Štreberi se zbog BIB-a nepotrebno prepali kuljagera u Močvari

Štreberi se zbog BIB-a nepotrebno prepali kuljagera u Močvari

Ako se itko od vas ikada zapitao kako to da u Zagrebu čovjek slabo može otići na metal, ska ili country, a punk gigova pak ima kao pljeve u svakom klubu svako malo, došao sam da bih vam racionalno, suvislo i argumentirano razriješio taj misterij. Naime (pripremite se, zbilja je šokantno), jednostavno ima dovoljno ljudi voljnih baktati se s tim polućoravim poslom zvanim organizacija underground punk gigova. Ima ih, u toku su, trude se, prate, znaju znanje. Taman kad pomislite da su jedni malo prikočili, eto ti drugih na usluzi, sve to u dugogodišnjoj i zaista poprilično uspješnoj borbi da nam dođe sve što valja. Stanoviti je dakle Štreber booking jedan od takvih borbenih kolektiva, posljednji u nizu. Počeli su ljetos gigovima u Grey Roomu, a ujesen su prebacili ordiniranje u prostor pri Močvarinom šanku. Podaci o identitetima samoprozvanih štrebera možda jesu poznati redakciji, ali za vas je zasad bitno samo da znate kako pišu opasno dobre najave i opise bendova u eventima. I daju im dosta otkačena imena. Tako se ovaj naš događajčić o kojem čitate, a koji je komotno mogao nositi ime “Punk fešta na Dan mrtvih”, recimo zvao “Strah u ulici kuljagera”. Uopće me nije sramota priznati da blage veze što su kuljageri nemam. Idem sad provjeriti, ipak je istraživačko novinarstvo, uz sinkronizirano plivanje i geodeziju, moja prva ljubav. Evo, kaže Google da bi se moglo raditi o slengu za jedinicu u imeniku, popularnu kulju. Sad tek ima još manje smisla, pa čak bi i letimičnom promatraču bilo odmah jasno da su se na taj sveti dan u Čvari okupili sve odreda sami odlikaši.

Da, to mogu garantirati za svakog ponaosob, osim za članove prvog benda. I to ne zato jer sviraju muziku kakvu najčešće povezujemo s ljudima koji su triput pali šesti razred, nego iz prostog razloga što ne znam točno tko su. Dan prije je povodom Haloweena Močvarom i Jedinstvom prodefilirala cijela horda ljudi u maskama, ali nitko se nije sjetio naprosto navući dobre stare vreće za smeće preko tijela i glave. Zato su tu bili Bagmans da anuliraju tu nepravdu. Priča ide tako da je bend iz Zagreba, iako je to u njihovom slučaju vrlo malo bitno, budući da je ta iskonska emocija koju svojom glazbom odašilju univerzalna do te mjere da ih automatski čini građanima svijeta. Nepotrebno je uopće navoditi Billie Holiday i Patsy Cline kao očigledne uzore ovim hipersenzibilnim mladićima, spomenimo tek kako se usto da osjetiti i dašak Anal Cunta. Napojeni direktno s izvora harmonije svih umjetnosti, svoju su glazbu odlučili uobličiti u relativno jezgrovitom kontekstu, iako im neke od pjesama s epohalnog permijernog izdanja “102 TRAXXXXX EP” traju i preko 2 sekunde, većinom se ipak radi o klasičnim i svima nam dobro poznatim jednosekundnim skladbama, u kakvima bendova intuitivna vještina virtuozno nadahnutog tehniciranja dolazi do punog izražaja. Za ovu su priliku pažljivo probrali šezdesetak pjesama, i podarili nam ih u nastupu od kojih devet minuta. Bubnjar je ujedno i vokal, bilo je prekrasno promatrati kako mu u artističkom zanosu stalno bježi stalak mikrofona dok pjeva, pa onda ponekad naprosto odradi pjesmu s mikrofonom u ustima, što je jamačno bio performans inspiriran željom da se demonstrira potpuno sjedinjenje s esencijom glazbe. Dvojica basisata su, čini se, točno shvatili kako bi se to trebao svirati noisegrind. Znači, drndaj, mlati, cijepaj, tuci, pa kud puklo da puklo. A pucalo je točno u najdublje i najskrivenije tajne srdaca nekoliko desetaka sretnika koji su imali privilegiju prisustvovati ovom nepatvorenom izljevu talenta. Neupitno je da je ovo bend koji će u vrlo skorom roku konačno lansirati noisegrind tamo gdje odavno pripada - na vrh HR TOP 40 liste. Ako me višegodišnje iskustvo u glazbenom novinarstvu ičemu naučilo, a onda je to da bendu ovakvog kalibra ne treba dugo da dosegne veliki pogon Tvornice kulture. Nakon toga je sve na njima, odnosno ovisi poglavito o tome kako će se znati nositi s medijskim pritiscima i podmetanjima.

