihvatiti kao dokazni materijal. Bilo kako bilo, nastup im je bio solidan. Attack je bio podjednako pun koliko i prazan, feedback publike podjednako slab koliko i jak, a njihova vibra i mojo podjednako izraženi koliko i ne. Naročito mi se pjevačica ovaj put činila mrvicu (kako scenskim prisutstvom tako i vokalno) ukočenijom nego npr. onomad u Vintageu prije Pasa kad su pružili svoj ponajbolji nastup kojem sam imao priliku svjedočiti. Za one koji ne znaju, a takvih je često više nego što se autoru teksta (koji je uvjeren da su baš koncerti koje on posjeti postulati opće kulture) može činiti, Shin je bend koji roka jednu ozbiljnu i tehnički nimalo banalnu varijantu hardcore punka koji je ipak većinom bliži hardcoreu nego punku, a sve to s daškom melodije. I zvuče dosta svjetski (ne samo stoga što Tea urliče i reži ne engleskom), ne pada mi na pamet puno domaćih bendova koji su se opredijelili za ovakav tip zvuka. Oni su inače među pionirima ovog recentnog trenda sinteze estrade i pankčine, glumili su naime prošle godine u spotu za stvar „Džaba džaba“ Mladena Burnaća. Ako se ne varam, u nekom se momentu pojavila i priča kako će im on svirati gitaru na koncertima. Manifest postmodernizma. Zasad se to još nije dogodilo. Mislim, volim vjerovati da bih Burnaća prepoznao da sam ga vidio. Namjerno nisam u ovom odlomku o Shinu spomenuo da im pjevačica izgleda dosta dobro, jer zašto bi to uopće bilo bitno?

Zamišljeno je vjerojatno bilo kako će moment kad pozornicu nakon Shina zauzme Loš primjer ujedno biti i moment koji će označiti prelazak iz „warmup“ faze u „dernek“ fazu. To ne da se nije dogodilo, nego se stvarno uopće ni malo nije dogodilo. Recimo da je to ostalo najveće  iznenađenje u večeri koja je po svim drugim pitanjima prošla po planu, taj tretman publike prema Lošem primjeru  koji je graničio s bojkotom. Sigurno da ovima to nije baš ugodno za vidjeti, jer ipak imaju (ili su barem imali) određenu reputaciju gotovo pa legendarnog benda. Primjetno je posljednjih godina bilo to da im popularnost opada, nakon ovoga o tome više nema spora, da se ne lažemo. Krivca za to valja tražiti u posljednjem albumu „Slikovnica“ koji, može se to sada mirne duše konstatirati nakon što je već preko godinu dana vani, i nije polučio bogzna kakav uspjeh među narodom koji u dijapazonu interesa ima metaizirani melodični punk. I sama je svirka ovoga puta bila na momente „raštimana“ i onako ovlaš odrađena, pa se sve ubrzo pretvorilo u začarani krug u kojem je iz minute u minutu bivalo sve jasnije da se atmosfera neće stubokom popraviti, čak ni na uobičajenom kolopletu dobro poznatih obrada kojim običavaju završavati nastupe. Kad se na „Pank pankerima“ nitko ne penje na stejdž i ne otima za mikrofon, onda znaš koliko je sati. Sigurno da bi stvari izgledale drugačije da su svirali zadnji a ne drugi, ali ne valja u tome tražiti jedini razlog, eto i Socijalna služba je prošle godine svirala druga pa je svejedno priredila kaos. Loš je primjer dobar primjer one situacije kad se takvi stariji bendovi kojima je prošao zenit odluče nakon dugo vremena na izdavanje albuma pa im to onda ispadne dvosjekli mač. Jer ako nakon 5-10 godina pauze ne uspiješ izbaciti nešto što uspije zaintrigirati narod, to je kao da si pucao sam sebi u koljeno, bolje bi ti bilo da nisi ništa ni izdavao. Motus se recimo u toj situaciji najbolje snašao, Fakofbolan je naprimjer mogao i bolje proći, a trenutno se čini da je Loš primjer nažalost izvukao najdeblji kraj. Diverzante, dakako, još čekamo.

