Cool Ghouls i duh Kalifornije u Močvari

Cool Ghouls i duh Kalifornije u Močvari

Ne može se baš ići toliko daleko da se kaže da je ljeto završilo, ali nije ni da još uvijek traje. Na kraju krajeva, naziv eventa s kojeg vam upravo pišem ovaj izvještajčić je "Kalifornijska jesen u Beat Cityju". Postaje smislenije kada dodam informaciju kako ovo neće biti jedini događaj tog imena, već će 'Čvara ove kalendarske jeseni zbilja ugostiti nekolicinu novi(ji)h tamošnjih bendova, sve od reda na prvim europskim turnejama. To je dosta uzbudljiva informacija ako mene pitate, možete očekivati poslanice sa svakog od tih gigova. Zadatak, breme, čast, teret, privilegija da budu prvorođenci u toj priči pripala je bendu imena Cool Ghouls.

Prije koncerta se, ma zamislite samo, ispred pilo vino i, o bože dragi, pušile su se cigarete. I pivo se pilo. I komentiralo se kako se čini da je dosta ljudi i da je to dobro. Onda je, vjerovali ili ne, koncert počeo pa se ušlo unutra. Predgrupa je bio Racoon. Pobjegao je iz Zoološkog, ušao u klub preskočivši ogradu i pravio razne smicalice – krao hranu iz backstagea, grickao žene po koljenima, prolijevao ljudima pića i općenito sumanuto četveronoške trčkarao okolo bez nekog jasnog cilja. I, kako vam se čini fora? Nije nešto? Ok. Racoon je dakle jedan tip s brkovima. Nema bradu, samo brkove. Vrlo izražene. Nisam točno siguran odakle se pojavio, ali izgleda kao da bi mogao biti iz Velike Gorice. Hoću reći, ne znam baš da je imao neke nastupe do sad, stavio bih novce na to da mu je ovo bio prvi. Doduše, to bi značilo da mu ipak vjerojatno nije prvi jer ono na što ja stavim pare, to proći ne može. Svira momak gitaru, a imao je i bubnjara koji je nastupu pristupio na vrlo originalan način. Naime, novčanik mu je bio na bubnju cijelo vrijeme. Mogao bih sad možda da sam zao ići pisati kako je to malo snobovski, ali lisnica se činila poprilično tanašnom tako će biti prije da je time htio poslati snažnu poruku o potlačenosti bubnjarske klase. Što se tiče muzike, sviraju americanu i country. Onaj lagani, slušljivi, totalno old school country iz priručnika. I rade to solidno, iako dosta šablonski. Svjestan sam ja da je to muzika u kojoj nema puno mjesta za šašavost, ali bi se ipak možda moglo mrvicu poraditi na malo manjoj količini predvidljivosti. Osim toga, sve na svom mjestu. Stvorili su atmosferu ugode, izazvali pokoje ljuljuškanje i izmamili pokoji osmijeh. Da idem povlačiti neke paralele, rekao bih da se radi o mrvicu vedrijem Elephant and the Moon ili možda o mrvicu "countryziranijem" Marshmallowu. Imali su i gosta, naširoko poznatog kao člana blues punk dua Marko & Darko, koji je pridodao malo dinamičnosti sviranjem prvo po svojoj naširoko poznatoj "letvi", a i kasnije kad je pjevao i cupkao.

Puš pauza pa Cool Ghouls. E da, gig je bio na podu a ne na stejdžu, što je činjenica za koju je moje vrlo uvaženo i eminentno novinarsko pero oduvijek imalo samo riječi hvale. Cool Ghouls u prosjeku teže oko šezdeset i četiri kilograma po članu. Ne tvrdim da je to krucijalna infromacija, ali nek' se nađe. Osim toga, oni sviraju Kaliforniju. Nevjerojatna je to država, namirišiš ju na pet tisuća kilometara. Bio surf, bila psihodelija, bio pop, bio country-rock, bio punk rock, čovjek uvijek točno može prepoznati kad je nešto iz Kalifornije, a kad nije. Formula je u osnovi vrlo jednostavna - ako ti neka pjesma bilo kojeg od navedenih žanrova evocira u glavi slike nerealno duge šljunčane plaže kraj koje se voziš u kabrioletu u sparni suton dok ti se draga na suvozačkom sjedalu toliko opustila da je izbacila stopala kroz prozor i smješka se, bit će da ju, dragi čitatelju, izvodi bend iz Kalifornije. Cool Ghouls sviraju eto točno takvu muziku, bez greške. U osnovi je to dobri stari 60's rock, dovoljno isprepleten raznim "modernijim" utjecajima da ih se ne može baš nazvati običnim copy-catovima. Četvorica su u bendu, dvije su gitare. Zvonke su, većinom. Pjevačke zadatke bratski dijele, ali to ne mijenja puno kad nekako svi pjevaju isto. Svirali su nekih sat vremena, opći je dojam da je bilo dosta zgodno. Nisu neki velemajstori komunikacije s publikom, ostaje utisak da su jedni od onih tipova koji i nisu bili najsigurniji gdje se točno nalaze. Bilo je tu i tamo nekih žešćih momenata, ali većinom je cijela stvar protekla u toj finoj naslazi neke misteriozne kasnoljetne izmaglice u kojoj se sasvim lako pogubiti. Solidan broj stvari je bio i s njihovog sasvim novog albuma, "Animal Races"; zadovoljile su. Baš kao i sve druge. Onako, umjereno zadovoljstvo, ne tvrdim da se sad slobodno možete objesiti ako ste propustili. Ali da je valjalo, valjalo je.

U malo široj slici, vrlo je ohrabrujuće već sad na početku sezone baciti oko na Močvarin nadolazeći program. Stvarno svakakvih delicija ima, hvala im lijepa. Kaže urednik da ću u nadolazećim tjednima više biti u Močvari nego doma. Nije nemoguće.