Uslijedio je bend Rules. Reći ću vam i to da nema greške kad se odluči gig staviti u “malu” Močvaru, pogotovo kad se radi o ovakvim eventima gdje se može unaprijed znati da će se većina posjetitelja međusobno poznavati. Znači, to je stvarno jedan familijarni štimung, mislim da bi i svi sveti bili zadovoljni da nas vide. Dakle, Rules je bend koji je sad već skupio par godina mužikaštva, dalo ih se čuti i vidjeti. Zadnji put ja osobno prije Youth Avoidersa na istom mjestu (ali velikom stejdžu) prije ponešto mjeseci. Nešto mi se čini da su tad imali dvije gitare, sad nisu. Ali ništa zato, tad nisu oduševili, sad jesu. Dojam je da bend nije dosad doživljavan kao posebno intrigantan faktor na sceni, ne sjećam se da mi je netko pričao kako su mu abnormalno perfektni. U mojim se očima taj status nakon ovog giga promijenio, a ima biti i da nisam sam u tome. Terasa je na puš-pauzi djelovala vrlo zadovoljno. Ne može se točno opisati zašto, a da se ne zabrazdi u klasičnu priču o tome kako su zvučali moćno, uigrano, usvirano, čvrsto, odlučno, žestoko, divlje, odrješito, energično, usredotočeno i tako dalje. Jednostavno su sjeli, baš su jako dobro sjeli. Vidim nešto da su u Močvari kod čovjeka koji je te večeri bio tonac snimali album, možda je i u tome dio razloga - zna očito kako ih poštelati. Face su to inače koje se dalo vidjeti u bendovima kroz godine, osim mladog pjevača, ali nije ni da je on u nekom kaskanju za kolegama po pitanju scenske pojavnosti. Dapače, voli da se giba, voli da se unese u facu, voli čak malo i da gurne nekog tu i tamo. Dodamo li tome činjenicu da mu bend svira muziku koju će svatko tko zna koliko je sati nazvati hardcore punkom, i pomalo se tu počela stvarati solidna atmosfera, čak su i neke šutkičice upale. Vrlo ćemo skoro, na Distort Zagreb festu za dva tjedna u Klaonici, dobiti odgovor na pitanje mogu li ovakve svirke benda Rules postati pravilo. Navija se za da.

Drito iz Omahe u Nebrasci nam je došao BIB, bend za kojeg se cijele večeri točno moglo znati tko u njemu svira, jer stajali su tamo i izgledali kao Amerikanci. Bio sam inače u Americi nedavno, pa vam mogu eto iz prve ruke potvrditi da Amerikanci zaista izgledaju vrlo američki, kao što smo se, velim, mogli uvjeriti na primjeru ovog američkog benda. To jest, lažem, imaju pjevača koji je malo egzotičniji, a mogao bi recimo proći kao unuk onog Mr. Chi Piga iz SNFU, ali to kad bi Chi imao 80 godina kao što se doima, a ne 55 kao što zbilja ima. BIB je dakle grupa ljudi od kojih pola njih sviraju gitare. Trojica znači. Ostali rade ono što možete pretpostaviti da rade. Rade to svi skupa dosta masno i debelo, putena je to pankčuga. Daleko od toga da se s te tri gitare ne bi dalo odsvirati još koješta više od onoga što oni odrokaju, ali više se gospoda bacaju u tu jednu rudimentarnu silovitost s naglaskom na izazivanje zujanja u ušima nego na demonstraciju sviračkih vještina. Što je sasvim legitiman pristup, dapače. Pjevač ima tridesetak kila i mliječne brčiće, a bogme je i strašno omalen, što voli dodatno potencirati pogrbljenošću sve do razine jednog prosječnog čučnja. Neka se ne iznenadi ako se jednog jutra probudi kao kukac, bog da mi prosti. U mikrofon je nakrcao 4 kile efekata, toliko delaya da su mi ljudi koji su bili u stražnjim redovima dan nakon koncerta rekli da još uvijek čekaju da se kompletna lirika dovuče do njih. Izlazi im inače EP, njega promoviraju na ovoj turneji prvoj europskoj. EP se zove “Moshpit”, a ime je dobio stoga što, kaže bend u intervjuu “We love writing mosh parts, that’s like our favorite fucking thing. On the newer Bib stuff is like some mega monster mosh”. Meni je to dosta smiješna činjenica, upravo zbog toga što zbog iniciranja istog tog mosha nisam ispratio njihov gig do kraja. Unatoč tome što nikoga od prisutnih nisam ozlijedio, nagazio, grubo udario, srušio, pa čak ni polio pivom, tonac me stao povlačiti i objašnjavati kako se trebam smiriti i tako to. Poznato je da je najbolji način za raspizditi mirnog čovjeka taj da mu kažeš da se treba smiriti, pa sam se shodno tome pokupio prije nego što sam se stigao propisno uznemiriti, jer kome to treba. Tako da ne znam točno koliko je bend dugo svirao i je li ih se zvalo na bis itd., ali ne sumnjam da ćete mi mirno prijeći preko toga. Ono što znam, to je da bend uspijeva svirati tip punka koji je toliko debeo da u njega stanu i hardcore i noise i eksperimentalnost i crnilo i zlo i luđaštvo, a sve to opet u jednoj vrlo slušljivoj, lagano čak i zabavnoj maniri.

Vidi se da je Štreber booking opet pomno izučio gradivo, nemaju se zašto bojati kuljagera, zaslužili su još jednu peticu u imeniku. Do sljedećeg ispita, prijatno.