Iako s malom odgodom, dernek je ipak ubrzo definitivno počeo. The Baboon Show iz Švedske su zajahali pozornicu i užarili sad već potpuno ispunjen Attack. Pavijana (na moje veliko razočaranje) nije bilo, ali šou nam je svakako bio podaren. Radi se o onoj vrsti benda koji je podjednako atrakcija koliko i bend – vidi se da su brižno dotjerani i pažljivo pripremljeni, spremni iskoristiti svaki scensko-muzički trik u rukavu da nas nagovore na muving i osiguraju nam dobar provod. Iskreno, pritom se malo nameće dojam (baš kao i na nedavnom gigu benda sličnog đira imena Barb Wire Dolls u KSET-u) određene „programiranosti“, nedostatka spontanosti, ali to je ujedno i jedina stvar koja bi im se mogla spočitati. Iako su svi, velim, jako atraktivni i upečatljivi, kolo ipak suvereno vodi mlada dama Cecilia s mikrofonom u ruci. Stalno na rubu stejdža, stalno vrlo energična, ekspresivna i žestoka, totalno u elementu. Gleda te u oči, unosi ti se u facu, tu i tamo ti čak zaroni na glavu u želji da ju na rukama proneseš klubom. Naravno da svatko ima svoj pristup i da se ne valja siliti da budeš ono što nisi, ali moj je dojam da je upravo ovakav tip osobe savršen za ulogu vokala u punk bedu, Baboon Show može biti sretan što je ima. Ovo je inače prvi nastup ovog benda na ovim prostorima, i super se poklopilo da zasviraju baš na Punk romantici, jer oni sviraju taj singalong rock'n'roll za pune klubove i razularenu rulju, ne znam baš kako bi se proveli da su trebali svirati negdje drugdje za pedesetero ljudi. A ovako kad je sve delirično i zatrpano milijardama papirića, onda sjedaju kao naručeni. U njihovom se zvuku da čuti mnogo raznih bendova punk/rock/garage/glam fazona 70-ih i 80-ih, ali specifična boja glasa i ekspresija pjevačice, u kombinaciji s tim nekim party elementom koji svako malo proviri, su prije svega ono što im daje jedan poseban štih koji je proječnom posjetitelju Medike te večeri (ili barem onom u prvih 6-7-8 redova), činilo se, dosta dobro sjeo. Imaju vrlo velik broj albuma do sad u karijeri, izdaju ih gotovo na godišnjoj bazi. To se dalo primijetiti na ovom koncertu, stvarno su začuđujuće dugo svirali. Sjećam se da sam u jednom momentu izišao vani, duboko uvjeren da su završili, samo da bih se vratio unutra nakon dvadesetak minuta i osvijestio kako još sviraju. Čini se da im se svidjelo ovdje. Osjećaj je obostran, unijeli su dosta pozitivne vibre. Vratit će se, sto posto.

Sljedeći je na redu bio Šajeta. Za razliku od Vitasovića čije se pojavljivanje u kontekstu Punk romantike ipak smatralo prilično iznenađujućim, Šajo je poznat i rado viđeni gost, vratio se u Attackove odaje nakon četiri godine otkad nas je zadnji put razgalio svojim evergreenima u punk aranžmanima. The Shaiones (tako mu se naime zove bend kad treba derati punk rock) se u međuvremenu nisu, koliko mi je poznato, bavili diskografskom aktivnošću, i dalje imamo na raspolaganju samo onaj jedan EP s četiri stvari. No, to nije bila nikakva prepreka, svi su svejedno pjevali sve naizust i provodili se ludo i nezaboravno. Bila je to već faza noći u kojoj su i najotporniji pokleknuli pred naletima promila (na šanku je nestalo piva u nekom trenutku, to dovoljno govori), tako da bi pokušavati plasirati neko „kritičko mišljenje“ o procesima koji se odvijaju u tim trenutcima bilo potpuno promašeno. Hoću reći, svima je jasno da su Šajetine vokalne sposobnosti  limitirane, kao i da mu bend svira onu običnu gažersku varijantu punk rocka. No, to je apsolutno nevažno, kad su ionako ništa drugi doli svojevrsni novelty bend koji sam sebe ne shvaća nimalo ozbiljno i jedini im je zadatak da se pijani narod razgali i zabavi do kraja uz njihove pjesmice. Neupitno je, složit će se svaki posjetitelj, da im je to itekako pošlo za rukom. Divlji pogo, urlanje iz sveg glasa, masa nasumičnih penjača na pozornicu, puno grljenja i osmijeha na sve strane i jedna pronađena torbica moje profesorice s faksa koja joj je ispala dok sam ju nosio na ramenima (profu, ne torbu) su ono po čemu ću ovaj koncert pamtiti.“Pamtiti“ doduše možda i nije najtočniji izraz, ali čak i rupe u sjećanju s ovog giga su ispunjene nekim generalno dobrim i ugodnim filingom. E da, ne mogu ne napomenuti da se Šajo stvarno jako dobro drži za čovjeka od 45 godina, izgleda poput mladića.

Za afterparty je bio zadužen ciganski puhački orkestar koji me osobno nije impresionirao klasičnim repertoarom sastavljenim od „Nesanice“ i „Lubenice“, ali to ni najmanje nije pokvarilo ukupni dojam o prvom danu Punk romantike kao totalnom uspjehu. Vjerujem da je drugi protekao u još luđoj atmosferi, tako da je sve skupa opet ispala prilična pobjeda. Zašto svi rođendani ne mogu biti ovakvi?