Odličan Algiers oduševio u Močvari
Foto: Algiers, credit: Zvonimir Bregeš

Odličan Algiers oduševio u Močvari

SuperUho je u na Trnjanski nasip dovelo miljenike hrvatske publike, eksperimentalni bend Algiers. Žestoki kvartet svojim je jedinstvenim zvukom i dobrom svirkom uljepšao još jedan sumorni utorak u veljači.

Danas je teško biti inovativan. Živimo u post-modernom vremenu u kojem nam se čini da je sve već izmišljeno, napisano ili odsvirano. Zbog toga se mnogi današnji umjetnici, pogotovo glazbenici, okreću prošlosti iz koje crpe inspiraciju i na neki joj način odaju počast. U tome nema ničeg lošeg, naprotiv- ali ne treba misliti da je to konačno stanje današnje glazbe. Jedna od grupa koja pobija tu tvrdnju je Algiers, čiji je spoj post-punka, Motown zvuka, gospela i eksperimentalne glazbe teško staviti u neki kalup.

foto: Algiers, credit: Zvonimir Bregeš

Algiers su se u Močvaru vratili nakon nešto više od godine dana. U međuvremenu su svirali i u Rijeci i u Primoštenu, a u trenutku pisanja ovog teksta nalaze se u Šibeniku. Izgleda da su s hrvatskom publikom ostvarili dobru vezu i da će nam se sigurno još vraćati, pogotovo ako na svakom koncertu budu prihvaćeni kao na sinoćnjem. Iako je bio utorak, Močvara je bila ugodno popunjena, a publika vidno raspoložena.

foto: Algiers, credit: Zvonimir Bregeš

Koncert je započeo – sirenom za uzbunu. Ne, nije bilo nikakvih nemilih događaja koji su zahtijevali evakuaciju, već je sirena bila dio showa. Ona je svojevrsni poziv, još jedan iskaz političke angažiranosti ovog benda, kao što su i dvije plahte izvješene pokraj bubnjeva na kojima je pisalo „All power to the people” i „(I am the people), I'm not the pig”. Obje su poruke referenca na američku političku organizaciju Black Panthers. Nekome bi ovakvo izražavanje stavova moglo zasmetati i taj netko bi mogao reći da se politika i glazba ne bi smjele miješati. Razumijem zašto, ali naivno je misliti da postoji oblik umjetnosti koji nije na ovaj ili onaj način politički iskaz. Način na koji Algiers šalje svoju poruku u glazbi, tekstovima i političkom angažmanu je promišljen, zreo i zbog toga privlačan publici.

foto: Algiers, credit: Zvonimir Bregeš

Negdje iza 21:30, sirena se stišala, a dečki iz benda popeli na binu. Odmah su krenuli žestoko sa „Death March” s posljednjeg albuma ”The Underside of Power.” Nakon toga je uslijedila naslovna pjesma s tog albuma, a publika ju je dočekala s oduševljenjem. Bend je nevjerojatno uigran i energičan i do kraja koncerta je držao nevjerojatan intenzitet svirke. Svaki od članova je imao velik doprinos u tome, ali najviše se iskazao frontmen i multiinstrumentalist Franklin James Fisher. Čovjek naprosto zrači i ima ogromnu karizmu, a uz to je obdaren i iznimnim glasovnim sposobnostima. Upravo je njegova pojava i energija ovaj koncert dovela do razine spektakla. Valja pohvaliti i ritam sekciju, jako talentiranog bubnjara Matta Tonga i luckastog, ali vještog basista Ryana Mahana. Gitarist Lee Tesche maestralno je vladao instrumentom, a na momente je donosio i određenu dozu kaosa. U jednom trenutku je gitaru svirao gudalom, u drugom ju je rastavljao. Nije mi bilo uvijek jasno što radi i zašto, ali djelovalo je simpatično. Članovi su dijelove svojih osobnosti ugradili u jedinstveni karakter benda i kroz njega nam donosili priče o policijskom nasilju, kapitalizmu i rasizmu.

foto: Algiers, credit: Zvonimir Bregeš

Setlista je uključivala većinu njihovih najboljih pjesama. Nizale su se „Cry of the Martyrs”, „Animals” i „Blood”. Publika je posebno emotivno reagirala na „Old Girl”, dragulj s debitantskog albuma. Između pjesama puštale su se snimke političkih govora. Na koncertu su predstavljene i dvije nove pjesme, a Franklin je na jednoj od njih publiku pozvao na sing-along. To je mislio ozbiljno, te je u publiku pustio mikrofon. Na bis su izlazili dvaput, a koncert su zatvorili s „Black Eunuch”, možda i najboljom izvedbom večeri.

foto: Algiers, credit: Zvonimir Bregeš

Algiers su nam pružili impresivan koncert i time nam uljepšali još jedan dosadan utorak. Ne mogu ovaj nastup usporediti s prošlogodišnjim jer mu, nažalost, nisam prisustvovala, ali se nadam da je bio poput ovoga. Bend je to koji mnogo obećava: ako su ovako kvalitetni sa samo dva objavljena albuma, kakvi će tek biti kasnije? Osobno, jedva čekam saznati. Neka samo šire gospel o nejednakosti i nepravdi kroz eksperimentalne note. Zvuk i poruka su ono što ih čini jedinstvenima na sceni i publika to cijeni. Dragi Algiers, vidimo se opet!