A Place To Bury Strangers u Močvari - glasan zvuk New Yorka

A Place To Bury Strangers u Močvari - glasan zvuk New Yorka

New York je sinoć vladao Zagrebom. Dva benda, oba glasna, drugi ipak glasniji od prvog, odveli su sinoć zagrebačku publiku na neka druga mjesta.

Groomsi su na pozornicu izašli s pola sata kašnjenja. Započeli su pjesmom "Aisha" nakon čega je Travis Johanson predstavio bend ("We are called Grooms and we're so happy to be here."). Publika se polako skupljala, međutim, nije bila osobito zainteresirana za svirku iako je bend bio vrlo dobar. Ipak su sredinom i pred kraj koncerta uspijeli rasplesati nekoliko ljudi koji nisu tipkali po svojim pametnim telefonima. Dobro uvježbani odradili su odličan posao kao predgrupa i zagrijali atmosferu za glavne face večeri.

A Place to Bury Strangers jučer su drugi puta nastupili u Zagrebu, ovaj puta u sklopu svoje turneje za promociju četvrtog studijskog albuma, "Transfixiation". Trio kojeg mnogi nazivaju "najglasnijim newyorškim bendom" čine Oliver Ackerman na gitari i kao vokal, Robi Gonzalez na bubnjevima i Dion Lunadon na bass gitari.

Njihova glazba, koja često ima tendenciju odvesti publiku u bezdane mračno depresivnih očajanja s tek trunkom naznake za spasenjem, sinoć je izvršila svoj utjecaj i u Močvari. Uz maglu i pažljivo složenu rasvjetu, koju je bend sam složio pod pauzom, APTBS su svoju svirku počeli in medias res; glasno, snažno i samopouzdano. Već na trećoj stvari, "We've Come so Far", Ackerman je u ekstazi bacio gitaru na pod te ju ponovno podignuo i nastavio svirati, a publika se raspametila. Ljudi su u prvim redovima zatvorili oči, plesali i prepuštali se zvuku. Bez sekunde pauze između pjesama, nadovezujući se jedna na drugu uslijedile su "Fill the Void", "It is Nothing", "Deeper" i "Ocean".

Ono što bi se moglo zamjeriti bendu je nerazumljiv vokal, međutim čak je i to nekako odgovaralo općem dojmu koncerta, kao da je tako baš moralo biti. Ackermanov dubok glas intonira nad melodijama i često biva zaglušen bubnjevima i gitarističkim distorzijama. Tekstovi pjesama kod APTBS nisu toliko razrađeni kao njihova glazba. Dečki se igraju zvukom, istražujući razne mogućnosti koje iz toga mogu proizaći. Sa svojim zlokobnim udaranjem po bass gitari i jakim riffovima pravilnog ritma, Lunadon je srce koje pokreće bend. Ni Gonzalez ne zaostaje na udaraljkama, energično udarajući po bass bubnju i dobošu pridonoseći time mističnosti.

Vizualna reprezentacija na pozornici bila je odlična podloga za njihove nejednolike melodije pune tonova koji strše. Cijelo vrijeme koncerta bend je bio napola skriven iza dimne zavjese, a njihove obrise i lica mogli smo vidjeti prilikom izmjene svjetla i sjena.

Pjesmom "I Lived My Life to Stand in the Shadow of Your Heart" približili su se kraju koncerta, međutim ono što je uslijedilo nitko nije očekivao. Završivši set na pozornici i pogasivši svjetla, bend je u jednom trenutku ušetao u publiku i započeo pravi performans. Šum, melodije, ritam, svjetlo u plavo-ljubičastim tonovima, sve to je dopiralo iz mjesta u kojem su stajali Ackerman, Lunadon i Gonzalez, pri tom se okruživši publikom koja je upijala svaku glasnu i neharmoničnu notu. Nakon otprilike 4 minute završili su s točkom, otišli iza pozornice i koncert priveli kraju.

Glasno ili glasnije? Najglasnije mjesto u Zagrebu sinoć je bila Močvara.